BOSANSKA DJECA U IZBJEGLISTVU

BESPRIZORNI STICENICI ILI VASPITACI

AIM, SARAJEVO, 27. 03.1997. Vijest da je osmoro bosanske djece bez roditelja tokom cetovorogodisnjeg izbjeglistva u Makedoniji bilo maltretirano, sikanirano i zlostavljano, uzburkala je bosanskohercegovacku, ali i makedonsku javnost. U novinskim napisima, koji vec par dana pune stranice ovdasnjih listova, djeca tvrde da su bila zlostavljana, dok makedonski vaspitaci i humanitarni radnici "porucuju da u njihovim pricama nema ni trunke istine".

Pet djecaka i tri djevojcice, sticenici mostarskog Djecijeg doma
evakuirani su u Makedoniju pocekom rata, 1992 godine, i tada pocinje storija o njihovom tegobnom izbjeglickom zivotu. Sesnaestogodisnji N.D. govori kako su ga vaspitaci Doma 25 maj, izvjesni Cvjetko i Drago (ne sjeca se prezimena) skinuli do gola i pred ostalim sticenicima tukli kablom. Nije htio govoriti o razlozima zbog kojih je tucen, niti da li se to desilo jednom ili vise puta.

"Vezivali su nas za stolice i udarali zicom i palicama po tabanima i cizmama, po cjevanicama, da nismo mogli hodati", tvrdi ovaj sesnaestogodisnjak. Malodobni Bosanci su, kako redom kazu, uvijek bili "dezurni krivci". Sedamnaestogodisnji M.N. kaze:

• Kad god neko nesto uradi, krivi ispadnu "Bosanci". Neko nesto ukrade -odmah zovu nas na razgovor, bude neki belaj - opet mi ispastamo. I policija je za to znala. Makedonski vaspitaci su nas tukli policijskim pendrekom koji su posudjivali od lokalnih cuvara reda kad zgrijese nesto na ulici. Gdje to ima, pita se M.N.

Iako je prvobitno bili sumnji da su tri bosanske djevojcice bile seksualno zlostavljane, u detaljnijem razgovoru s njima utvrdjeno je da ih niko od vaspitaca, skrbnika ili humanitarnih radnika nije seksualno iskoristavao. Ali, sedamnaestogodisnja J.C. tvrdi da je silovana:

"Silovali su me jedan Cigan i njegov drug. Zovu se Muhamed i Arif i sada su negdje u Italiji", govori J.C. Ona je, zajedno sa N.D, djevojcicom koja se takodje vratila iz Makedonije, navodno setala Skopjem kada su ih pomenuta tvojica Roma ugurali u kola, odvezli u Tetovo, jednu izbacili iz automobila, drugu silovali, a potom zajedno vratili u grad. Djevojcice tvrde i da su slucaj prijavile vaspitacima, oni policiji, te da se, navodno, Muhamed i Arif vise nikada ne smiju vratiti u Makedoniju.

Osmoro mladih Bosanaca, tapravo, evakuirano je pocetkom 1992. godine, zajedno sa drugim sticenicima Djecijeg doma, u pristojan skopski Dom "14. oktomvri" gdje su, kako vele, "bili sretni".

No, neposredno po dolasku u Skopje napusta ih vaspitac Ivo Vojnovic, koji je s njima doputovao u Makedoniju, i djeca se zale kako se poslije nije brinuo o njima, nije ih obilazio, i nije ih ispratio ni kad su se vracali u Bosnu. "Rekao je - sta me briga za vas. Ja ovdje imam sestru", govore djeca.

Pet djecaka i tri djevojcice nakon samo nekoliko mjeseci boravkau Domu "14. oktomvri" razdvojeni su i poslani u losije domove. Slijedeci pedagoske upute, nedopustivo je bilo odvajati ih, jer su od osmoro djece cak tri para krvno vezana. Naime, radi seo dva brata, bratu i sestri, te dvejma sestrama. Tako su pored veze sa domovinom, jezikom i kulturom pokidane i najtananije emotivne veze.

Ponovo su se sreli tri godine kasnije, 1996. u izbjeglickom kampu, tridesetak kilometara udaljenom od Skoplja gdje su zivjeli "slobodno" i bez ikakvog nadzora. Nisu znali objasniti zasto su ih makedonski pedagozi i humanitarni radnici smjestili u izbjeglicki kamp, tek, tvrde da su tamo bili "nasretniji":

"Dobivali smo neku pomoc, a i pomagali su nam nasi ljudi, izbjeglice koje zive u kampu. I mi smo radili svasta samo da zaradimo. Ponekad smo i malo krali", govori N.M.

Dvanaestogodisnja S.C. prica kako je jednom covjeku pospremila kucu za stotinu dinara (oko pet maraka), te da su i druga djeca su bila prinudjena da "ciste tudju obucu, groblja, pomazu u nekim kafanama, kopaju..."

Osmoro djece zaboravilo je, ili govori sa poteskocama maternji jezik. Jer, iako su bili upisani u skole, rijetko su ih pohadzali, a bosanske vlasti nisu ih nijednom, kazu, u toku cetvorogodisnjeg boravka u Makedoniji posjetili.

Sokantna vijest o zivotu bh. malobodnika u izbjeglistvu potresla je domacu javnost, ali i makedonske pedagoge. Tragom vijesti makedonski dopisnik sarajevskog dnekvika "Oslobodjenje" je u razgovoru sa tamosnjim vaspitacima, humanitarnim radnicima i psiholozima saznao kako u djecijim svjedocenjima "nema mnogo istine".

Krste Marjanovski, direktor Doma "25. maj" iz Skoplja, na ciju adresu i vaspitace (Cvjetko i Drago) su djeca iznijela najteze optuzbe, izjavio je da su petorica djecaka iz Doma "14 oktomvri" prebacena u njihov dom zbog loseg ponasanja.

• Kod nas su uslovi stroziji, disciplina veca ali nista manje humana nego u drugim domovima i prihvatilistima. Sa punom odgovornoscu tvrdim da nasi vaspitaci nisu fizicki maltretirali djecake. Ja sam to u Domu strogo zabranio, a nije dozvoljeno ni nasim zakonom da se djeca tuku. Sta vise, ta djeca su od nas i od strane polcije imala specijalan tretman. Za njihove postupke, pa i kriminalne radnje, upravo zato sto su djeca bez roditelja, i uz to jos u izbjeglistvu, gledalo kroz prste, izjavio je Marjanovski.

Irena Marinova, prevodilac u Visokom komesarijatu za izbjeglice u Skoplju, koja je cesto bila u kontaktu sa djecom tvrdi da " djeca nisu imala nikakvih primjedbi niti prituzbi na vaspitace".

Vaspitac Ivo Vojnovic, koji je djecu iz Mostara doveo u Skoplje, kaze da je malisane cesto posjecivao dok su bili u Domu "25. maj":

• Djeca se nisu zalila na vaspitace, ali su se zato vaspitaci zalili na njih da izazivaju tuce i da kradu. Djeca su, svojim nedolicnim ponasanjem, pogazila gostoprimstvo, obrukala sebe i Bosnu. I u Mostaru, prije nego sto su dosli u Skoplje, bila su problematicna.

Suzana Tuneva, psiholog iz Crvenog kriza Makedonije, jedna od rijetkih osoba za koju su djeca imala lijepo misljenje, rekla je da su sva djeca iz Bosne u Makedoniji
adekvatno prihvacena, zbrinuta i smjestena:

• Djeca o kojima je rijec, zaista su pravila probleme, krala su, tukla se i opijala. Shvatajuci da je rijec o malisanima bez roditelja, istraumatiziranima, cinili smo sve da im pomognemo. Dok bi razgovarali s njima, bili su zlatni, da bi nakon naseg odlaska nastavljali po starom.

Profesor na katedri za psihologiju Skopskog univerziteta Lina Costarova-Unkovska i psiholog Venka Slimovska, takodje su kontaktirale sa djecom, baveci se pitanjima posttraumatskih posljedica rata kod djece-izbjeglica iz BiH.
Prema njihovim rijecima, osmoro bosanske djece nije bilo zlostavljano, ali su na izvjestan nacin bili zrtve okolnosti i prepusteni sami sebi.

"Niko nije vodio racuna da li su u kampu, ili u gradu, da li su gladni, zdravi, kakva im je higijena. Djeca su napustila skolu a da to nije nikog bila briga", misljenje je ove dvije psihologinje.

Tokom prosle sedmice "spornih" pet djecaka i tri djevojcice vraceni su u Bosnu. Smjesteni su u Djeciji dom "Mostar" u kojem ce ubuduce zivjeti sa jos osamnest sticenika. Porucuju da nece ici u skolu, najavljuju da ce pobjeci...

Ocito je da su vise od tri godine zivota pod nedovoljnim, a posljednju godinu i pod nikakvim nadzorom starijih, ostavili traga na njima. Danas imaju otpor prema redu, disciplini, navikama, skoli, drugoj bosanskoj djeci, jeziku, ovdasnjoj kulturi...

Ipak, djeca su su najmanje kriva za sve sto ih je zadesilo. Odrasli su ti koji trebaju prispitati svoju odgovornost za sadasnju sudbinu, ali i buducnost ove djece: vaspitac Ivo Vojnovic koji je s njima 1992. godine napustio Mostar, ostavio ih a danas tvrdi da su djeca "obrukala sebe i Bosnu"; Centar za socijalni rad u Mostaru koji je prestao da brine o njima jos 92. godine cim su svoje sticenike ispratili iz grada;.makedonski pedagozi koji su imali premalo brige i paznje za male Bosance. I konacno, BH drzava koja se, vec po pravilu, ne zanima sto je s djecom-izbjeglicama u trecim zemljama. Da li i sada negdje usamljenu bosansku djecu tuku, maltretiraju, siluju, preprodaju ili usvajaju bez znanja rodbine...

SANDRA KASALO (AIM)