POVRATAK SIROcADI I SARAJEVO

Kako do otete djece

AIM, Sarajevo, 07.04.1997. Sticenici sarajevskog Djecijeg doma "Bjelave", koji su zajedno sa sa devetoro kidnapirane djece u augustu 1992. godine zaustavljeni od strane Mladiceve vojske i maltretirani na izlasku iz opkoljenog grada, nakon cetvorogodisnjeg boravka u njemackoj pokrajini Sachsen Anhalt vratili su se prosle sedmice u svoj grad. Njihov dolazak popratile su brojne domace i inostrane tv ekipe.

No, njihov povratak aktuelizirao je upravo pricu o devetoro otete djece. Naime, tog augusta 92. konvoj od cetrdeset sestoro djece, sticenika Doma "Bjelave", bio je zaustavljen na jednoj od srpskih barikada postavljenih na izlazu iz Sarajevu. Tom prilikom ubijeno je dvoje (jedno od njih bila je tromjesecna beba), a oteto devetoro malisana.

Konvoj je, nakon visesatnog cekanja, apela iz inostranstva i potresnih slika koje su se vrtile na gotovo svim svjetskim tv-stanicama, pusten. Oteta djece ostala su s druge strane barikade.

Isti dan prvi covjek tadasnje "srpske opstine Ilidza" izjavio je "kako niko nece srpku decu voditi u inostranstvo." No, prema provjerenim podacima sva oteta djeca nisu bila srpskog porijekla. Medju njima se, naime, nalazilo djete hrvatske nacionalnosti i jedno albanske. Da nacionalnost nije bila kriterij oduzimanja djece, govori i cinjenica da je znatan broj djece srpskog porijekla ostao u konvoju koji je, kasnije, otputovao u Njemacku. Oteta djeca bila su u dobi od svega nekoliko mjeseci do tri godine, i oba spola. Nakon kidnapovanja odvedena su u Izvidjacki dom na Pale gdje ih je snimila srpska RTV i u udarnom terminu Dnevnika objavila snimku oduzete djece.

Kako se u Sarajevu mogao gledati program tv sa Pala, vaspitaci Doma "Bjelave" dobili su prvu, i dugo vremena nakon toga, jedinu informaciju o sudbini svojih sticenika. Vise od tri godne, potom, nije bilo nikakvih saznanja o njima, do proslogodisnjeg izvjestaja generalnog sekretara Djecije ambasade "Medjasi" Duska Tomica, u kojem se obznanjuje da je devetoro otete djece smjesteno u Crnoj Gori.

"Dana 1. februara 1996. godine, nakon kontakta sa medjunarodnim humanitarnim organizacijama smjestenim u Srbiji i Crnoj Gori, saznao sam gdje se nalazi davetoro djece iz Doma 'Bjelave', koje su iz konvoja oteti do strane srpskih organa na Ilidzi. Sestoro djece nalazi se u Domu 'Bijela' u Bijeloj, jedno dijete je dato na smjestaj u porodicu, a po dvoje su dosli bliski srodnici", stoji u izvjestaju Duska Tomica.

On je, kako veli, te podatke provjerio kod glavnih sestara u Institutu Igalo, Sonje Colakovic i Dragice Kosic, kao i kod direktora Doma "Bijela" Nebojse Draskovica. Tomic takodjer napominje i kako se u ovoj ustanovi nalazi jos sedmoro djece predskolskog uzrasta iz BiH, tacnije Zvornika i Foce, uglavnom bosnjackog porijekla.

Odmah nakon ovog izvjestaja direktor Doma "Bjelave" uputio je zahtjev tadasnjem bh. Ministarstvu za socijalnu skrb i izbjeglice u kojem trazi pokretanje akcije za povratak djece.

"Do tada nismo imali nikakvih informacija o nasoj otetoj djeci, mada smo citavo vrijeme nastojali da bar nesto saznamo o njima. Nedavno smo dobili pismenu informaciju od Djecije ambasade gdje nas upozoravaju da se devetoro djece nalazi u Crnoj Gori, tacnije u Bijeloj i Igalu. Zato vas molim da poduzmete sve kako bi se sto prije ta djeca vratila u nas dom. Tom prilikom saznali smo da se tamo nalazi i sedmoro djece iz BiH koju smo voljni primiti na cjelokupnu brigu," stoji u zahtjevu direktora Doma "Bjelave", Amira Zelica.

U Domu "Bjelave" postoji dokumentacija o svoj otetoj djeci i prema izjavi socijalnog radnika Ermina Terke radi se pretezno o vanbracnoj djeci cije su majke poznate. Neke od njih su prije rata i obilazile svoje bebe, a pouzdano se zna da su sva djeca iz Sarajeva ili njegove blize okoline.

U sadasnjem Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija (nekadasnje Ministarstvo za socijalnu skrb i izbjeglice) saznali smo kako su oni uputili dopis UNHCR-u i "Save the children", inostranim organizacijama koje se, izmedju ostalog, bave ovim problemom i koje imaju svoje ispostave u SR Jugoslaviji, trazeci detaljnije informacije i kontakt. Prema rijecima Azema Mujana, savjetnika u ovom Ministartsvu, vec vise mjeseci uzaludno cekaju na odgovor.

"Save the children" je, prema saznanjima AIM-a, pokusao uciniti nesto. Oni su, naime, vrsili popis djece bez roditeljske pratnje u SR Jusgoslaviji i medju 3.500 malisana (koliko je bilo djece-izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori), nisu uspjeli evidentirati devetoro djece iz ove price, s obzirom da su oni sa Pala dosli u Crnu Goru bez naznaka o izbjeglickom statusu. Istrazivanje ovog problema i prikupljanje podataka o otetim malisanima ocekuje se od UNHCR-a, preciznije njegovog beogradskog ureda, medjutim, proces tece sporije no sto se u Sarajevu ocekivalo.

U razgovoru s Lisom Jones iz odjela za repatrijaciju UNHCR-a saznali smo da je "kolega iz beogradskog odjela posjetio djecu u Domu u Bijeloj" ali detaljnije informacije nismo mogli dobiti. Naime, Jonesova nam je izjavila kako su "sukladno Konvenciji o medjunarodnim pravima djeteta, izvjestaji koje je pribavila njena organizacija tajni, te nisu za javnost". Ona je ipak potvrdila da je na adresu UNHCR-a Ministarstvo za civilne poslove i komunikaciju jos prije nekoliko mjeseci poslalo pismo, ali je, pritom pojasnila "da se u pismu trazi samo povrat djece, a ne informacije o njima". Prema njenim rijecima UNHCR ne moze tek tako vratiti djecu jer repatrijacija iziskuje dug i detaljan proces i mora biti u korist i za dobrobit djeteta.

Za dobivanje informacija o bosanskoj djeci kidnapovanoj s pocetka rata u sarajevskom predgradju Ilidza potrebno je, izgleda i vremena i strpljenja. Strpljenja i paznje ce trebati i ukoliko pocne razgovor o povratku djece kuci. Tim prije sto je za ocekivati da ce se ovaj, kao i svi drugi problemi, uostalom, ispolitizirati, podici na nacionalnu razinu i zakomplicirati mnogo prije no sto se pokusa rijesiti.

Socijalni radnici iz Sarajeva uzdaju se u pomoc inostranih humanitarnih organizacija, ali i u skoru Konferencju u Gracu (17. aprila ove godine) na kojoj ce se govoriti o "Psihosocijalnoj podrsci u poslijeratnom periodu". Na konferenciji bi, prema njihovim saznanjima, trebo prisustvovati i jedan psiholog iz Igala sto ce, nadaju se, biti prilika da direktno porazgovaraju i o sudbini otetih malisana.

Sandra KASALO