MEDjUENTITETSKI AUTOBUS BANJALUKA-LIVNO

NOSTALGIJA-EXPRES

AIM, LIVNO, 1.05.97. Autobus UNHCR-a na medjuentitetskoj liniji Banjaluka-Livno poceo je prometovati prije otprilike sest mjeseci, a vec su mu dali ime "Nostalgija-Expres". Njegovi putnici su livanjski Srbi koji su masovno napustili ovaj grad u proljece 1992.godine, nekoliko dana prije rata a sada zive u Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu i drugim mjestima Republike Srpske ili Srbije.

U pocetku je autobus stizao u Livno gotovo bez putnika. Iz dana u dan, medjutim, broj putnika se povecavao tako da autobus, koji je inace namijenjen za prevoz putnika u gradskom i prigradskom prometu, ove zime i proljeca vozi ne samo popunjenih sjedista nego nedostaje mjesta i za stajanje. Nakon sto je prosla pocetna faza "sondiranja terena", a tu su ulogu uspjesno obavile zene i djeca izbjeglih livanjskih Srba, autobusom UNHCR-a sada svakodnevno u Livno stize gotovo podjednak broj zena i muskaraca srpske nacionalnosti. Vecina njih se u Banjaluku vraca isti dan, a neki u Livnu ostanu prenociti ili provesti i po nekoliko dana kod rodbine, prijatelja i nekadasnjih komsija Hrvata i Bosnjaka.

Srbe koji autobusom UNHCR-a dolaze u Livno, lako je prepoznati po odjeci, kretnjama i pogledima u kojima se ocrtavaju bojazan i nevjerica. Na njihovim licima vide se tragovi rata i teskog izbjeglickog zivota. Ovdasnji, naravno domicilni Hrvati i Bosnjaci, primaju ih sa razumijevanjem. Pomazu im u pribavljanju dokumenata zbog kojih najcesce i dolaze u Livno, ali i zbog razumljive zelje da vide svoje nekadasnje kuce i posjede. Zale se sto nema telefonskih veza izmedju entiteta i misle da su za to krive vlasti RS i Federacije, jer ne zele da ljudi medjusobno komuniciraju.

Vecina od nekoliko stotina srpskih kuca u Livnu je spaljena i opljackana u ljeto 1992.godine. Vec pet godina to su samo zgarista i goli kameni zidovi iz kojih raste korov. Danas u Livnu zivi oko 250 do 300 Srba od 3.782 (9,6 odsto) koliko ih je bilo u opcini po popisu iz 1991.godine. Neki od njih su zaposleni, neki primaju mirovinu od 80 maraka, kao i ovdasnji Hrvati i Bosnjaci, a vecina njih zivi od humanitarne pomoci. Njihovi sunarodnjaci i rodjaci, koji su u jednoj travanjskoj noci napustili grad po naredbi SDS-a, danas u izbjeglistvu rasuti od Banjaluke i Bijeljine do Novog Sada i Beograda, zive veoma tesko. Priznaju to i oni koji dolaze autobusom UNHCR-a, noseci sa sobom golemu tugu i nostalgiju obojenu sjecanjem na prosli zivot u Livnu gdje su imali sve, radili, dobro zivjeli, a ipak se osjecali "ugrozenim".

Najcesci motiv dolaska u Livno ovih "raspolovljenih" ljudi je pokusaj da prodaju svoje nekretnine: zemlju, kuce ili zgarista ciji su katastarski vlasnici. Vecina njih bi se najradije vratila na svoja ognjista, a mnogi su vec podnijeli zahtjeve ovdasnjem Uredu ombudsmana Federacije za povratak u svoje kuce i stanove. Oni, pak, livanjski Srbi koji se ne zele vratiti, svoje nekretnine nude u bescijenje, po cijenama koje su nekoliko puta nize od trzisnih. Ovdasnji Hrvati, koji imaju novac zaradjen u inozemstvu ili na drugi nacin, glavni su kupci placeva i zgarista u vlasnistvu livanjskih Srba na podrucju grada. U njihove kuce, a kakvih je malo sacuvano u gradu, etazne stanove u vlasnistvu i drustvene stanove na kojima imaju zakonsko stanarsko pravo, uselili su se prije tri-cetiri godine Hrvati izbjegli iz Bugojna ili ovdasnji pripadnici HVO-a koji nisu imali rijeseno stambeno pitanje.

Za novac koji Srbi dobiju za svoje prodane nekretnine u Livnu, kako sami kazu, u Republici Srpskoj i Srbiji ipak mogu kupiti vrijedne kuce i posjede od tamosnjih preostalih Hrvata i Bosnjaka, takodjer po znatno nizoj cijeni od stvarne. U organima uprave Skupstine opcine u Livnu, Srbi koji dolaze u jednodnevne ili visednevne posjete svom gradu, najcesce traze razne osobne dokumente: rodne listove, vjencane listove, potvrde o radnom stazu, potvrde da su u Livnu imali prikljucke na telefonske aparate, a neki traze i osobne iskaznice radi lakseg prelaska entitetskih granica. Mnogi od njih koji su bili zaposleni u ovdasnjim poduzecima i ustanovama, traze i svoje radne knjizice, ali ih po pravilu ne mogu dobiti.

I dok je kod vecine livanjskih Srba koji su zivjeli na podrucju grada prisutna u prvom redu zelja za povratkom, pa tek onda za mogucnost eventualne zamjene ili prodaje njihovih nekretnina, dotle Srbi koji su zivjeli u okolnim selima nemaju nikakve nade u povratak, pa ni sanse za prodaju ili zamjenu, jer su njihove kuce sve odreda srusene, spaljene i opljackane. Mozda zvuci kao kuriozitet, ali do sada se u Livno slovom i brojem vratio samo jedan Srbin, ali i on je nakon dvije godine neveselog izbjeglickog zivota u Banjaluci iznenada umro prosle godine u Livnu, sto mu je, kazu, i bila jedina zelja.

Aktualna vlast u opcini za sada obnavlja porusene kuce Hrvata u nekim zaseocima koji su se nalazili na liniji razgranicenja zaracenih strana, dok niti jedna srusena ili spaljena kuca Bosnjaka ili Srba jos nije obnovljena. Karakteristican je primjer obliznjeg sela Donji Rujani, koje je u ratu najvise stradalo. U ovom mjestu danska Vlada financirala je realizaciju pilot-programa obnove i izgradnje 26 obiteljskih kuca u sto je ulozeno oko 700.000 DEM. Kuce su obnovljene krajem ljeta prosle godine, a u njima danas zivi svega desetak starackih obitelji. Iako mjestani ovog sela, hrvatske nacionalnosti dakako, imaju struju i autobusnu liniju, niko se od njih ne vraca iz Livna, Dalmacije, Zagreba i inozemstva, gdje su se smjestili pocetkom rata nakon izbjega iz ovog mjesta. Jer, grad je grad...

Robert N. GRANOV