vojni lobi i CG

***Vojna linija u crnogorskoj guzvi

SVE ZA NOVOG KORMIRALA

PN: Dosije i pipci "vojne linije" u aktuelnoj crnogorskoj guzvi pojavljuju se na svakom koraku, kao nezaobilazna poluga savezne drzave koja ocekuje novog kormilara. Frontalni udar na premijera Djukanovica definitivno je razbio iluziju da Milosevic nema vecih ambicija od protokolarnih i na djelu dokazao da je u pitanju pokusaj "ratnog lobija" da svjesnim obnavljanjem izolacije Srbije i Crne Gore pokusa izbjeci odgovornost za rat

**********************

BOX: Ratni lobi

Navodni plan o tihom uklanjaju Milosevica sa politicke scene predvidjao je postepeno derogiranje njegove moci unutar srpskog establismenta. Po takvoj jednoj varijanti, on bi u stvari bio "novi Lilic", dok bi glavnu rijec u Srbiji vodila garnitura predvodjena Miloradom Vucelicem, Radovanom Pankovim, Mihaljem Kertesom, i drugim. U kombinaciji je bio (da li jos uvijek?) i Zoran Djindjic, pod uslovom da napusti koaliciju Zajedno. Zasad je jedino izvjesno da je Milorad Vucelic bio, preko potpredsjednika Demokratske stranke Miodraga Perisica, u kontaktima sa Djindjicem, da mu je ovaj bio cak gost zimus na slavi, u jeku demonstracija. Djindjic je tada izjavio da je "Jovica Stanisic faktor stabilnosti u Srbiji."

Nezadovoljstvo Stanisica i jos nekih vaznih ljudi iz vlasti je izazvano zbog nasilnog uvlacenja JUL-a u centre odlucivanja. Nakon priznanja pobjede opozicije na lokalnim izborima, Milosevic je navodno uvidio opasnost gubitka kontrole, pa se priklonio ideji ocuvanja vodece uloge SPS koju zagovara Stanisic i ekipa, sto se odmah osjetilo u javnosti - prepucavanja "bracnih stranaka" su splasnula, a obnovljena je ideja tvrde nacionalne linije u SPS. Stanisic se smatra organizatorom promocije "specijalnih veza" Beograda i Pala, sa ambicijom da se Milosevic promovise pred izbore u tvorca (krnje) velike Srbije. Da bi mu to poslo za rukom, Stanisic je obnovio prijateljstvo izmedju Milosevica i Radovana Karadzica, koji je bio gost na svecanoj veceri u Dobanovcima, nakon sto su Momcilo Krajisnik i Zoran Lilic potpisali odgovarajucu deklaraciju. Potpisivanju je prisustvovao i neizbjezni Momir Bulatovic (kao i veceri), iako Skupstina Crna Gora nije, poput srbijanske i federalne Skupstine, razmatrala akt o "specijalnim vezama".

Frontalni udar na premijera Djukanovica definitivno je razbio iluziju da Milosevic nema vecih ambicija od protokolarnih i na djelu dokazao da je u pitanju pokusaj "ratnog lobija" da svjesnim obnavljanjem izolacije Srbije i Crne Gore pokusa izbjeci odgovornost za rat. Premijer Djukanovic je prohodnost ka zapadnim centrima dobio i po osnovu kako procjene da je njegova uloga u agresiji na Hrvatsku i BiH daleko manja od odgovornosti "ratnog lobija", koji je neposredno rukovodio oruzanim operacijama u Vrhovnoj komandi, komandi specijalnih policijskih i parapolicijskih snaga, tako i po realnom uticaju na politicku pripremu rata. Milosevic racuna da bi njegova izolacija iz svijeta potrajala godinu - dvije, poslije kojih ga ipak moraju prihvatiti kao, zbog "faktickog stanja", jedinog, legitimnog pregovaraca.

*************

Tekst:

Kada je prije dvije nedjelje - mada izgleda kao da su vec mjeseci prosli - Glavni odbor DPS uskratio povjerenje Milu Djukanovicu, cinilo se da ce rusenje "crnogorske struje u DPS" (citat iz "Vecernjih novosti") proci u skladu sa beogradskim ambicijama - tiho, iza kulisa i bez neprijatne galame. Ono sto se smatralo uspjehom "srpske struje u DPS" (opet "Vecernje novosti") ostalo je pomuceno cinjenicom koja je privatnim kanalom, a preko Milorada Vucelica, krajem prosle nedjelje dospjela do Dedinja: premijer Djukanovic nema namjeru da se povuce, uprkos prijetnjama o otvaranju "kriminalnog dosijea" i obecanjima kako do toga doci nece ako se sve obavi u tisini. Ta druga Vuceliceva posjeta Crnoj Gori, u intervalu od sjednice GO DPS, ujedno je razbila navodne kombinacije premijera Djukanovica sa procjenom kako u srpskim vlastima postoji izvjesna struja koja je spremna da Slobodanu Milosevicu "uskrati pretjerane ambicije". Sto se pod ovim tacno podrazumijevalo, zasad je tajna, ali je igra ukljucivala neke od celnih ljudi srpske vlasti, partije i policije.

Medjutim, kako se ispostavilo da u "beogradskom stabu" sjede upravo neki iz redova navodnih "zavjerenika", ukljucujuci Vucelica i sefa DB Srbije Jovicu Stanisica, tikva je pukla i sada je izvjesno da ce sukob u crnogorskoj vlasti dobiti po zvanicni Beograd nezeljeni finis - gora ce se tresti, i to javno. Paralelna taktika vrbovanja bila je samo na prvi pogled uspjesna: Nikola Sainovic obecavao je Vojinu Djukanovicu, direktoru niksicke Zeljezare, brda i doline, carinske olaksice za celik i kooperaciju sa "Sartidom 1913", iz Smederava, ukoliko ulozi napor da se klima u Zeljezari Niksic usmjeri u potrebnom pravcu. Ali, igrao je tropa. Jedan poznavalac andergraund prilika kaze "da se sve vidi i sve zna", a u takvim okolnostima manevar srpske policije postaje ocigledan, i tako nedovoljan, sveden na kompromitovane kadrove kalibra Pavle Bulatovic, Mile Kodric, Jovan Strikovic, Rade Brajovic...

DOSIJE: Bulatovic se jos jesenas saglasio sa novim federalnim zakonom o reogranizaciji organa unutrasnjih poslova, a medju nezavisnim posmatracima tvrdi se da napad na crnogorsku tajnu policiju dolazi iz tih pobuda. Prema slicnim tumacenjima, Momir Bulatovic takodje je bio suocen sa pritiskom famozne "vojne linije", koja se potrudila da na Vrhovnom savjetu odbrane podnese izvjestaje o MUP Crne Gore ciji se vrh u njima opisuje najtezim kvalifikacijama: scena iscitavanja ovih izvjestaja bila je na dramaturskom vrhuncu kada su "sablaznuti" ostali clanovi Savjeta zatrazili hitnu akciju ciscenja u vrhu crnogorske policije. Respekt predsjednika Bulatovica prema "vojnoj liniji" nije od juce, a geneza toga respekta seze u period sredine osamdesetih, kada je rezervni kapetan Bulatovic zatrazio aktiviranje i posao po ugovoru u tadasnjem podgrickom garnizonu; ali je - zbog strogih pravila koja su tada vladala - bio odbijen, uz ponudjenu alternativu slicnog posla u jednom garnizonu na sjeveru Crne Gore koja mu nije odgovarala.

Mozda nema povisenih tonova prema Momiru Bulatovicu, ali se treba podsjetiti rijeci bivseg celnika KOS-a generala Boskovica: "Nijesam prijetio Bulatovicu, samo sam bio isuvise iskren." Uopsteno govoreci, dosije i pipci "vojne linije" u aktuelnoj crnogorskoj guzvi pojavljuju se na svakom koraku, kao nezaobilazna poluga savezne drzave koja ocekuje novog kormilara. Predsjednik Bulatovic je bio odlucan kada je postavio ultimatum premijeru Djukanovicu, napomenuvsi kako nece biti promjene federalnog Ustava. Kako stvari stoje, njega u narednom periodu zaista i nece biti, posto Milosevic sada i nema takvih ambicija: njega zanima iskljucivo kontrola svih jedinstvenih policija u zemlji, oruzanih snaga i monetarnih tokova. Zbog toga i natezanja oko novog guvernera Narodne banke SRJ, a lojalni general Momcilo Perisic zna da kaze: "U ovoj saveznoj drzavi zasad funkcionisu jedino vojska i dinar na saveznom nivou".

Takodje se ispostavilo da u saveznoj drzavi nema ni sinhronizacije medija, niti jedinstvenog javnog mnjenja, pogotovo ne u Srbiji. Sva nezavisna stampa i mediji u Beogradu uredno prenose korektne izvjestaje iz Crne Gore, a ta je cinjenica dovoljna da se shvati sustina sukoba. Dosad objavljene ankete govore da Djukanovic ima podrsku srpskih ispitanika u odnosu na Bulatovica, iako vazi za "separatistu". Taktika srpskih drzavnih medija da se opisati kao taktiva turskih askera i basibozuka koji u boj krecu lupajuci u bubnjeve, duvajuci u zurle, podvriskivajuci i stvarajuci zastrasujucu buku; ta pokretna satra uvijek je na korak od bjezanije, a tehnika razbijanja bazira se na strpljenju i uvijek iz zasjede. Crnogorska zasjeda u ovom slucaju temeljila se na tom, ina~e bogatom istorijskom iskustvu, premda su metodima "{apta~ke diverzije" pu{tene buve o brzom i lakom slomu "crnogorske struje", kako bi se stvorila klima apatije i defetizma me|u onima koji sukob \ukanovi} - Bulatovi} do`ivljavaju kao presudni od 1918. godine. U tom intervalu unutar crnogorske nomenklature do{lo je do podjele na "vjeru i nevjeru" sa jo{ nesagledivim implikacijama.

Sli~an virus diferencijacije u{ao je i me|u beogradske Crnogorce i ta dimenzija eha sukoba u zavi~aju predstavlja istorijski presedan. Takav razvoj situacije dovodi u pitanje ozbiljnost namjere srpskih vlasti da u drugom (masovnijem) talasu kompromitacije premijera \ukanovi}a i njegovih saradnika javnost mitraljiraju svim (ne)mogu}im optubama; intrige su, kao oruje {irenja i o~uvanja Milo{evi}evog uticaja, izgubile potrebnu ubojitost. [to Milo{evi}u preostaje? Problem njegovog radnog mjesta, sticajem prilika i ironijom sudbine, rjesava se u Podgorici, pri cemu Crna Gora postaje opasan primjer i podsticaj za srpsku demokratsku opoziciju. Procjenjuje se da Milosevic, cak i ako ne slomi Djukanovica, moze postati federalni predsjednik, ali bi kao sef "Jugoslavije" bio u praksi samo sef Srbije. Plan o razbijanju koalicije Zajedno, cime favorizuje Vojislava Seselja, nije moguc bez jedinstvene podrske njegovoj politici iz RS i Crne Gore, dok crnogorsko insistiranje na monetarnoj disciplini ostaje u direktnoj korelaciji sa ogranicenjem Milosevicevog politickog manevra.

PREVLAKA: A sta ostaje Momiru Bulatovicu? Nominalni crnogorski Predsjednik, u pohodu na funkciju federalnog premijera preko glava svojih partijskih drugova, mogao bi ostati bez baze. On zna, posto je to u Beogradu javna tajna, da je poluostrvo Prevlaka definitivno izgubljena teritorija za Crnu Goru, ali svjesno pristaje na ujdurmu oko izgradnje tzv. transjugoslovenskih auto-puteva, iako zna da ona obuhvata dogradnju jedino postojecih u Srbiji; Milosevic zeli sto prije da se otarasi istocne Slavonije i da normalizuje odnose za Zagrebom, kako bi otvorio Auto-put "Bratstvo - jedinstvo", izdao zapadnim firmama (spominje se SEL) beznzinske pumpe u najam i ubirao putarine, dok pitanje Prevlake jednostavno ne postoji. Normalizovanje odnosa na crnogorskim granicama zvanicni Beograd ne interesuje. Njegova je orijentacija, s obzirom na to da se priprema za usvajanje novi Zakon o svojinskim odnosima, i dalje politika socijalnog kazana, dok ga izolacija medjunarodne zajednice ne brine - takva pozicija demotivise mase da traze promjenu vlasti i obezbjedjuje put divlje i djelimicne privatizacije za odabrane iz Milosevicevog okruzenja. Da li ce i predsjednik Bulatovic postati jedan od njih, zavisi od dvoboja na Moraci.

Vladimir JOVANOVIC AIM Podgorica