UBSD - SDP: RASKOL SESTRINSKIH STRANAKA

BORBA ZA DRUGO MJESTO

AIM, SARAJEVO, 07.05.97. U opozicijskom bloku, koji preferira nazivati se alternativnim, najvece iznenadjenje, navodno, bilo je istupanje Socijaldemokratske partije iz "Zdruzene liste". Upravo takvu formulaciju o "istupanju SDP-a iz koalicije", vole rabiti preostale cetiri stranke proslogodisnjeg izbornog koalicijskog bloka, posebice Unija bh. socijaldemokrata, koje na izbore izlaze ponovno zajedno, ovaj put kao "Zdruzena lista 97". SDP ce, zauzvrat, svoj samostalni izlazak na izbore (odlucen, saznalo se, jos koncem prosle godine) tumaciti svom neinformiranom clanstvu, simpatizerima, pa i protivnicima kao jedinu mogucu soluciju nakon "raspada Zdruzene liste". Oprecne izjave celnika SDP-a ("Ostajemo u Zdruzenoj listi", G. Gojer, pres konferencija SDP, 24. travnja, "Samostalno na lokalne izbore", Z. Lagumdzija, dan kasnije) dobrano posprajcane od tada jos partnerske UBSD ("SDP se mora konacno odluciti sta hoce" S.Tokic, 23. travnja) rezultirale su dojmom kako se radi o internim razmiricama SDP i UBSD, pa cak i personalnom sukobu Lagumdzija-Tokic.

No, da je jaz izmedju SDP i UBSD jaci od izraubovanog obrazlozenja o liderskoj politickoj tastini govori vec sama cinjenica da su ovime, ne tako davne najave o ujedinjavanju dvije socijaldemokratske stranke, izgubile svaki smisao. Sto vise, cementirale su lantentne razlike dvije bh. socijaldemokratske stranke - iliti "sestrinske" kako se brizno oslovljavaju clanice Socijalisticke internacionale kojoj i SDP i UBSD odnedavna pripadaju - i to svi su izgledi, na duzi period.

Jaz je, zapravo, prokopan jos osnutkom Stranke reformista posljednjeg saveznog premijera Ante Markovica, cija je UBSD nasljednica. Pojavu Saveza reformskih snaga tadasnji CeKa, ciji ostatak predvodi i danasnji SDP, dozivljavao je kao izdaju i "noz u ledja". Povijesnim razvitkom dogadjaja, medjutim, UBSD ce danas s ponosom spominjati kako i dalje slijedi politicko-ekonomski put bivseg stranackog predsjednika Markovica ne libeci se spekuliranja njegovim imenom u predizborne svrhe ("Markovic dolazi u BiH", 'Oslobodjenje', srpanj 1996.). Sadasnju orijentaciju stranke u UBSD-u objasnjavaju logickim razvojem reformisticke politicke opcije na kojoj su nastali u - socijaldemokratsku.

SDP, pak, tesko prihvaca cak i kuloarsko oslovljavanje s "bivsi komunisti", pokusavajuci iz svog, a pogotovu sjecanja javnosti, potisnuti cinjenicu da skracenicu "SDP" bastini s prvih visestranackih izbora, ali s znacenjem "Stranka demokratskih promjena" koja je stajala iza daleko zvucnijeg imena - "Savez komunista". Transformaciju u stranku socijaldemokratske orijentacije SDP takodjer poima logickim korakom nakon slicnog procesa u bivsih komunista ostalih drzava nastalih raspadom Jugoslavije. Neodrzivost teorije pukog politickog tituliranja namjesto politickog djelovanja, dokazuje, nazalost, i socijalisticko nazivlje Miloseviceve partije u vrijeme njene krajnje nacionalisticke (fasisticke?) orijentacije.

Daljnji jaz izmedju sestrinskih socijaldemokratskih stranaka produbljen je spocetka rata u BiH, tocnije odnosom spram vladajucih stranaka, i njihova ekskluziviteta u obrani zemlje. UBSD je, naime, nakon bijega svog partijskog lidera N. Kecmanovica u Beograd odbila svako daljnje participiranje u vlasti, hermeticki se zatvarajuci u opcinske granice "svoje" Tuzle. Praveci od nje "sedmo cudo na istoku", Tuzla je imala uvjeriti ovdasnju, pogotovu medjunarodnu javnost, da tamo gdje nema tripartitne koalicije SDS-HDZ-SDA stvari uopce nisu toliko hrdjave. SDP se pak odlucio na patriotsko pruzanje pomoci ugrozenim drzavnim institucijama, popunjavajuci isprva upraznjena mjesta odbjeglih Srba, potom i Hrvata, a sve u svrhu ocuvanja idilicne slike o multi-multi BiH. Nerijetko se ovakav angazman SDP-a promovirao gotovo poput svojevrsne stranacke zrtve zarad ideje gradjanske BiH. No, vremenom je iz redova ove stranke i njenih izbornih lista regrutovan predsjednik Skupstine, dopredsjednik Vlade, cak cetiri clana sedmoclanog Predsjednistva BiH, nesto ministara i diplomatsko-konzularnih predstavnika, sto je vec nadilazilo ukuse opozicijskog ponasanja cak i za fleksibilni ratni period.

I dok je UBSD izborom do tada marginalnog tuzlanskog nacelnika Beslagica za stranackog lidera, te ratnim izmjestanjem sredisnjice stranke iz opkoljenog Sarajeva u Tuzlu, naprosto "izgurala" SDP iz tuzlanske idilicne slike multi-mira, SDP je otpocela placati svoj prvi danak paktiranja s vlasti. Naime, pored Tuzle, danas vec zaboravljeni Vares takodjer je mjesto u kojem na izborima 90-te nisu pobijedile nacionalne stranke, vec upravo SK-SDP, i to ubjedljivo. No, golgotu "svog" rudarskog Varesa - zapocetu nasilnim otimanjem vojne i civilne vlasti od strane HVO-a i HDZ-a, nastavljenu pokusajem pogroma Bosnjaka, a kulminiralu zbjegovima vareskih Hrvata - SDP objektivno vise nije mogao sprijeciti. Naime, Durakoviceva ili Ljujic-Mijatovickina fotelja, svejedno, bila je tik uz kolegu u Predsjednistvu, tadasnjeg HDZ kadrovika, Franju Borasa. To je onemogucavalo bilo kakvu "svadju u kuci" oko tamo nekog marginalnog Varesa.

Zapravo, upravo ce razlicito poimanje patriotizma - koji je po bivsim reformistima blizak motu "sto dalje od vlasti, a sto zesce po njoj" za razliku od ex-komunista cija je deviza, sukladno pedesetogodisnjim navikama, "uzmi sto vise vlasti, pa mozda nesto pozitivno stvoris" - konacno definirati buduce odnose UBSD i SDP.

Latentne nesuglasice dvije socijaldemokratske stranke kulminirat ce neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, i to na najosjetljivijem mjestu - komunikaciji i mogucoj suradnji s tada pomaljajucom opozicijom Republike Srpske. I dok ce se UBSD jos prije potpisivanja Sporazuma, sto tajno sto javno, sastajati s banjaluckim oponentima paljanske politike (Perugia, lipanj '95.), SDP ce se zustro usprotiviti takvim komunikacijama karakterizirajuci ih cak kao susret "sa zabranjenom, teroristickom, cetnickom bandom" (N.Durakovic, 'Ljiljan' kolovoz '95.).

Proslogodisnji zajednicki nastup u "Zdruzenoj listi" moze se stoga poimati kao posljednji pokusaj trpanja pod tepih svih nerijesenih nesuglasica UBSD i SDP. No, vec ce sama projekcija izbornih rezultata pokazati kratak dah takve ideje. SDP ce, objektivno, nakon oprastanja od clanstva u kolektivnom sefu drzave, gubljenja fotelje predsjednika Skupstine i oreola opozicije koja ima utjecaja na vlast, izborne rezultate "Zdruzene liste" dozivjeti kao svojevrsni debakl. UBSD ce, pak, uz sada vec obranjenu poziciju u "svojoj" Tuzli, izborne rezultate "Zdruzene liste" prihvatiti kao korak naprijed, tumaceci to ulaskom u sve parlamente, od kantonalne do drzavne razine, sirenjem ideje o demokratskoj alterativi na podrucju Federacije BiH, ali i sve snaznijom suradnjom s danas vec isprofiliranom opozicijom Republike Srpske.

Uz sve bjelodane nesuglasice, razlicito poimanje uzlazne, odnosno silazne politicke putanje u okviru "Zdruzene liste", rezultirat ce inzistiranjima jedne socijaldemokratske stranke (UBSD) da opozicijski blok ojaca kroz formiranje Vlade u sjeni i povezivanje alternative oba entiteta, te naporima druge (SDP) da zavrsi s "Zdruzenom listom" ali na nacin da u njenom raspadu ucestvuju i druge koalicijske stranke poput Republikanaca, MBO-a, pa i dijela HSS-a. Pridobivanje celnistva ovih stranaka za takvo sto, vjerojatno, i ne bi bio veliki problem SDP-u da upravo formiranje Aternativnog ministarskog vijeca, u kojem participiraju kljucni ljudi spomenutih stranaka, nije preduhitrilo objelodanjivanje visemjesecne odluke SDP-a o samostalnom izlasku na izbore. Time je, zapravo, ostatak "Zdruzene liste", a SDP pogotovu, doveden pred svrsen cin - ostati ili istupiti iz koalicije.

Naravno, jos ce se jednom pokazati da odgovor na pitanje tko je ovim razlazom u opozicijskom bloku najvise na dobitku, jednostavno glasi - aktualna vlast. Naime, odlukom o samostalnom izbornom nastupu, SDP je teziste politicke borbe protiv vladajucih struktura prebacila na unutaropozicijska lobiranja za "najjaceg u svojoj kategoriji". Drugim rijecima, bitku za smjenu vlasti zamjenila je bitka za drugo mjesto, s obzirom na to da prvo iznova treba biti ekskluzivitet SDA, HDZ pa i SDS-a. Takva logika, naravno, najvise ce obradovati Izebegovicevu
stranku. Posljednje vrlo podudarne aktivnosti SDP i SDA oko zestokih osuda medjunarodne zajednice glede njihovog (a ne bosanskohercegovackog!?) neimplemetiranja Daytonskog sporazuma mogu biti prva stepenica ponovnog zblizavanja drugova iz ratnog Predsjednistva. Nesmiljene "simpatije" koje i SDP i SDA godinama gaje prema Tuzli, odnosno uzimanju vlasti u ovom gradu, mogu takodjer ozivjeti tvrdnje kako ce Izetbegovic rusiti Beslagica upravo preko njegova gradskog zamjenika Avdica, dopredsjenika SDP. ("SDA-u nije do vlasti nego do Tuzle. Zato u zadnje vrijeme razmislja da ponudi aranzman sve razboritijoj SDP kroz koaliciju i buduce mjesto nacenika grada u licnosti Seada A vdica", 'Zmaj od Bosne', kolovoz 95.)

UBSD-u ce, s druge strane, preostati uloga predvodnika patuljastih federacijskih stranaka ukoliko njihovo paktiranje s medjunarodnom zajednicom uistinu ne preraste od trenutacnih simpatija, koje im, primjerice SAD iskazuje, u konkretnu podrsku. Tek rezultati takve podrske, bilo kroz vec spominjanu nezavisnu banku, bilo kroz Amerikancima dobro znane politicke kanale, vratila bi i UBSD i "Zdrudjenu listu" na poziciju borca za smjenu vlasti nasuprot pozicije bitke za "izvrsno drugo mjesto".

Zapravo, posljednja koalicijska prestrojavanja, sto stranaka na vlasti, sto onih iz opozicijskog bloka, ukazuju da cemo izbore imati i prije samih izbora. Naime, manipuliranje patriotizmom iz ratnih godina tesko ce u uvjetima mira biti dovoljno izdrzljiv paravan za politicka talasanja u trokutu nacionalitickog, profiterskog i istinskog demokatskog opredjeljenja. Stranke i njihovi lideri morat ce se prethodno, sukladno osobnom afinitetu, medjusobno odabrati, e da bi glasaci konacno svrgnuli epitet gusaka u magli i prihvatili odgovornost odabira celnistva svog osobnog servisa, zvao se on opcina ili drzava.

DRAZENA PERANIC