Sindikat - Prvomajski protestni miting

Sindikat uoci Prvog maja

IZMEDjU GLADI I POLITIKE

Nekadasnji obicaji da se za radnicke pozare brzo nalaze vatrogasci sada su prekinuti. Vise nema para za zaustavljanje socijalnih nemira. Crnogorski Sindikat ipak organizuje protestni miting povodom Prvog maja

AIM, Podgorica, 24. 4. 1997.

Od najave "perpera" zbog inflatornih udara iz Srbije monetarna strogoca je zavladala i Saveznom, i Vladom Srbije. Tokom prva dva mjeseca ove godine Narodna banka Jugoslavije je smanjila ukupnu novcanu masu za cak 620 miliona dinara. Krajem marta u opticaju je bilo svega dvije milijarde i 336 miliona dinara. Smanjena je i gotovina: povuceno je 433 miliona dinara gotovog novca, pa je njegov udio u ukupnoj novcanoj masi oko 48 odsto. Kljucni ekonomski problem sada je nestasica para, sto se ogleda i kroz pad vrijednosti deviza na crnom trzistu. Para jednostavno nema. Privrednici trgovinu sve vise svode na trampu, pri cemu je gotovo nemoguce ispratiti trag silnim ugovorima o cesijama. Opsta nelikvidnost izaziva pad traznje, pa je tako i inflatorni pritisak relativno mali. Ali ekonomski strucnjaci upozoravaju da socijalno nezadovoljstvo moze predstavljati novi najznacajniji pritisak na primarnu emisiju, a ona, po definiciji, stvara inflaciju.

Restriktivna monetarna politika ne moze da odgovori na pitanje nelikvidnosti. Neizmirene obaveze nelikvidnih firmi iznose preko sedam milijardi dinara (dakle vise od ukupne novcane mase), a kad se tome dodaju i dugovi onih koji nijesu nelikvidni, onda se ukupni unutrasni dug u zemlji penje ne preko deset milijardi dinara. Tako se jos vise komplikuje problem javne potrosnje. U Crnoj Gori je, primjera radi, u decembru prosle godine za javne prihode naplaceno ukupno 222 miliona dinara, dok je u januaru to smanjeno na svega 170 miliona, a u februaru tek simbolicno povecano na 182 miliona dinara. Ocito je da ce kasnjenja u isplati penzija, plata zaposlenima u vanprivredi i socijalnih davanja (sa cime se vec odavno suocava Srbija) biti sve veca i veca. Na kraju krajeva, upozoravaju ekonomisti, socijalni pritisci i strah od socijalnih nemira prije ili kasnije ce primorati vlast na izmjene monetarne politike. Najava perpera je, dakle, samo privremeno zaustavila logicne i jedino moguce ekonomske i monetarne tokove u zemlji pod spoljasnjim zidom sankcija i privredom u recesiji.

"Trazimo da se odmah otklone sve politicke barijere za ukljucivanje Crne Gore i Jugoslavije u svjetske finansijske institucije." Ovaj zahtjev sa posljednje, vanredne sjednice republickog sindikalnog vijeca, kao i ukupna aktivnost crnogorskog Sindikata, mnogim posmatracima je bila dovoljan osnov za zakljucke o bliskosti reformskih opredjeljenja Vlade i Sindikata. Pitanje, na ciju ce stranu stati radnistvo u aktuelnim sukobima unutar DPS-a sve cesce se postavlja.

Radnistvo se zabavilo o svom jadu. Tesko je pobrojati preduzeca u kojima se svakodnevno strajkuje. Trenutno su najaktuelniji strajkovi u Pljevljima gdje oko 150 sumara vec nedjelju dana zaposjeda upravnu zgradu, dok se strajku zaposlenih u "Velimiru Jakicu" ne vidi kraja. I u Niksickoj Zeljezari strajkuju radnici tri velika pogona. Sljedeca vjerovatna faza je generalni strajk niksickih metalurga, pri cemu je generalni direktor Vojo Djukanovic, i pored brda funkcija koje je preuzeo, nemocan da zaustavi i smiri radnicki bunt. (Djukanovic, inace, pored direktorske funkcije u Zeljezari, pokriva radno mjesto potpredsjednika Savezne vlade, predsjednika crnogorske Privredne komore i, makar do naredne sjednice, poslanika u crnogorskom Parlamentu.) Generalni strajk 19 preduzeca razmrvljenih u sadasnji holging sistem "Radoje Dakic" prekinut je nakon razgovora sa premijerom Djukanovicem i njegovog obecanja o finansijskoj podrsci pokretanju proizvodnje u "Dakicu", kao i saglasnosti sa zahtjevima radnika za odgovornoscu aktuelnog poslovodstva.

Tu prici o strajkovima nije kraj. Mnogi manji kolektivi sirom Crne Gore tokom citavog marta nijesu radili: beranski "Rudes", "Breznik", pljevaljski "Gradjevinar", fabrika masina u sklopu "Radoja Dakica", ulcinjska "Solana", "Termovent" iz Andrijevice, fabrika elektromotora iz "Oboda", podgoricki "Marko Radovic", "Dekor" i "Kristal" iz Rozaja itd. Vise se gotovo ne razaznaje kada neko preduzece ne radi jer je izgubilo trziste, nema sirovina i repromaterijala, a kada zbog radnickog strajka. Najcesca je mjesavina svih ovih nevolja ukalupljenih u tekuce nesporazume oko programa transformacije, sto sve zajedno, simbolizuje bankrot u koji je zapao dobar dio nekadasnje drustvene i samoupravne privrede.

Strajkove u privredi, u takvim okolnostima, malo ko uzima za ozbiljno. Radnistvo je politicki podijeljeno, razaslato na prinudne odmore, u strahu od spiskova tehnoloskih viskova, nekadasnji veliki kolektivi su usitnjeni, i cesto kao prva zrtva radnickih pobuna stradaju upravo rukovodstva njihovih sindikalnih organizacija. Iako se na vrijeme zastitila pravilima o tzv. minimumu procesa rada u ovim djelatnostima (kojima je, fakticki, onemogucen pravi strajk), vlast pokusava dodatnim metodama da sprijeci socijalnu nestabilnost u budzetskom ataru.

Nekadasnji obicaji da se za radnicke pozare brzo nalaze vatrogasci, naglo su prekinuti. Vise nema para koje iko moze da "stvori" radi zaustavljanja socijalnih nemira. Svima je jasno da, kad vec kapitala nema u zemlji, novac mora da se potrazi u inostranstvu. Tek tako se mogu ocekivati nova zaposlenja, ozivljavanje proizvodnje i povecanje standarda. To je jasno i crnogorskom Sindikatu. Zato je kljucni zahtjev sa posljednje vanredne sjednice vrha sindikalne centrale bio onaj s pocetka teksta.

Crnogorski model privatizacije jos nije ni zapoceo (sve ovo do sada je bila papirnata transformacija), a politicka blokada zemlje i spoljni zid sankcija prijete da ga potpuno zaustave. Mnogi inostrani investitori, koji su do izborne kradje glasova u Srbiji obilazili Crnu Goru s namjerom da kupuju preduzeca, pruzali su nadu u mogucnost relativno brze modernizacije proizvodnje, tacnije, ukljucivanja crnogorske privrede u svjetsko trziste. Bio je to i znacajan predizborni adut DPS-a. (Optuzbe da je premijer Djukanovic na svoju ruku izmijenio izborni program ove partije u tom smislu su samo djelimicno tacne. Podrska predsjednika republike Milosevicu blokira sanse da Crna Gora privuce inostrani kapital i pokrene ekonomski razvoj, sto bi se takodje moglo smatrati izmjenom optimisticki skrojenog predizbornog programa.) Sve u svemu, niti jedan stranac nije do sada (legalno, makar) ulozio novac u crnogorska preduzeca. Fondovi su domacim kupcima uspjeli prodati (i to na kredit) svega 54 manje firme u kojima radi ukupno oko cetiri hiljade radnika.

Crnogorski Sindikat ce povodom ovogodisnjeg Prvog maja organizovati centralni protestni miting, sto po nekima, usloznjava politicku koreografiju haoticnog vrzinog kola u koji je zapao ekonomski i socijalni zivot republike. Medju sindikalcima, koliko se zna, ima dosta zagovornika prijetnje zahtjevom za vanrednim izborima.

Tako dolazi do susretanja tekucih sukoba u DPS-u (koji se na kraju krajeva, mogu pojednostavljeno predstaviti kao izraz centralnog sukoba u politickom zivotu Crne Gore) sa najnovijom prvomajskom socijalnom ofanzivom Sindikata. Na izazov Prvog maja i sindikalni poziv na protestni miting radnici ce tek dati sopstveni odgovor.

Dragan DjURIC (AIM) Podgorica