Interview: Ivan Lovrenovi†

***INTERVIEW: IVAN LOVRENOVIC, knjizevnik

AIM, ZAGREB, 6.5.1997. Nakon sto je rodjen u Sarajevu i tamo proveo prvih 50 godina zivota, Ivan Lovrenovic (1943.) odsjeo je u Zagrebu. Aranzman s gradom ulazi u petu godinu, rat je zavrsio, a Lovrenovic radi kao urednik u zagrebackom magazinu "Tjednik". Osim sto je pisao, sto knjige, sto novinske tekstove, bio je i savjetnik u ambasadi Bosne i Hercegovine. Oni koji bolje pamte, sjecaju se da je bio i clan Hrvatskog narodnog vijeca u Sarajevu, a nekolicina clanova je 1991. godine napisala i otvoreno pismo Tudjmanu u kojem su porucili da ne vjeruju u njegove dobre namjere prema Bosni. Prvu knjigu "Obosasca i basanja" objavio je 1975. godine. Zatim je

1. napisao "Putovanje Ivana fra Jukica", a potom i "Labirint i pamcenje, hrestomatija: Knjizevnost bosanskih franjevaca". U medjuvremenu izasle su mu jos dvije knjige: "Svijet bez Bosne" (1994.) i "Liber Memorabilum" (1995.).

• Rekli ste jednom da su Amerikanci pokazali najvise "vatre" prema Bosni i Hercegovini. Zapravo, cini se da su je Amerikanci na prividan nacin skupili, a de facto pomogli da se iznutra jos vise otkroji. Sto mislite o tome?

• Ne bi trebalo imati nikakvih iluzija. Vjerujem da je njih sve taj rat u Bosni i Hrvatskoj zatekao iznenadjene i nespremne. Zatekao ih je nespremne ne u moralnom smislu, jer smo se slozili oko toga da u politici morala nema, zatekao ih je nespremne zbog nepredvidive i sokirajuce kolicine brutalnosti. A i zbog tog sto je taj cijeli prostor, Bosna pogotovo, komunikacijski nekako nezgodno smijesten, pa se isti dan sve zna i vidi. To su stvari koje su ucinile da takozvana medjunarodna zajednica, ma sto to znacilo, a i Amerika posebno, budu jednostavno zatecene. S jedne strane, igru su igrali i biraci, sto je narocito nezgodno. Na koncu, vidjeli su da se tu, takorekuc' u susjedstvu, dogadja nesto sto od vremena Drugog svjetskog rata, po bestijalnosti i po ideologijskom naboju istrebljenja, nije vidjeno i nije se moglo ni sanjati. Znalo se da se na neki nacin mora reagirati, a opet, bili su nespremni, jer kompletna nova doktrina svijeta nije bila ukalkulirala tu vrstu dogadjanja. A onda se, u sto sam uvjeren, iako je tesko to dokazati, dogodilo nesto.

• Sto to?

• Dogodio se jedan psiholoski momenat i refleks u subjektivnosti cijelog Zapada, ako se to tako moze uopce reci. Dogodila se zapravo podsvijesna ljutnja na samu zrtvu, jer je ona ta koja deranzira taj mir, koja kvari tu spokojnost, tu evropsku idilu. Sjecate li se, mi smo imali prije ovih zbivanja, negdje osamdeset devete, devedesete, euforiju nove Evrope i razmisljali smo o tome hocemo li se i mi ukljuciti. Na dnevnom redu tada je zaista bila idila ujedinjene Evrope, u kojoj nece biti granica i u kojoj ce biti blagostanje. Danas medjutim vidimo da je i Evropa manje sita nego prije, a i granice se polako zatvaraju prema susjedima, koji u elitni evropski klub nemaju pristupa. O ratu nitko nije ni pomisljao, barem ne u Evropi. A mi smo jednom nevjerojatnom kolicinom zlocina i spremnosti za zlocin razbili u paramparcad jedan privid svijeta Evrope o vlastitoj buducnosti. Sigurno je i da smo u dobroj mjeri sami za sve zasluzni, kao sto se i nista nece i moci rijesiti bez nas samih, ali to je i odnos suradnje. Dakle, bez vanjskog momenta nema nista.

• Dayton nije bog zna sto donio, osim sto je prestalo ubijanje, premda je i to, kad se pogleda unazad, ipak znacajan pomak?

• Upravo se to danas uzima kao jedina cvrsta pozitivna posljedica Daytona u svim rekapitulacijama. Medjutim, Dayton je politicki jedna nemoguca figura, jedna kontradikcija sama u sebi. Prvo, stvoren je da sankcionira zateceno, ratom stvoreno stanje, i drugo, da afirmira demokratski rasplet cuvajuci ideju cjelovite Bosne, garantira se Bosna i Hercegovina u priznatim drzavnim granicama, slobodna i iznutra, ali se u isto vrijeme poticu separatisticke teznje koje su rat i pocele. Takva smjesa ne ide bez jakog pritiska izvana, a taj pritisak izvana sam po sebi paradoksalno negira osnovnu ideju, jer ne moze se stvoriti jedan demokratski proces iskljucivo intervencijom izvana. Sve je u nekom apsurdu i proces je takav da ne vidim da se nesto moze jasno definirati. Doduse, nesto i moze.

• Mislite na susjede?

• Upravo to. Ili ce Bosna biti samostalna drzava, ili ce se Hrvatska i Srbija siriti na njen racun, te svoje interese voditi na stetu Bosne, kao sto je sada.

• Zadnjih sedam godina u politickim vrhovima ostali su gotovo isti ljudi. Nisam siguran koliko se s njima moze ista dobro napraviti. Sto vi mislite?

• Koliko samo traju Izraelci i Palestinci bez ikakvog rjesenja? Zato kazem da ova stvar s Bosnom ne moze biti rijesiva na planu nase generacije, a posebno jer se ne moze u mir s ljudima koji su poceli rat.

• Sto je s komsilukom? Ljudi se nadaju da ce on biti melem koji ce izlijeciti Bosnu. To je lijepo, ali cini se da je to romantika, neka intimna zelja, mnogo vise nego sto je realno.

• Komsiluk spada u civilizacijske tekovine. To je naprosto jedno iskustvo zivota. To je formirano kroz niz generacija, medjutim, ne mozete od civilizacijskih iskustava i tekovina ocekivati da se pretvore u politicku energiju. O tome se radi. Mogao bi se tako posluziti i jednom slikom, da je to nekakvo velicanstveno zdanje koje je doslo nama iz povijesti i rezultat je najvisih, najrafiranijih civilizacijskih znanja. Medjutim, komsijske odnose nije tesko razrusiti ako se postave politicki interesi tako da su na nekoj drugoj strani. Na zalost, to se kod nas desilo.

• Hocete reci da su komsijski odnosi na ledu, da ne mogu djelovati i da se ne mogu sami mijenjati?

• Komsijski odnosi ne mogu biti nista sami, naprosto zato sto je put izgradnje takvih odnosa medju ljudima strahovito dug, strahovito svilen i on u vremenu traje. Bilo je potrebno da se u globalnim, velikim makropolitickim okvirima stvori takva situacija, da se ti odnosi uopce pocnu izgradjivati. I kako je ta makropoliticka paradigma propala, pitanje je sada kuda ti odnosi krecu i krecu li uopce. Najprirodnije je da se u ovom trenutku, kada su politicke snage, gotovo sve, na strani raspada i separacije, ljudi psiholoski separiraju. Zivot je kao voda, poprima one oblike u kakvu ga posudu stavite, i tu nema drugog. Opet, bilo je u Bosni, a ima i danas, velicanstvenih i sjajnih primjera perezistencije ovih komsijskih odnosa, ali to je na zalost irelevantno kad govorimo o politickim rjesenjima. To ostaje samo na nivou ljudskih odnosa i svakodnevnog zivota, kao svjedocanstvo ljudske dobrote i morala.

• Opcenito, kakva je Bosna danas?

• Slika Bosne sada je jos tuznija nego 1995. godine kada je prestalo ubijanje, a posebno je tuzno zbog prognanika. Jer u Bosni je uvijek, za njen opstanak, bilo vaznije ono sto je gore, a to su ideologija i politika. Danas je to morbidno, jer oni koji su poceli rat i dalje zele prekrojiti citavu regiju i vladati svojim etno feudom i tako onemoguciti povratak izbjeglica i prognanika, a time i normalan zivot. Tako da nema demokracije i politickog pluralizma dok se tri vladajuce stranke ponasaju i djeluju totalitarno, protiv Bosne, za svoje male drzavice. Zbog toga im odgovara postojece stanje kako bi lakse manipulirali ljudima. I sve dok su, na primjer, Prijedor i Foca "vekovna" srpska ognjista, a Drvar i Glamoc "vjekovna" hrvatska ognjista, Dayton i konfederacija Hrvatske i Bosne sluze samo da se krajevi u BiH, gdje zive Hrvati, pripoje Hrvatskoj, a krajevi gdje sada, nakon rata, uglavnom zive Srbi, pripoje Srbiji. I to je prica o tuznoj Bosni i Hercegovini, i to je Dayton.

• Najnemirniji dio Bosne je Federacija. Cini se da Bosnjaci i Hrvati nisu bas sretni sto su zajedno. Je li njihov odnos proizvod necega sa strane, nesto uvezeno ili se uklapa u neki siri plan?

• Taj sukob iz 1993. je predstavljen, propagandno, medijski, kao

• kako se sve to ne kaze - nesretni sukob, sukob koji su izazvale kontraobavjestajne sluzbe stranih sila, koji je sekundarna posljedica primarne agresije i slicno.

• Koja je onda bila direktna osnova?

• Direktna osnova za to je prvobitni politicki plan, koji neki uvazeni politicari lijepo zovu skandinavizacijom, a koji se zapravo sastoji u podjeli Bosne, kako bi nastale dvije jake nacionalne drzave na ovom tlu, dakle Srbija i Hrvatska, a onaj, da tako kazem, kusur, koji je u toj raspodjeli nerjesiv, a koji se nekad zove Bosna, nekad Bosnjaci, nekad bosanski Hrvati, pa to cemo nekako rijesiti, izmedju ostalog, evo i ovako. Nista se od tog sukoba ne moze shvatiti ako se on predstavlja kao tek nesto sa strane, nesto sekundarno. On je vrlo primaran i u politickim planovima o krojenju bivse Jugoslavije, negdje je na prvom mjestu.

• Je li sukob jos uvijek moguc?

• On je uvijek moguc. U ovom trenutku je pragmaticki veoma daleko, zbog toga sto nad mogucnoscu tog sukoba bdiju, da tako kazem, veoma jake strazarske snage, ali politicki uzevsi, itekako je moguc, dok god se to ne rijesi kako valja.

• Tu je Zagreb, cini se, kljucniji od Sarajeva?

• Apsolutno, ta kombinacija medjunarodnih odnosa prema Hrvatskoj, koja se sastoji u odredjenom popustanju i odredjenim koncesijama, zbog toga sto je Hrvatska vrlo vazan garant ukupnoga mirovnog paketa, jest i jedna veoma ostra i budna paska nad tim da se odnos prema Bosni barem drzi na ovom nivou koji za sada garantira neizbijanje sukoba, nezaostravanje i tako dalje.

• Koji je drugi vid tog odnosa?

• On se lomi po kombinaciji. Naime, kada Zagreb kaze sto je Federacija i kada Sarajevo kaze sto je Federacija, to su dvije potpuno razlicite stvari. I kada to analizirate, onda vam bude sve jasno.

• I sto dalje?

• Vrlo jednostavno. Kada se to ogoli do posljednje redukcije, Tudjmanova ideja, HDZ-ova ideja Federacije je to da Federacija posluzi samo kao palijativno, rezervno sredstvo za ono sto se nije moglo izvesti izravnim metodama, odnosno prikljucenje jednog dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

• To se, medjutim, takvim metodama nije moglo izvesti?

• Ovaj rat, o kojem smo govorili, najbolji je pokazatelj. Zavrsio je nerijeseno i nije uspio donijeti zeljeni ishod za Tudjmana. Sada, u zagrebackoj koncepciji, to treba da obavi na jedan meki, finiji nacin, forma Federacije.

• To i nije tako tesko, jer su na koncu, da ponovim pitanje s pocetka, ostali gotovo isti ljudi koji su bili aktivni i 1990. godine.

• Na svim stranama je isto, ali to proizlazi iz cvrsto postavljene strukture stranacke vlasti. O tome se radi. Ta shema o Bosni, kao i drugdje, a osobito u Bosni, je jasna. Bez obzira na promjene politicke fizionomije, po stranackom pejzazu postoji isto ono sto smo imali i 1990. godine - etnicke stranke koje su uzurpirale potpuno cijeli politicki, ali vise ne samo politicki, vec i zivotni prostor, tako da se tu moze s pravom govoriti o doista trostrukom jednopartijskom sistemu - i to u najcrnjem totalitarnom navodu.

ALEN ANIC