POLITIKA U KAZALISTU

AIM, ZAGREB, 8.4.1997. Zahvaljujuci infiltriranju politike u sve pore zivota, hrvatska umjetnost u zadnjem desetljecu ovoga stoljeca zasigurno ce jednog dana biti opisana kao crna rupa koja je uspjela usisati i ono malo kvalitete sto se na trenutke nazirala u pojedinim segmentima. Glazbu su unistili najprije danceri, da bi je potom preuzeli losi tamburasi, film je odavno nepostojeca kategorija u Hrvatskoj, izlozbeni prostori pretvoreni su u deponije netalentiranih naivaca, dok su knjizevnu proizvodnju nakon dosadnih zaposjeli nepismeni autori. Ruralni mentalitet vladajuce kaste nije zaobisao ni kazaliste, za koje se vjerovalo da ce postati oaza kreativnosti, a sto se na kraju pokazalo jos jednom utopijom cije ce se posljedice osjecati dugo vremena. Iako se vjerovalo u nezavisnu produkciju, najnoviji dogadjaji - i to bas u kazalistima - pokazuju kako ni tu nece sve ici kako bi moglo da su neka druga vremena i da su na vlasti neki drugi ljudi.

Bruka je pukla najprije na "Izbacivacima", predstavi nezavisne druzine "Teatar Exit", koju je osnovao poznati zagrebacki glumac Matko Raguz, kojemu je dosadilo potpuno zanemarivanje glumaca i njihovog rada u domacim kazalistima. Prve dvije "Exitove" predstave - "Dekadencija" i "Imago", postigle su nevjerojatan uspjeh medju publikom i kritikom. I kad se cinilo da ce ista sudbina zadesiti i "Izbacivace", dogodilo se nesto sto ce vjerojatno uci u anale hrvatskog kazalista. Naime, na jednu od izvedbi ove predstave u kazalistu "Vidra" svratio je i sesvetski kapelan Robert Sreter. Odgledavsi predstavu, ponukan onim sto je vidio, uputio je pismo Ljilji Vokic, ministrici hrvatskog skolstva i sporta, u kojem je predstavu opisao kao "sat i pol najgore pornografije" koja "vrijedja osnovno ljudsko dostojanstvo", dok u samoj predstavi nema "scene koju bi se moglo nazvati normalnom i pogledati je sa zdravim smislom za humor". Uz sve, kapelana je iziritiralo sto je kazaliste dupke ispunjeno, a gledateljstvo cini uglavnom mlada generacija koju su njihovi profesori organizirano doveli u kazaliste. "A svi govorimo o potrebi duhovne obnove hrvatskog naroda!", uskliknuo je kapelan u pismu ministrici.

Akcija ministrice uslijedila je istog trena po primitku kapelanova pisma. Ocigledno uvjerena kako je "Volja Gospodnja" vaznija od prosvjecenosti i tamo neke kazalisne umjetnosti, ministrica je kapelanovo pismo proslijedila procelniku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i znanost Zlatku Kackovu, te ga u popratnom dopisu zamolila da "sa sadrzajem pisma upozna ravnatelje skola". Ministricina volja je ispostovana, Kackov je ravnatelje upoznao s kapelanovim pismom, i od tog trenutka djeca vise ne odlaze na predstave "sotonske umjetnosti", bar ne organizirano. Time je jedna dobra, kvalitetna i zanimljiva predstava ostala bez mladih - one publike o kojoj je govorila i kojoj je bila namijenjena. Jedan marginalni crkvenjak ovim je postao znacajniji od svih hrvatskih kazalistaraca i kazalisnih kriticara, a sama ministrica si je dozvolila presudjivanje tudjem radu unatoc svoje mnogostruke nekompetentnosti.

Rijecani se, pak, ovih dana zabavljaju sukobom i prepucavanjima koja po medijima vode gradonacelnik Slavko Linic i intendant Hrvatskog narodnog kazalista "Ivan pl. Zajc" u Rijeci, Darka Gasparovica. Uzroci njihovog sukoba mnogo su dublji i korijeni im zadiru u pitanja kadrovske politike u hrvatskoj kulturi opcenito, iako ni povod nije beznacajan - rijecko je kazaliste prekoracilo proracun za nepunih 10 posto, a nastale gubitke i pristiglo potrazivanje trebalo bi sanirati Gradsko poglavarstvo - i inace glavni financijer kazalista, a cemu se usprotivio Linic i obustavio sva daljnja izdvajanja iz proracuna za kazaliste, osim placa uposlenima, sto je skoro dovelo do obustave svih aktivnosti u kazalistu.

Prema verziji Zakona o kazalistima iz 1995. godine, intendante u cetiri nacionalne kazalisne kuce - u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, imenuje ministar kulture, za sto nije nuzno savjetovanje s lokalnim gradskim upravama, koje su pak duzne financirati ta kazalista u nimalo zanemarivim postocima. Nedavnim izmjenama spomenutog Zakona, intendante ce predlagati gradovi, osim u slucaju Zagreba za cijeg intendanta prijedlog daje Sabor, a na ministru je da potvrdi ili ne izbor predlozenog kandidata, sto u krajnjem slucaju dovodi do istog kao da Zakon nije ni mijenjan.

Rijecki intendant Gasparovic na celo kazalista je dosao zahvaljujuci ministru kulture Bozi Biskupicu, s kojim je i danas u dobrim odnosima i ciju zastitu uziva, iako ne i financijsku podrsku jer Ministarstvo kulture financira rijecko kazaliste tek sa 1,5 posto sveukupnog proracuna kazalista. S obzirom da su cetiri kazalista proglasena ustanovama ciji se program smatra "izuzetno znacajnim za drzavu", ni intendanti nisu mogli biti drukciji nego izuzetno znacajni za drzavu. Prevedeno, morali su biti politicki podobni clanovi HDZ-a, i nadasve odani "drzavotvornoj ideji u kulturnoj koncepciji", sto znaci izvodjenje djela samo onih autora o cijoj "drzavotvornosti" nema dilema. Stoga ne treba cuditi da je Gasparovicevim dolaskom na celo rijeckog kazalista odmah s repertoara skinuta predstava Slobodana Snajdera, cime je Snajderovo djelo postalo potpuno nedostupno hrvatskoj publici, iako je on jedan od cjenjenijih evropskih autora.

Gasparovic je, dakako, clan HDZ-a. Stovise, na ovim izborima jedan je od kandidata na koalcijskoj listi HDZ-HSP-HKDU, odreda desnih stranaka. Linic je clan SDP-a, stranke koja je svih ovih godina pobjedjivala u Rijeci, sto HDZ dovodi do posvemasnjeg ludila, prije svega zbog velikog znacaja Rijeke i rijecke privrede u cjelokupnom hrvatskom gospodarstvu. Vjerojatno ce zauvijek ostati nepoznanica je li Gasparovicevo prekoracenje proracuna smisljena akcija provociranja Linica i Gradskog poglavarstva, ali nema sumnje da su hadezeovci i njihovi koalicijski partneri odlucili do maksimuma ispolitizirati Linicevu odluku o uskracivanju sredstava kazalistu i prikazati ga osobom koja direktno radi protiv kulture, a samim time i interesa Rijeke opcenito.

Linicu se sada stavlja na dusu i problem Hrvatskog kulturnog doma, iako je poznato da je petnaestak ljudi u njega upalo nasilno, rastjeralo iz njega sva kulturna udruzenja te umjesto kulture u Domu organiziralo boks-meceve, a svu zaradu trpali u svoje dzepove, cemu se Linic usprotivio. Ponovo je potegnuto pitanje lanjskog skandala s pokusajem ukidanja Talijanske drame, jedine drame neke nacionalne manjine u Hrvatskoj, iako drama trenutno nema ravnatelja, za sto Linic ni u kom slucaju ne moze snositi odgovornost jer ravnatelja imenuje Talijanska unija u Hrvatskoj. HDZ je jos jednom naglasio i nezakonito dodjeljivanje poslovnih prostora Linicevoj supruzi, iako je to vise puta preispitala i Financijska policija i Drzavna revizija, ne otkrivsi pri tome nikakve nezakonitosti. Gradonacelniku je zamjereno i slanje financijske inspekcije u kazaliste, ali pri tome nitko nije postavio pitanje opravdanosti troskova u kazalistu koje isplacuje visoke honorare vanjskim izvodjacima, koje organizira preskupe produkcije i jos skuplje premijere, unajmljuje avione i konje, ciji djelatnici potkradaju instituciju u kojoj rade - sto cijela Rijeka zna, dok istovremeno sjedista na repriznim izvedbama opera zjape prazna, bez posjetitelja.

Dva spomenuta primjera - onaj zagrebacki i ovaj rijecki, tako postaju odrazom sveopceg stanja u hrvatskoj kazalisnoj kulturi. Predstave koje su dobre i imaju rezona proglasavaju se "sotonskom umjetnoscu", a prazna kazalista i njihove skupe produkcije "drzavnim interesom" i "drzavotvornom umjetnoscu". Kad losi intendanti odluce napustiti svoja mjesta, jos im se kao nagrada dodijeli mjesto kulturnih atasea u hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta. Potom se svi jadaju zbog loseg imagea Hrvatske u svijetu, koji se "sav urotio protiv mlade hrvatske demokracije". Zvuci poznato, i stoga jos bolnije.

MILIVOJ DjILAS