Tko je u Hrvatskoj opozicija?

TKO JE ZAPRAVO OPOZICIJA

AIM, ZAGREB, 26.4.1997. Da je netko prije izbora od 13. travnja pred HDZ postavio dilemu: da li bi radje pobjedu u Zupanijskom domu Sabora ili u Zagrebu, sasvim je sigurno da bi se Tudjmanova stranka opredjelila za metropolu. S druge pak strane ne postoji nijedno jedino istrazivanje, nijedna ozbiljna analiza koja je pokazivala da HDZ moze vratiti Zagreb, jer "Globusova" je anketa pokazivala da HDZ u hrvatskom glavnom gradu moze racunati sa 31.1 posto, "Nacionalova" 27,1, "Tjednikova" 30,1, "Hrvatskog obzora" 24, "Vecernjeg lista" 25,6 i konacno Instituta za primjenjena drustvena istrazivanja 29,9. Sve je, dakle, govorilo da ce se ponoviti listopad 1995. godine i da ce opoziciji ponovno pripasti Zagreb. No, u zemlji cuda, kako svoju drzavu voli nazivati njen predsjednik, dogodilo se cudo. HDZ je, istina, dobio otprilike koliko mu je i prognozirano - 35,67 posto, sto je gotovo za jedan postotak manje nego prije 18 mjeseci, ali je i pored toga vratio Zagreb, pa tako s pravom likuje, jer uz to u Zupanijskom domu ima maltene dvotrecinsku vecinu. Mnogi ce se sada upitati kako je to moguce? Jednostavno. Od 21 liste koliko ih je pretendiralo na ulazak u Gradsku skupstinu izborni prag od pet posto prosli su SDP (oko 24 posto) HSLS (oko 12 posto) i HSS (oko sedam posto). Izborni prag, sto je iznenadjenje, nije probila ni Akcija socijaldemokrata, a i ostalih 19 stranaka, pa se tako dogodilo da je "baceno" oko 23 posto glasova. HDZ je tako na svojih 14 cisto dobivenih mandata pridodao jos cetiri, a onda pobijedio i u jos sest od 12 izbornih jedinica gdje se glasalo po vecinskom sistemu i tako je ispalo da umjesto dojucerasnjih 17 (to jest 18 sa jednim prebjegom) u Gradskoj skupstini ima 24 vijecnika. SDP je osvojio 14, HSLS 9, a HSS tri mandata. Netko ce reci nije posteno. Ali takva su pravila igre i ovoga trenutka sve zapravo ovisi o Hrvatskoj seljackoj stranci i predsjedniku Zlatku Tomcicu koji mudro izjavljuje kako ne zeli u koaliciju ni sa SDP-om ni sa HDZ-om, iako je i zbog njegova ponasanja prije i poslije izbora jasno da je njegova stranka odigrala onu ulogu koju je donedavno imala Hrvatska stranka prava. Naime, upravo zbivanja u Zagrebu - gdje je HSS odbio ici u koaliciju sa partnerima iz nekadasnje Udruge, a cak i izravno pomogla HDZ-u da osvoji pola izbornih jedinica u kojima se biralo po vecinskom sistemu umjesto samo jedne, jer je kao protukandidata postavila svoje najjace ljude - namece kljucno pitanje: tko je zapravo u Hrvatskoj opozicija? Brojni sociolozi, politolozi, statisticari i novinari ovih dana pokusavaju dokazati kako je opozicija pogrijesila, kako se nije prilagodila pravilima igre i da je pametnim udruzivanjem i koaliranjem umjesto 22 u Zupanijskom domu mogla osvojiti cak 34 mjesta, a u Zagrebu bi odnos bio i dalje 17:33. No, iako takav pristup matematicki drzi vodu, on vec u svom polazistu ima krive premise. Ponajprije takve analize kao zdravo za gotovo uzimaju da su maltene sve stranke, izuzevsi, naravno, Hrvatsku stranku prava i nesto sitneza s ustaskim predznakom, automatski opozicione ili oporbene. A to naprosto nije tako. Hrvatska seljacka stranka, tako primjerice, vec je godinama, od prvih visestranackih izbora, zapravo HDZ-u sestrinska stranka i Tudjmanova rezervna vojska. To njeni prvaci, najprije Ivan Zvonimir Cicak, pa pokojni Drago Stipac, Josip Pankretic i Tomcic zapravo nisu nikada skrivali, ili su to cinili prilicno nevjesto. Ozbiljnija suceljavanja i neslaganja sa HDZ-om u posljednje vrijeme svodila su se uglavnom na poteze sluzbene vlasti prema normalizaciji odnosa sa SR Jugoslavijom, oko mirne reintegracije, Erdutskog sporazuma, Zakona o oprostu i tome slicno. HSS je uvijek zastupao radikalnije opcije, zapravo pomazuci Tudjmanu da se prikaze mirotvorcem i covjekom dijaloga i kompromisa. Jedina sustinska razlika bila je ona oko vracanja nacionalizirane imovine, kada je SDP podrzao HDZ, stiteci primjerice stanare, a ne bivse vlasnike, sto je Tomcicu bio navodni povod za atak na "Racanove komuniste" i odbijanja bilo kakve pomisli na suradnju sa "komunjarama", najbolje govori podatak da taj isti uvrijedjeni Tomcic u bezbroj primjera suradjuje sa HDZ-om - strankom koja je autor spornog zakona i koja ga je i progurala u Saboru. Hrvatska seljacka stranka, stoga se, po ozbiljnim politoloskim kriterijima ne bi uopce mogla svrstati u opozicione, jer izuzmu li se neki specificni problemi seljaka i sela, ona je zapravo po mnogo cemu slicna HDZ-u, i to pocesto njegovu desnu krilu. Nekad najjaca opoziciona stranka HSLS, kojoj je taj primat definitivno preuzeo SDP, takodjer je uz neke relevantne razlike, posebice kad je rijec o slobodi medija, razvoju demokracije i slobodi poduzetnistva, zapravo nacionalna partija. I ona je bila vrlo kriticki raspolozena oko istih pitanja kao i HSS, ali njena neprepoznatljiva i glasacima prilicno mutna politika cesto zbunjuje. Uostalom upravo iz redova liberala, koji to zapravo nisu u klasicnom smislu te rijeci, zabiljezen je i najveci broj prebjega. Ono sto HSLS razlikuje od HDZ-a, jer u sustini u oba slucajeva radi se o pokretima, a ne cvrsto ustrojenim partijama, jeste u tome sto su pvi najprije imali Budisu, a sada Gotovca, a drugi imaju Tudjmana koji svojim autoritetom, uvijek kad to zatreba, uspjeva polagati i pomiriti svoje rogove u vreci. Nema, naime, toga tko bi ka istom cilju (ili mozda istom metodom) usmjerio Budisu i Gotovca, ili Bozu Kovacevica i Terezu Ganzu Aras, dok Tudjman svojom karizmom jednako snazno na uzdi drzi i Djuru Pericu i Franju Gregurica, i Vicu Vukojevica i Davora Sterna, i Ivana Milasa i Ljerku Mintas-Hodak... Dakle, HSS-ovo opozicionarstvo definitivno se pokazalo kao takozvano, jer Tomcic je na ovim izborima otvoreno bio Tudjmanov trojanski konj, a HSLS je prava opozicija tek jednim svojim dijelom. Tako se zapravo prava opozicija, pored dijela HSLS-a, zapravo svodi na socijaldemokrate (ne samo Racanove), Istarski demokratski sabor i Hrvatsku narodnu stranku, uz jos nekoliko manjih regionalnih stranaka. A u tom slucaju matematika izgleda sasvim drugacije. Mogla bi se zapravo iznijeti teza da je prava opozicija HDZ-u sam narod, to jest da stranke zapravo zbog svog kukavicluka, vlastitih unutrasnjih sukoba, te onih medjusobnih, nagomilano nezadovoljstvo nisu znale artikulirati. Dovoljno je samo podsjetiti da se povodom pokusaja gasenja zagrebacke Stojedinice na Trgu bana Josipa Jelacica okupilo preko 100.000 ljudi, a to nije uspjelo ni jednoj jedinoj stranci. Tocno je da se hrvatska politicka scena definitivno artikulira i da se HDZ nasao sam na desnici, jer vlastitim je rovarenjem unistio HSP, tu uz bok mu je HSS, u sredini HSLS, a na ljevici SDP kao stozerna stranka prave opozicije. Politika, naime, nije puka matematika i nije bas sve uvijek onako kako se pricinja, a uostalom i vladajuca stranka se zove demokratska, iako bi joj bolje pristajalo neko drugo ime. Ovi izbori zbog toga ce biti znacajni sto se konacno zna tko je tko, ali istodobno, posto Hrvati nisu skloni gradjanskom neposluhu i jasnim protestima, za duzi ce period zacementirati odnos snaga. Nakon ovakvog izbornog fijaska sasvim je izvjesno da Tudjman na predsjednickim izborima, koji se moraju odrzati najranije 12. lipnja, a najkasnije 12. srpnja, nece imati ozbiljnijeg protukandidata. Slijedeca sansa je 1999. godine, kada ce se ponovo birati Zastupnicki dom Sabora koji jedini moze promijeniti Ustav ili smanjiti sadasnje maltene carske ovlasti predsjednika republike.

GOJKO MARINKOVIC