Glavobolje zbog NDH

***GLAVOBOLJE ZBOG KOKETIRANJA S NDH

AIM, ZAGREB, 5.5.1997. Zidovski nacionalni blagdan Jom Hasoa dobio je ove godine neuobicajeno mjesto u hrvatskim drzavnim medijima. Pedesetak godina starom prazniku, koji je izraelski parlament Kneset ustanovio kako bi se svakog 3. svibnja obiljezio "Dan sjecanja na zrtve i heroje holokausta", stozerni nacionalni dnevnik "Vjesnik" poklonio je mozda i dvije kartice teksta na naslovnoj stranici. Objasnjava se zasto je bas taj dan odabran za memorijalni praznik zidovskog naroda - pada izmedju godisnjice ustanka u Varsavskom getu i Dana nezavisnosti Izraela - te da je obicaj da se 3. svibnja u ovoj zemlji obustavljaju sve aktivnosti kako bi se u sutnji odala pocast zrtvama holokausta.

Ovaj korektan i pedantan tekst odaje zelju kojom u posljednje vrijeme dise i sluzbena drzavna politika da se - bas prema Zidovima, uocljivo vise nego prema nekim susjednim narodima - izglade gruba presucivanja i jos grublja izvrtanja cinjenica iz vremena stradanja tog naroda pod nacizmom-fasizmom u Evropi (i za uocljivu nijansu ipak manje, ovdje u Hrvatskoj). Prema tome cilju upravio se jedan dio drzavnog vrha zemlje, na celu sa samim Tudjmanom, i stvorena je vec citava HDZ- ovska infrastruktura koja brine o tome da Hrvatska sanira gubitke koji su se nagomilali na ovom osjetljivom podrucju. Prosle godine Tudjman je prvi put posjetio Jasenovac, prepravljeni su dijelovi njegovih "Bespuca povijesne zbiljnosti" u kojima su minorizirane pa i omalovazavane zidovske ratne zrtve, za ministra gospodarstva imenovan je jedan ugledni ekonomista zidovske nacionalnosti (Porges)...

No, u svim tim slucajevima doslo se samo dopola, ili ni toliko nego se naprosto paradno manevriralo u mjestu. "Bespuca" su prepravljena samo u inozemnom izdanju, hrvatsko je ostalo neizmjenjeno. Povremeno se najvisi drzavni duznosnici, posebno u inozemstvu, podice bogatom antifasistickom tradicijom Hrvatske, ali se u njoj istodobno nastavlja rusenje spomenika iz NOB-a (iako jedva da ih je ista ostalo), a mirovinska i invalidska prava antifasistickih boraca ostavljaju se na najnizoj razini. Tudjman je prosle jeseni otisao u Jasenovac da se pokloni zrtvama "svih zlocina" a ne onih koji su ucinjeni na tome mjestu, a i to tek nakon sto je americki ambasador Galbraith nacinio "pokazni" posjet ovom stratistu (povevsi sa sobom, sto je takodjer bila svojevrsna demonstracija, Milorada Pupovca).

Ove godine Galbraith nije bio u Jasenovcu, mozda i zato sto je ocjenio da je Tudjmanov odnos prema Jasenovcu ipak krenuo s mrtve tocke - pogotovo nakon sto se Mate Granic obavezao da se nece realizirati njegova zamisao o recikliranju zrtava svih logora pod Kamenim cvijetom - te da se sada modaliteti ove zakasnjele i nametnute denacifikacije mogu tretirati kao "unutrasnja stvar" Hrvatske. No, u nedavnom intervjuu "Feral Tribuneu" izjavio je da SAD i danas smatraju Antu Pavelica svojim "neprijateljem". To znaci da osnovni medjasi prema kojima se treba ravnati hrvatsko vodstvo u prevrednovanju proslosti moraju biti dosljedno antifasisticki, a SAD si ostavljaju pravo da se ponovno "mijesaju" u hrvatske stvari kada god primjete nova koketiranja s NDH.

I tako se doista i dogodilo. Nakon sto se na skupu Hrvatske stranke prava sto se uoci nedavnih izbora odrzao u Splitu, dogodio teski incident s ustaskim znakovljem i nacistickim salutiranjem, na hrvatsko drzavno vodstvo srucila se prava lavina optuzbi iz najprestiznijeg americkog tiska. U dva razorna teksta u New York Timesu Tudjman i njegova vlast optuzeni su za otvorenu rehabilitaciju fasizma i ustaskog pokreta, i to ne samo u smislu izvrtanja i krivotvorenja povijesnih cinjenica, nego i njihove aktualne valorizacije kao "domoljuba i tvoraca nove Hrvatske". U ovim tekstovima mjestimicno ima pretjerivanja u ocrtavanju razmjera ustaskog genocida. A takodjer i u ocrtavanju razmjera "ponovnog radjanja fasizma u Hrvatskoj" (sto se mozda najbolje vidi iz toga da sami autori smatraju kako bi i osrednji diplomatski pritisak na Tudjmana - zamjena ambasadora nizim predstavnicima - bio dovoljan da se ovome stane na kraj).

No, sve cinjenice kojima se oslikavaju dnevna zbivanja u Hrvatskoj - pocev od vec spomenutog nacistickog ispada u Splitu, sklapanja izborne koalicije vladajuceg HDZ-a s HSP-om, uvodjenja nekih od prezivjelih ustaskih duznosnika u Sabor, planova da se posmrtni ostaci Ante Pavelica vrate u zemlju itd, itd - u cjelosti stoje. Po nekim misljenjima nema smisla vjerovati uobicajenim floskulama da su, kako je izjavio i Galbraith, americki mediji nezavisni pa ne treba traziti iza ova dva teksta nekakve dramaticne obrate u americkoj politici prema Hrvatskoj. Suprotno, vjeruje se da pritisak na Hrvatsku nije bio veci cak ni kada se tjeralo Zagreb na obustavu rata s Muslimanima i na potpisivanje Washingtonskog sporazuma.

Pa ipak, Tudjmanova stranka ovaj je put odaslala poruku da nema namjeru popustiti. Predsjednistvo HDZ-a odrzalo je posebnu sjednicu na kojoj je razmotrilo "neistine o rehabilitaciji fasizma u Hrvatskoj" i u cjelosti ih odbacilo. Odbacilo se i optuzbe o koaliranju s HSP-om, iako su sve novine objavile da je na HDZ-ovim listama jedan HSP-ovac usao u zagrebacku skupstinu, a drugi u Sabor. Priznaje se, doduse, mjestimicna "lokalna suradnja" s tom strankom, ali se tvrdi da je ona "najumjerenija od cetiri pravaske i drugih stranaka desnice" ( splitski ispad govori sasvim drukcije, no on zato nije ni spomenut). Osim toga rukovodstvo HDZ-a se zali da na njegov poziv na suradnju na izborima nije odgovorila nijedna stranka "sireg politickog centra", pa ispada da su one a ne HDZ krive sto su vladajuci zavrsili u izbornom zagrljaju s jednom radikalno desnom strankom.

Sugerira se da je to dio siroke kampanje hrvatskih stranaka "od ljevice do desnice" u koju su se ukljucili i "oni medjunarodni krugovi koji ne prihvacaju ovakvu demokratsku i suverenu Hrvatsku". Cilj kampanje je - sto drugo - "rusenje HDZ-ove vecine, po svaku cijenu i svim sredstvima", te uvlacenje Hrvatske "u uze ili sire balkanske regionalne okvire". Spor je, dakle, dignut na razinu najviseg drzavnog interesa, tako da bi se moglo reci da za HDZ obrana (ili barem toleriranje) ustaskih "tekovina" ima isto znacenje kao reintegracija hrvatskog Podunavlja, ili kao ulazak u Partnerstvo za mir.

Dakako, to se otvoreno ne kaze, naprotiv vladajuca stranka sebe opisuje kao "sredisnju hrvatsku stranku politickog centra", dakle onu koja bi trebala biti otjelovljenje politicke odmjerenosti. Ali to je uvijek bila neuvjerljiva floskula, koja sada zvuci jos praznije jer Tudjmanova stranka vjerojatno nikada nije ovoliko istrcala u relativiziranju i opravdavanju neoustaskih pojava u Hrvatskoj, nacinivsi uz to i dvije teske greske iz kojih se tesko iskobeljati. Najprije je na izborima omogucila politicko prezivljavanje HSP-u, i to ocito vise zbog specijalnih zadataka sto je ovaj za nju obavlja nego zbog nekakvog parlamentarnog partnerstva, a zatim ga je uzela i u zastitu nakon ustasko-nacistickog ispada u Splitu. A to je ipak prepunilo casu.

MARINKO CULIC