PRIVATIZACIJA BANAKA U FEDERACIJI BIH

KAKO IZBJECI HRVATSKO ISKUSTVO MALVERZACIJA

AIM, SARAJEVO, 10.04.97. Kako transformisati postojeci bankarski sistem i uklopiti ga u pravila igre koja vladaju u trisnoj ekonomiji, sigurno je najtezi zadatak koji se postavlja pred sve zemlje u tranziciji. Privatizacija privrede ima nekog smisla samo ako se uporedo izvrsi i korijenita transformacija vlasnistva u bankama. Banke cine finansijski krvotok svake ekonomije, a jake privrede nema bez ekonomski jakih banaka.

Tridesetak banaka koliko ih trenutno djeluje na podrucju Federacije BiH, i to vecinom privatnih, na prvi pogled daju "ruzicastu" sliku stanja u ovdasnjem bankarstvu. Ipak, 90 odsto bankarskog kapitala skoncentrisano je u samo dvije banke ciji je "gazda" drzava, a i taj raspolozivi kapital, kako po ocjenama stranih eksperata tako i domacih strucnjaka, nakon cetvorogodisnjeg rata vise je nego simbolican. U svakom slucaju - nedovoljan da domacoj privredi obezbjedi neophodnu finansijsku podrsku.

Prije nego sto ulozi vlastiti novac, medjunarodni zajednica zeli da vidi konkretan dokaz verbalnog opredjeljenja za trzisnu privredu. Tacnije receno, tek kada zakonski okvir za privatizaciju ukupne privrede bude donesen, moze se ocekivati i konkretnija finansijsku pomoc iz svijeta.

Utvrdjivanjem prijedloga zakona o privatizaciji banaka po hitnom postupku, Vlada Federacije BiH kompletirala je privatizacijski paket koji bi na prvom narednom zasjedanju federalnog parlamenta trebao biti ponudjen poslanicima na usvajanje.

Predlozeni tekst zakona o privatizaciji banaka obavezuje sve postojece banke na podrucju Federacije BiH, u cijoj strukturi kapitala drzavni, odnosno drustveni kapital, cini najmanje 50 odsto, da pripreme pocetni bilans sa stanjem na dan 31.12.1996. godine. Kada ce im poceti teci sestomjesecni rok za pripremu pocetnog bilansa zavisice od Agencije za bankarstvo Federacije BiH ciji strucnjaci upravo vrse kontrolu u domacim bankama.

Tek nakon ovog svodjenja racuna u svakoj banci ponaosob, bice jasnija situacija na domacem "bankarskom terenu". Kljucni odgovor koji treba da daju pocetni bilansi jeste da li se radi o solventnim ili nesolventnim bankama. Ukoliko vrijednost imovine banaka nadmasuje vrijednost obaveza bankari mogu poceti sa pipremama za privatizaciju, o cemu konacnu odluku donosi Ministarstvo finansija na prijedlog Agencije za bankarstvo.

Banke kod kojih se pokaze da su im obaveze vece od imovine kojom raspolazu, prestaju sa radom jer im Agencija za bankarstvo oduzima dozvolu za rad. Dio ili citavu banku koja bude proglasena nesolventnom Ministarstvo finansija, uz saglasnost Agencije moze prodati banci koja ima dozvolu na rad. U suprotnom banku ceka likvidacija.

Procedura privatizacije banaka predvidja da u roku od dva mjeseca nakon odobravanja pocetnog bilansa dostavi Agencji za privatizaciju prijedlog vlastitog programa privatizacije. Svoju ocjenu ponudjenog programa Agencija donosi u roku od 30 dana nakon cega sve dolazi do ministarstva finansija koje nakon roka za razmisljanje od dva mjeseca donosi konacnu odluku. Autori zakona predvidjeli su i mogucnost da Ministarstvo finnasija moze samostalno utvrditi program privatizacije banke.

Pokusaji da se unedogled zadrzi postojeci status quo, odnosno da rukovodstvo banke i ministarstvo "zaborave" pripremiti program privatizacije, vrlo brzo bi se pokazali kao glup potez, jer ako ni nakon 16 mjeseci program privatizacije ne bude dobnesen, banku ceka likvidacija. Ista sudbina je predvidjena i za one banke koje godinu dana nakon odobravanja programa privatizacije ne smognu dovoljno hrabrosti da odobreni program i realizuju.

Prelazak banaka u privatne ruke bice realizovan kroz prodaju postojecih i emisiju novih dionica, ciji ukupan zbir mora biti barem na nivou zakonskog minimuma za osnivanje banke. Prodaja dionica banke moguca je javnim prikupljanjem ponuda ali i neposrednom pogodbom sa zainteresovanim.

Ukupne obaveze drzave prema gradjanima, na podrucju Federacije po osnovu stare devizne stednje, vojnickih deviznih knjizica i naknade za nacionalizovanu imovinu procjenjuju se na oko 15 milijardi maraka. Ovim certifikatima gradjani ce moci kupovati dionice preduzeca i otkupljivati stanove, ali dionice banaka nece se moci placati certifikatima, vec samo "pravim" novcem.

Pravo kupovine dionica banaka u procesu privatizacije imaju sva domaca i strana fizicka i pravna lica, osim domacih preduzeca koja su i sama predmet privatizacije. Jedini izuzetak predvidjen je za slucajeve gdje se nesolventna banka pripaja drugoj, finansijki jacoj banci, ali i tada iskljucivo uz dozvolu Agencije za bankarstvo.
Koliko ce iznositi cijena dionica banaka koje se privatizuju utvrdice Ministarstvo finansija, a sredstva dobijena prodajom postojecih dionica odlazice u federalni budet dok prihod od prodaje novih dionica ostaje banci.

Malverzacije kojima je tokom proteklih godina obilovala privatizacija u susjednoj Hrvatskoj, gdje su se krediti od , jos uvijek drzavnih banaka, pojedinim mocnicima davali na "lijepe oci", u Federaciji BiH bi, navodno, trebale bit izbjegnute. Zakon je izricito zabranio kreditiranje ili garancije za kupovinu dionica sredstvima banaka koje se i same privatiziraju. Naravno, svako moze traziti kredit za kupovinu dionica u nekoj od brojnih privatnih banaka, ali je svima jasno da u slucaju kada se radi o privatnim parama, licne veze i naklonosti ne igraju neku bitnu ulogu.

Usvajanjem ovog zakona dosadasnje dionice drzavnih preduzeca se otpisuju, sto bi trebalo da omoguci raskidanje zatvorenog kruga iz proteklih nekoliko decenija gdje su se, zahvaljujuci vladajucoj doktrini dogovorne ekonomije, preduzeca pojavljila u banci u dvostrukoj ulozi, kao osnivaci, "vlasnici" banke i kao duznici.

Problem se svodio na to da su njihova zaduzenja kod banke bila visestruko veca od njhovih osnivackih uloga na osnovu kojih su imali pravo odlucivanja. Logicno je da su u takvoj situaciji bili vrlo sirokogrudi prema sebi kada bi odlucivali o vlastitm zahtjevima za kredite. Posledice takvog stanja osjecamo na vlastitoj kozi jos od sredine osamdesetih godina, a po svoj prilici osjecamo ih i ubuduce.

Bankari su naravno trgovci, a roba kojom oni trguju je novac - pravilo je koje je odavno poznato u zemljama trzisne ekonomije. Privikavanje na cijenu novca sigurno ce biti najbolnija lekcija u prelasku na kapitalisticku privredu, kako za privredu u cjelini tako i za svakog gradjanina pojedinacno. Najgore moguce rjesenje svakako bi bilo zadrzavanje postojeceg stanja u kojem kratkorocno profitira sacica novopecenih bogatasa, a dugorocno gube svi, gradjani, privreda, ali i drzava.

Drazen SIMIC