SUDSTVO U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 23.4.1997. U sedmoj godini velike cistke u sudstvu (i pravosudju uopce, jer ni drzavna odvjetnistva nisu postedjena), uslijed kojega je vise od 50 posto sudaca, na ovaj ili onaj nacin, napustilo sudacke fotelje, neopisivo je pogorsano, ionako nikad narocito dobro, stanje sudbene vlasti, kao i polozaj gradjana koji traze zastitu svojih prava: u ovom trenutku vise je od milijun nerijesenih predmeta, a u hrvatskim sudovima nedostaje oko 30 posto sudaca!

I zvanicno je to priznato nedavnom najavom pospremanja "nereda" u sudstvu, koje je najavio ministar pravosudja Miroslav Separovic svojim Prijedlogom mjera za poboljsanje stanja u sudbenoj vlasti. Paralelno s time, u nizu afera koje su proteklih godina potresale hrvatsku javnost, zavrsen je i "slucaj Olujic". Taj, cetvrti po redu od

1. godine, predsjednik najviseg, Vrhovnog, suda u zemlji, treci je po redu koji odlazi sa funkcije po volji politicke vlasti. Prvi, Zlatko Crnic, poginuo je u prometnoj nesreci. Nakon njega, funkciju preuzima Vjekoslav Vidovic, covjek kojem je - dotad umirovljenom - u zaslugu u vrijeme postavljanja na tu funkciju upisano "casno drzanje" 1971. godine, kad je odbio sudjelovati u progonu "proljecara", ali je vrlo brzo smijenjen iz razloga politicke nepodobnosti, uz osobnu i javnu intervenciju predsjednika Republike. Potom u stolicu sjeda dotadasnji odvjetnik (nikad ranije sudac) Milan Vukovic, koji nakon silnih peripetija i izjava nespojivih s tom funkcijom biva premjesten u "utjesnu" fotelju suca Ustavnog suda Hrvatske (da bi se nedavno vratio), da bi ga naslijedio Krunislav Olujic, profesor Pravnog fakulteta u Osijeku, potvrdjujuci novoustanovljeno pravilo da je za predsjednika Vrhovnog suda vaznija trenutacna "politicka podobnost" no strucno sudacko iskustvo.

Usprkos ustavnom nacelu da su suci vezani samo zakonom i svojom savjescu, u nasim uvjetima, primijenjen je iskljucivo model politicke odgovornosti. Naime, po istome, racun se polaze politickim tijelima (legislativi i/ili egzekutivi) na politicki, nesudski nacin, i to zbog ponasanja (pa i privatnog) koje se prvenstveno ocjenjuje na temelju politickih, a ne pravnih kriterija.

A tome u prilog govore brojni primjeri iz prakse posljednjih godina, u kojima je i sam Olujic bio vrlo bitan i aktivan faktor, sudeci (i) po prethodnim funkcijama saborskog zastupnika HDZ-a, drzavnog odvjetnika i sefa Ureda za nacionalnu sigurnost, te svojoj ulozi i stavovima iznesenima na sjednicama DSV-a. Prvo, u rekonstrukciju sudstva vlast je usla s obrazlozenjem da je ono u bivsem sistemu bilo zavisno i u vlasti jednopartijskog rezima. Pa se, nakon prvih cistki sudackih redova (u to vrijeme od strane Komisije za izbor i imenovanja, ciji je predsjednik najprije bio Ivan Milas, a potom Vice Vukojevic), kad su "odstranjeni" navodno najeksponiraniji, suci u "politickim" predmetima, donijelo revolucionarnu promjenu zakonskim uvodjenjem stalnosti (dozivotnog imenovanja) sudaca, te potom formiranjem organa koji bi trebao suce imenovati po strucnim kriterijima (i moralnima, dakako), nezavisno od politicke volje i podobnosti u ocima trenutacnog vlastodrsca.

No, Drzavno sudbeno vijece, nakon brojnih nepravilnosti, formirano je sredinom 1994. godine, u vrijeme smjene vec spominjanog tadasnjeg predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovica, na temelju tzv. Pasaliceve liste, na koju nisu dospjela neka od najcasnijih sudackih imena (npr. Vladimir Primorac, ili Ruzica Horvatinovic, kasnije istjeranih i iz Vrhovnog suda) koja su, pak, bila na listi preporucenoj (srocenoj tajnim izjasnjavanjem) unutar struke. Cijeloj stvari prethodila je izjava Ivica Pasalica da "suci moraju provoditi drzavnu politiku", iako - ruku na srce - on nije prvi koji je tako nesto izjavio. Jos davne 1991. godine, u prosincu, iz Ureda predsjednika na Vidovicevu adresu, stigao je podnesak kojim ga se upozorava da "predsjednik Republike osigurava djelovanje svih tijela drzavne vlasti, dakle i sudbene vlasti, i zbog toga ima pravo izravnog uvida i kontrole da bi na bazi vlastite procjene mogao poduzeti svrsishodne poteze...". Upravo to "predsjednicko pismo o namjerama" prouzrocilo je niz dogadjanja unutar pravosudja, danas vec jasnih u svoj svojoj cjelini i medjusobnoj povezanosti.

Jedno sudacko ime je, u tom kontekstu, narocito eksponirano: Vladimir Vinja, sudac Zupanijskog suda, kojega je predsjednik u svojoj novogodisnjoj poslanici 1991. prozvao zbog sudskog pustanja iz pritvora Zeljka Raznatovica Arkana, odluke - inace - u skladu sa izrecenom presudom i visinom kazne. Isti sudac u tisini je, put odvjetnistva, napustio sudacke redove u ljeto prosle godine, nakon sto nije ponovo imenovan zbog "grijeha" Arkanovog oslobadjanja, kao da nista drugo u 20-godisnjoj praksi nije sudio, i kao da u isto vrijeme nisu cak i oni osudjivani za spijunazu, pa kasnije i za ratne zlocine, odlukom politike razmjenjivani s drugom stranom, cak i bez obavjestavanja sudova o tome!

Na isti nacin, otisli su i mnogi drugi. U posljednjem "krugu" reizbora na DSV-u, recimo, prozvan je predsjednik Zupanijskog suda Miroslav Sumanovic sto je, za sve dotadasnje suce dao pozitivnu ocjenu i predlozio ponovno imenovanje, kao sto je to ucinjeno i na Opcoj sjednici Vrhovnog suda, ali uz ogradu da bi, kod nekih "njihovo sudjelovanje u politickim procesima moglo biti od utjecaja na njihovo imenovanje". Nista nije vrijedilo Sumanovicevo obrazlozenje da je ocjenjivao sudacku strucnost, dok je "dostojnost" prepustio DSV-u, a ukoliko je bilo povoda za pozivanje na disciplinsku ili drugu odgovornost sudaca o kojima je rijec, bilo je za to vremena u proteklih pet godina!

No, (ne)primjena lustracijskog kriterija (koji se, inace, u svijetu uglavnom primjenjuje na kompletnu drzavnu upravu, ne samo na suce), za njene zagovornike Milana Vukovica i Vladimira Marica, pa i Krunislava Olujica, nije vazila za neke nesumnjive bivse progonitelje; naprotiv: oni su i danas suci, odlukom tog istog DSV-a! Upravo na pitanju izbora clanova DSV-a, ionako prepuna casa prelila se i tadasnjem ministru pravosudja Ivici Crnicu, koji je neprekidno upozoravao na sve katastrofalnije stanje u sudstvu i sve losiji status sudaca, a cije primjedbe da je sama intencija Zakona o DSV-u da se u tijelo koje imenuje suce izaberu ljudi koji imaju podrsku struke, nisu uvazene. Crnic je dao ostavku, da bi nesto kasnije, isto DSV odlucilo da Ivica Crnic ne moze ponovo postati sucem Vrhovnog suda Hrvatske gdje je, kao sudac Gradjanskog odjela, godinama prije no sto je postao ministar, radio.

A stanje u sudstvu jos je gore danas no u vrijeme kad je on pokusavao nesto promijeniti. Nitko, doduse, ne zna koliko je sudaca i drzavnih odvjetnika u Hrvatskoj otislo iz pravosudja, jer se u Narodnim novinama objavljuju samo imena imenovanih sudaca, ne i onih koji nisu ponovo imenovani, te onih koji su razrijeseni sudacke duznosti na vlastiti zahtjev, tako da zvanicnog i tocnog podatka nema. No, sam ministar Separovic kaze: "Od potrebnih 1597 sudaca trenutacno je popunjeno 1080 sudackih mjesta, sto znaci da nedostaje gotovo 28 posto sudackog kadra. Jos nedavno bilo je nepopunjeno cak 40 posto mjesta. Sve to rezultiralo je brojkom od oko milijun nerijesenih predmeta u 1995. godini, dok je njihov broj u

1. sigurno jos i veci".

Podaci za proslu godinu jos se obradjuju, no za ilustraciju mogu posluziti oni iz 1995., radjeni na primjer, na uzorku najveceg u zemlji, Opcinskog suda u Zagrebu. Na 18 sudaca Krivicnog odjela tog suda bilo je rasporedjeno 10.947 predmeta, na pet sudaca za maloljetnike 625 predmeta. U Gradjanskom odjelu, 63 suca su imala u radu 72.066 predmeta, a u Izvanparnicnom odjelu, na 10 sudaca rasporedjeno je 163.417 spisa. Iz prethodne, 1994. godine, samo na tom sudu "naslijedjeno" je 124.900 nerijesenih predmeta, dok je tokom 1995. formirano novih 326.076 spisa. Iste godine, 105 sudaca zagrebackog Opcinskog suda i 23 njihova savjetnika rijesili su 315.297 spisa, a u narednu godinu prenijeli su ih 134.869. Ili, jos zornije: na jednog suca krivicara godisnje "pada" 566 predmeta, a na parnicnog suca 2600 spisa!

Prema tzv. okvirnim mjerilima ministra pravosudja donesenima krajem 1994. godine, na Opcinskom sudu trebalo je raditi 236 sudaca. Na dan 31. prosinca te godine, bilo ih je 105, 13 manje nego pocetkom godine - toliko ih je, naime, otislo, a dosao nije - niti jedan! Jedna anketa medju zagrebackim odvjetnicima pokazala je da polovina njih misli da su suci preoptereceni, a jos 23 posto da su preoptereceni prekomjerno. Njih 47 posto vidi negativne posljedice takvog stanja "jer ne znaju stranci reci hoce li sudac koji je spor zapoceo, isti i zavrsiti", daljnjih 33 posto ima problema u svom poslu "jer stranke ne vjeruju da je odvjetnik ucinio sve da okonca spor", a uz pet posto bez odgovora, tek 15 posto odvjetnika misli da "suci ne koriste sve mogucnosti za ubrzavanje spora".

Tu stizemo do devet prijedloga ministra Separovica za poboljsanje stanja: ubrzati imenovanje sudaca, povecati broj sudova, pojacati procesnu disciplinu i odrediti rokove postupanja sudova, poboljsati prostorne uvjete za rad tamo gdje je to nuzno, osigurati znacajniju ulogu ministra pravosudja u provodjenju kadrovske politike u pravosudju, te poboljsati materijalni polozaj pravosudnih djelatnika. Kako, u nedostatku novca, sve to uciniti, ne kaze se. No, usprkos tome sto i u ovom trenutku nedostaje gotovo trecina sudaca, u Saboru je vec podrzan, u prvom citanju, prijedlog izmjena Zakona o sjedistima sudova, kojim je Vlada predlozila osnivanje pet novih trgovackih i sedam opcinskih sudova, nakon cega ce, neminovno, slijediti i novi zupanijski sudovi, jer i takvih intencija ima.

Znalci osporavaju tu (nota bene: nicim obrazlozenu) ideju: jer, kazu, umjesto tendencije okrupnjavanja sudovanja, sto garantira vecu specijalizaciju i strucnost, te manji utjecaj dnevne politike, ovakvim rjesenjem se, zapravo, uspostavlja veca mogucnost utjecaja izvrsne vlasti na sudstvo na lokalnoj razini. Ujedno, i najavljeno povecanje utjecaja Ministarstva pravosudja lose je rjesenje - ako se dozvoli "veci utjecaj ministra pravosudja na kadrovsku politiku u pravosudju", to ce znaciti da izvrsna vlast ima direktni utjecaj na sudbenu, iako o izboru sudaca odlucuje jedino DSV. Po misljenju mnogih, Zakon o DSV-u je dobar, i maksimalno razdvaja te dvije poluge vlasti. Jedini problem u zakonskoj formuli je - neispunjenje uvjeta da je DSV, sada postojece, izabrano na nacin koji ga ne bi drzao u zagrljaju dnevne politike, a to znaci: da u njemu sjede istaknuti pravnici, birani sa stanovista struke. Ovi dosadasnji, bjelodano je, dosad su bar u nekoliko navrata grubo prekrsili Ustav RH: pri izboru sudaca Vrhovnog suda, donosenjem neustavnog Poslovnika, te postupkom protiv Krunislava Olujica.

No, prijedlozi koji su u proceduri, nisu i jedini kojima bi se dala veca ovlast izvrsnoj vlasti nad sudskom. Krajem 1996. godine, izmijenjen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, kojima se daje ministru pravosudja da, uz prethodno pribavljeno misljenje predsjednika VSH, trazi "da se pojedinoj vrsti predmeta, odnosno pojedinoj vrsti pravnih stvari dade prvenstvo u rjesavanju", te predsjednik suda mora odmah rasporediti takve predmete odgovarajucem sucu ili vijecu. Istim Zakonom, propisano je da sudac obnasa sudacku duznost do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu, te da mu je DSV - na prijedlog ministra pravosudja - moze
produziti do navrsenih 70 godina zivota. Sporno je to sto po Ustavu pravo na punu starosnu mirovinu nije medju taksativno navedenim razlozima za razrjesenje sudaca, sto znaci da usvojeni Zakon nije u skladu sa Ustavom. Ustavni sud RH je stoga, povodom inicijative Josipa Sabljica i - Krunislava Olujica! - pokrenuo za ocjenu ustavnosti, u kojem ce se ispitati da li su sporne odredbe suglasne s ustavnim nacelima o diobi vlasti i neovisnosti i samostalnosti sudstva.

U medjuvremenu, proces discipliniranja sudstva i njegovog podvrgavanja politici i dalje traje. Nitko ni od danas imenovanih sudaca, usprkos proklamiranom, i usprkos trajnim mandatima, ne moze biti siguran u svoj opstanak u sudstvu - svi su sadasnji suci, naime, pod hipotekom DSV-a zbog nacina na koje je to vijece radilo. Nemoguce je stoga iskljuciti neka nova preispitivanja i neke nove moralno-politicke podobnosti, i kod svih onih koji casno rade svoj posao.

Tatjana Tagirov