PAZI BATKA STO ZBORI BRATKO

AIM, Skopje, 30.04.1997

Bugarski predsjednik Petar Stojanov odrzao je potkraj aprila govor pred evropskim parlamentarcima u Strazburu koji ga je, prema tumacenju sofiskih medija, legitimisao kao covjeka evropske orijentacije i autenticnog demokratu, ali je tu u susjedtsvu apsolutno uznemirio duhove. Sa hednakim stepenom kojim je Stojanov odusevio sebi lojalne novinare, razocarao je one u Skopju, a u isto vrijeme potpuno je ponizio i najskromnija ocekivanja koja su Makedonci gajili u vezi sa poslednjim demokratskim promjenama u Bugarskoj. Ovdje se, naime, mislilo kako ce instaliranje nove vlasti u Sofiji automatski donijeti radikalni pomak u bilateralnim odnosima koji vec godinama tapkaju u mjestu, a optimizam je pothranio upravo Stojanov jednom svojom nedavnom izjavom o pocetku dijaloga oko famoznog "jezickog spora". Sad, medjutim, svi sumnjaju u takav razvoj dogadjaja.

Bugardski predsjednik je u svom kontraverznom obracanju Savjetu Evrope rekao kako je "istorija Makedonije dio bugarske istorije" i to "najromanticniji dio bugarske istorije povezan sa borbom za njeno oslobodjenje". Takvim je pogledom na proslost Stojanov svoje komsije jednostavno "ugrizao za srce" buduci se ovdje na istorijske, kao uostalom i na neke ovovremene cinjenice, gleda drugacijom dioptrijom. Da ne ostane duzan prema sadasnjici sef gugarske drzave ustvrdio je, takodje, kako u njegovoj zemlji ne postoje Makedonci kao nacionalna manjina, a teze o njihovom postojanju oznacio je kao "ekstravangatne i neubjedljive". Ovi su stavovi izazvali promptne reakcije. Na licu mjesta zvanicno su intervenisali makedonski poslanici u evropskom parlamentarnom sobranju koji su se usprotivili Stojanovljevoj ocjeni kako je njihova "zemlja bez kolektivnog identitaeta", a odmah su im se pridruzili i skopski mediji. Bilo bi, naravno, bespredmetno sitirati onih nekoliko lekcija iz demokratske pocetnice koje su makedonski novinari, ponekad sa prevelikom kolicinom nacionalne pjene, izdijelili Petru Stojanovu, ali u jedonm su jamacno u pravu. Bez obzira na to koliko se dvije strane slazu o stepenu isprepletenosti njihovih istorija, tesko je prepoznati romantiku u teroru koji su bugarske vlasti, prema ovdasnjim tumacenjima povjesnih dokumenata, provodili nad makedonskim revolucionarima i narodom negdje pred Prvi svjetski rat, ili, pak, u vremenu poslije 19941 godine kad je Borisova fasisticka Bugarska "anektirala", a prema makedonskom vidjenju u stvari okupirala, ovu zemlju i kad su okupacione snage cinile to sto su cinile.

Sto se tice Stojanovljevih stavova u vezi sa postojanjem makedonskog manjinskog kolektiviteta u Bugarskoj, skopski su mediji, za razliku od vlasti koja se uvijek sa delikatnom uzdrzanjoscu izjasnjava o slicnim pitanjima, kao i bezbroj puta do sada ukazali na cinjenice koje se ne bi bac mogle nazvati "ekstravagantnim i neubedljivim". Tako, na primjer, upravo u vrijeme dok je Stojanov govorio u Strazburu, bugarske vlasti su uz upotrebu jakih policijskih snaga, osujetile politicke predstavnike tamosnje makedonske manjine, koji uzgred u svom imenu cuvaju tradiciju Vnatresne makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) negdje sa prelaza proslog u ovaj vijek, da posjete grob vojvode Sandanskog koji je sahranjen u blizini manastira Rozen u Bugarskoj. Jane Sandanski - jedan autenticni revolucionar i narodni junak - tako visoko kotirao i zvanicnoj i "foklornoj" istoriografiji da zajedno sa Goce Delcevim, Pitu Guliem i Dame Gruevim, dijeli jedan stih u makedonskoj drzavnoj himni. Na makedonsku zalost, sve nevolje sa istocnim susjedom poticu iz cinjenice da veliki dio njihovih istorijskih licnosti i Bugari ubrajaju u vastito "nacionalno blago". Istorije dvaju naroda se ocigledno ispreplicu, a pitanje eventualne romantike u tim preplitanjima spada iskljucivo u podrucje politickih ukusa.

Zestoka makedonska reakcija u Sofiji je naisla na, ipak pomalo neutemeljeni, superiorni cinizam. Najprije je tamosnji predsjednik po sistemu "carska se rijec ne porice", ponovio svoje strazburske ocjene, a onda su sofiski novinari naprosto "raskomadili" skopske kolege svojim toboznjim principijelnim zagledanostima u evropske horizonte i neopterecenosti istorijskim bagazom, za razliku od ovih drugih. Ruku na srce, njima je lako da se distanciraju od istorije, jer im zemlja nije izlozena politickim pritiscima zbog nacionalne pizme koja naprosto generira povjesna opterecenja i frustracije. Bugarska je drzava, naime, priznala Makedoniju jos u prvim satima njenoga postojanja, ali su ubrzo pokazali kako komsijska dobronamjernost nije potpuno autenticna. Cvrsto se drzeci maksime o jednom narodu u dvije drzave, zvanicna Sofija nikad nije dozvolila i postojanje makedonske nacije i njenog posebnog jezika. Zbog te "sitnice" do sada nije potpisan niti jedan zvanicniji medjudrzavni ugovor kojim bi se opredmetilo transparentno dobrosusjedtsvo.

Dva jezika i pored svih specificnosti koje ih cine razlicitima, dovoljno su slicna da se Bugari i Makedonci mogu veoma dobro razumjeti, ali upravo odatle poticu sva njihova nerazumjevanja i nesporazumi. Petar Stojanov je prije isvjesnog vremena izjavio kako ce uskoro poceti konstruktivni dijalog oko "lingvistickih" sporova. Ako je tada pothranio optimizam, onda je svojim strazburskim istupom potpuno ohladio ovdasnje glave. Na izvestan nacin makedonski su se novinari bugarskom predsjedniku zahvalili na iskrenosti, jer je izbrisao prostor za "eventualne zablude", kako rece komentator drzavnog radija, u vezi sa buducim razvojem bugarsko-makedonskih odnosa. Sad je, naime, postalo bjelodano kako svako na svoj nacin gleda na moguce rezultate dijaloga, pa makedonski novinari vlastitoj vladi sugerisu puni oprez prilikom svakog kontakta sa zvanicnicima iz Sofije.

BUDO VUKOBRAT