CAPLJINA GRABI U HDZ BUDUCNOST

PEDESET GODINA SAMOCE

AIM, CAPLJINA, 15.04.97. Capljina je prije rata bila lijep grad vrijednih i bogatih ljudi, cemu je u mnogome doprinosio u njen polozaj uz magistralni put M-17, glavnu drumsku saobracajnicu koja je sjevernu i centralnu Evropu spajala sa Jadranskim morem. Danas je Capljina, iako geografski na istom mjestu, u dubokoj izolaciji hrvatske nacionalne politike pod patronatom HDZ.

Izolacija nije samo politicke prirode, iako je znano da u ovaj grad nesmetano mogu uci iskljucivo Hrvati. Prognani Bosnjaci i Srbi ne mogu u Capljinu nikako, cak ni da obidju grobove svojih predaka. To umjesto njih krisom rade bivse komsije i jos uvijek prijatelji Hrvati. Ostali svijet - medjunarodni i federalni zvanicnici - mogu u grad samo uz prethodnu najavu ovdasnjim vlastima (citaj celnistvu HDZ) i maratonsku administrativnu proceduru. Capljina, je uz sve i drumski izolovana od ostatka svijeta: u grad se normalnim, predratnim drumovima moze samo iz jos vece dubine "hrvatske teritorije", a ulazak s magistralnog puta M-17 moguc je samo u Tasovcicima, i to preko starog, ali preuredjenog zeljeznickog mosta u tom selu. Onaj veliki, glavni most, koju stotinu metara juznije, davno je srusen u posljednjem ratu.

Most u Tasovcicima, medjutim, toliko je uzak da preko njega mogu samo putnici i manja teretna vozila, naravno - u jednom smjeru. Oklopna patrolna vozila SFOR-a ili IPTF-a preko ovog mosta ne idu, a za ulazak iz drugih pravaca nemaju HDZ-ovo ovlastenje. Zato su sadasnji Capljinci, Hrvati starosjedioci i Hrvati prognanici iz drugih dijelova BiH, zatocenici sopstvene slobode, u dubokoj izoilaciji lokalne policije i HVO.

Srbi u Capljini, oni koji zive u svojim predratnim domovima, mogu se prebrojati, bukvalno, na prste jedne ruke. Rijec je uglavnom o par zena, kojih, medjutim, nesto vise ima u izbjeglickom kampu na zeljeznickoj stanici: zive u vagonima i imaju status izbjeglica usred rodnog grada.

Bosnjaka je, navodno, nesto vise, ali zanemarivo u odnosu na njihov predratni broj. Novinari i zvanicnici "sa strane" s njima ne mogu stupiti u kontakt.

No, zato novinarima stoji na raspolaganju oko 200 hrvatskih prognanika smjestenih u Tasovcicima, s lijeve strane puta M-17. Zive u minijaturnim barakama koje izgledaju dosta bijedno, ali se pored tih jadnih nastambi mogu vidjeti novi luksuzni automobili sa sahovnicom na registarskim tablicama. To su uglavnom izbjeglice iz Kaknja, Varesa, Travnika i drugih dijelova sredisnje Bosne. Novinarsko blic-istrazivanje upucuje na podatak da su stanovnici ovog naselja, kada je o muskarcima rijec, aktivni pripadnici policije i HVO, veterani rata na podrucju BiH, ali i susjedne Hrvatske. Oni ne razgovaraju s novinarima: za taj posao zaduzene su njihove zene i ostarjeli roditelji.

Oni, pak, imaju spremne odgovore na sva novinarska pitanja. Mladja zena, s dvoje sitne djecice u narucju, kaze da je protjerana iz Travnika, a na pitanje misli li se vracati svojoj kuci, odgovara kao iz topa:

• S balijama da zivim? Nikad!

• Kako ste s njima mogli zivjeti prije rata?

• Paaa, lijepo, necu da grijesim dusu - reci ce, i jos se pohvaliti da je ona Makedonka, a njen muz Hrvat, i danas jos gardista HVO.

Druga, staraija zena, veli da je prognanica iz Kaknja: "S njima nikad vise. Jedino ako bi se tamo formirala hrvatska opcina", odgovara na pitanje o povratku.

• Ali, gospodjo, Vasa kuca u Kaknju je sami kazete citava, cak su vam i stvari sacuvane?

• Sta mi vrijedi kuca, ako nemam slobode - odgovara namrgodjena starica.

Razgovor slusa njena vrsnjakinja, vec iziritirana odgovorima svoje nove susjede, te je prekida rijecima:

• Napisite vi, gospodine, da narod hoce da se vrati na svoje, da hoce zivjeti sa svojim starim komsijama, ali nam to ne dozvoljava grupa politicarskih budala. Oni su se u ovom ratu obogatili i jos im nije dosta. A pogledajte gdje su nas strpali!

Nacelnik Opcinskog poglavarstva Capljine, izvjesni Krunoslav Kordic, prototip je nacelnika iz Nusicevih komedija. Prema saradnicima nizim po rangu pravi je vele despot, ali je zato prema nadredjenima olicenje poltronstva. Poltronski se ponasa i prema visokim medjunarodnim zvanicnicima koji ga posjete u "njegovoj zgradi poglavarstva", opisuju ga sami prognanici. Problem povratka bosnjackih i srpskih prognanika u Capljinu, Kordic objasnjava sljedecim rijecima:

• Oko povratka prognanika dize se nepotrebna prasina, a evo i zasto: Muslmani imaju 120 ambasada i drugih institucija u raznim zemljama i preko njih sire razne dezinformacije o Hrvatima. Pogledajte, svi veleposlanici su Muslimani, samo su dvojica Hrvati, ali ni oni nisu po volji hrvatskog naroda - "objelodanjuje" Kordic razmisljanje jednog citavog naroda.

Istovremeno, uporno odbija pokusaje ombudsmena Federacije da u Capljini otvore Ured za zastitu ljudskih prava. Prvo, zato sto su, kako veli, "ljudska prava u Capljini maksimalno zasticena", a drugi razlog kojim odbija ombudsmene zasluzuje da udje u antologiju politickih gluposti:

• Kada je vec cijeli svijet digao ruke od nas, kada smo pod snakcijama zbog toga, odna brate, i vi ombudsmeni odustanite od saradnje s nama!

Na ove svoje rijeci, smatrajuci ih valjda vrhunskom duhovitoscu, nacelnik Kordic se smije iz sveg glasa. Medjutim, savrseno je ozbiljan kada govori o mogucnostima povratka medjunacionalnog povjerenja u Capljini. Pa kaze:

• Svjedoci smo da je tek prije par mjeseci potpisan sporazum o oprostu izmedju Ceske i Njemacke, i to vise od 50 godina nakon zavrsetka drugog svjetskog rata. A ovdje je poslijeratni proces tek poceo!

Tim rijecima Kordic ce dodatno potvrditi tezu da je povratak Bosnjaka i Srba u Capljinu, s njim i njegovom strankom na vlasti, uistinu veoma, veoma daleko. Kao sto je dalek i povratak Hrvata "privremeno" smjestenih u Capljinu u neke krajeve BiH koje cvrsto drzi HDZ-ova sestrinska Stranka demokratske akcije. No, nije mnogo kraci ni put izmedju Hrvata smjestenih u prognanickom naselju u Tasovcicima i njihovog nacelnika u Capljini, iako ih ne dijeli vise od 400 metara vazdusne linije. Jer, vlast je vlast, a fukara...

Dragan STANOJLOVIC