Pozadina dokumenta o genocidu nad Srbima

Pozadina Deklaracije protiv genocida nad srpskim narodom

U JEDNOSTRANOSTI NEMA RJESENJA

Insistiranjem na stradanju samo jednog naroda potire frazu o medjunacionalnom pomirenju i pretvara je u paravan iza koga se kriju oni koji su, direktno ili indirektno, odobravali zlocine nad drugim narodima

AIM, Beograd, 7. 5. 1997.

Niko ne moze osporiti pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i javnim licnostima van Crkve, da podsjecaju na stradanja sopstvenog naroda kroz istoriju i u najnovijim tragicnim dogadjajima. Ne moze se, medjutim, govoriti o dobronamjernosti, u najsirem smislu rijeci, ukoliko se potpuno precutkuje sta su tokom rata na prostorima bivse Jugoslavije cinili pripadnici tog naroda pod geslom ostvarivanja nacionalnih ili nekih drugih ciljeva. Takvim pristupom potire se cuvena izreka crnogorskog vojskovodje i pisca, Marka Miljanova, da je najvece ljudsko i duhovno umijece sacuvati drugog od sebe. U ovim rijecima sadrzan je prakticno citav jedan moralni kodeks: hriscanski i ljudski.

U Deklaraciji protiv genocida nad srpskim narodom, koju je potpisao prvi covjek Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle, cetvorica vladika i 55 licnosti, manje ili vise poznatih javnosti, samo se uzgred spominje stradanje Jevreja i Jermena i to kao "neljudski odnos" prema pripadnicima tih naroda, cime se, dobija se utisak, minimizira genocid konkretno nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga ostaje velika zagonetka zasto je ovaj dokument potpisao vrhovni rabin u Jugoslaviji, Cadik Danon.

Istina, na pocetku Deklaracije stoji da su genocid i egzodus "nazalost, globalni problemi sveta" i da to "globalno zlo ne moze resiti nijedna zemlja sama sopstvenim snagama" nego da je potrebna "saglasnost i akcija svih naroda". Ovakav sirok i realistican prilaz naglo se suzava fokusiranjem samo stradanja srpskog naroda. Da je citirana poruka objavljena prije rata u Hrvatskoj i BiH imala bi posebnu tezinu. U ovom konkretnom slucaju, ona je vise bacanje prasine u oci svim drzavama na cije je adrese upucena i skretanje paznje sa kljucnog pitanja: da li ce i na koji nacin biti izruceni pojedini pripadnici srpskog naroda Haskom tribunalu pri cemu se, prije svega misli, na Radovana Karadzica i generala Ratka Mladica, koje je vrh SPC podrzavao bez ikakve zadrske iako je cio svijet vidio sta je pod njihovom komandom cinjeno od Sarajeva i drugih gradova.

Podsjecanja radi, kada je Haski tribunal svojevremeno nagovijestio da ce pokrenuti postupak protiv ove dvije kljucne licnosti sa Pala patrijarh srpski, gospodin Pavle, izjavio je u istom mjestu da se takav postupak ne moze pokretati dok se ne zavrsi rat, dodavsi da poslije toga mogu cak i njega da prozovu ako za to ima osnova. Karadzicev poster sa natpisom "Nastavljamo" stajao je na jednim od vrata u Patrijarsiji poslije rata i to govori dovoljno samo za sebe. Sam Karadzic je u vise navrata izjavljivao da nije vukao nijedan potez bez saglasnosti SPC. Zbog podrske rukovodstvu na Palama u Evropskoj konferenciji crkava bilo je ideja i zahtjeva da se SPC iskljuci iz ove "duhovne" asocijacije.

Ostaje cinjenica da se vrh SPC, izuzimajuci episkopa bihacko-petrovackog Hrizostoma, nikada nije ogradio od Karadzica i svih onih koji su u ime fiktivnih (tako se pokazalo) "visih interesa" cinili to sto su cinili. Zatvarati oci pred masovnim grobnicama pripadnika drugih naroda u najmanju ruku je necasno i nemoralno po bilo kom vjerozakonu.

Prije nekoliko godina cak je i episkop banatski (sada zahumsko-hercegovacki) Atanasije na parastosu zrtvama "komunistickog terora", izmedju ostalog, rekao: "Srbi pod ovakvom politickom i vojnom komandom cine zlocine. Posle borbe, koliko znamo, u Zvorniku je pobijeno oko 400 Muslimana, a cuje se da je i u Foci bilo toga. Nije srpski obicaj da se posle borbe ubija, pljacka, a cini se da iz ovog rata necemo izaci cista obraza, pa makar je to trebalo i pod cenu nasih vecih zrtava. Jer i danas je glavna borba da u dusi coveka ostane zivi Bog".

Poruka je nedvosmislena, ali je i ona dosla kasno. Dakle, poslije vec pocinjenog i javno priznatog zlocina. Rijec je, naravno, o pocetku rata.

U seriji kritickih istupa pojedinih episkopa i svestenika izdvaja se intervju mitropolita zagrebacko-ljubljanskog i cijele Italije, Jovana, beogradskoj "Dugi" u kome iznosi licni odnos prema aktivnostima Crkve tokom ratnih godina: "Ono sto meni kao arhijereju smeta jeste cinjenica da smo mi svesno ili nesvesno bili uvuceni u opasnu i krvavu ratnu igru. Smatram da smo nepravedno uvedeni u to kolo i izmanipulisani".

Ovo su samo neki od primjera koji govore da je objavljivanje Deklaracije protiv genocida nad srpskim narodom u ovom trenutku, kada se sabire tragicni bilans rata, stavljanje prsta u oko pripadnicima drugih naroda, cije se zrtve jos uvijek prebrojavaju, i vracanje "novom nacionalistickom konsenzusu", kako je okarakteriosala pomenuti dokument predsjednica Helsinskog odbora za zastitu ljudskih prava u Srbiji, Sonja Biserko, ukazujuci da je zacudjujuce da se nijednom rijecju ne spominje genocid nad drugim narodima u proteklom ratu, posebno nad Muslimanima.

Samim tim sto je Deklaraciju na prvom mjestu potpisao patrijarh Pavle ona ima "crkveno obiljezje". U ovom slucaju potpisi srpskih akademika, intelektualaca i drugih licnosti, manje ili vise poznatih kulturnoj i politickoj javnosti, od manjeg su znacaja. Jer, oni u krajnjem slucaju nemaju takvu duhovnu odgovornost da rade na otrjeznjenju naroda, suocavanju sa realnoscu i svim onim sto su predstavnici srpskog naroda, konkretno u BiH, cinili tokom minulog rata. Izgleda da nema nikakvih naznaka da ce biti prevazidjena fraza da se sudjenjem jednoj licnosti osumnjicenoj za ratne zlocine "sudi celom narodu". Ako je, pak, ona i dalje usadjena u svijest i podsvijest ljudi koji predstavljaju duhovnu i kulturnu elitu Srbije onda se jos uvijek ne moze ni govoriti o tome da se od fakticki izgubljenog rata bilo sta naucilo.

Doda li se tome cinjenica da je malo intelektualaca i vjerskih velikodostojnika u drugim sredinama koji ne zabadaju glavu u pijesak kada se iznose podaci o zlocinima koje su pocinili njihovi sunarodnici onda ideja o navodnom pomirenju naroda postaje samo prazna parola, odnosno paravan iza koga se sakrivaju oni koji su, direktno ili indirektno, zlocine odobravali nad pripadnicima drugih naroda.

Ejub Stitkovac (AIM)