INA KAO POLITICKI BAROMETAR

AIM, ZAGREB, 27.3.1997. Prema nekom cudnom i tesko dokucivom pravilu upravo u vrijeme izbora mijenja se i celni covjek najvece hrvatske kompanije INA- e. Prije cetiri godine Nikicu Valentica, koji je postao premijer, naslijedio je dr. Franjo Greguric, nekadasnji predsjednik ratne vlade nacionalnog jedinstva. Na kratko je potom INA-om direktorovao Vladimir Koscec, ranije direktor "Elana", da bi ga u listopadu 1995. godine zamijenio Andrija Kojakovic, dotadasnji hrvatski ambasador u Kini, a prema menadzerskom ugovoru u INA-i je trebao ostati do svibnja 1999. godine, do izlaska ove tvrtke na Londonsku burzu. U ponedjeljak, 24. ozujka, premijer Matesa obavijestio je javnost da je Vlada za novog direktora INA-e imenovala Davora Sterna, ministra gospodarstva, dok Kojakovic odlazi za ambasadora u London.

Tradicija se tako nastavlja, a prema nekim procjenama sindikata u ovih sedam godina u INA-i je smjenjeno preko 500 razlicitih direktora, sto jasno govori da je svaki generalni direktor provodio cistku i dovodio svoje ljude. INA je uz to sluzila za razlicite svrhe, pa ne treba zaboraviti da je ondje svojedobno kao sef unutarnje trgovine rukovodio Mate Boban, nekadasnji predsjednik Herceg-Bosne. Pretpostavlja se da je Bobanov posao bio da izgladi dugovanje svoje paradrzavice prema ovom hrvatskom gigantu. Iz ovog podatka potpuno je jasno da je INA zapravo bila svojevrsna drzava u drzavi, i da je kompanija koja je bila vlasnik pola Hrvatske zapravo sluzila vladajucoj strukturi da obavlja svoje sumnjive transakcije izvan kontrole javnosti i parlamenta. INA je, naime, dionicarsko drustvo sa samo jednom dionicom kojoj je jedini vlasnik drzava i zapravo je bila neka vrsta paradrzavnog budzeta, ili drzavnog parabudzeta, obavljajuci poslove koji su ponajprije bili u funkciji politike, a ne profita. Kolika se vaznost daje INA-i vidi se po tome sto su u njenom Upravnom odboru sjedili i ministri obrane i policije, a sadasnji je predsjednik Hrvoje Sarinic, predstojnik Ureda predsjednika Republike, sto je po hrvatskom protokolu drugi covjek drzave.

INA kakva je bila, a to ce reci kompanija koja se osim naftom bavila i poljoprivredom, turizmom, brodogradnjom, hotelijerstvom i jos kojecim drugim, zapravo vise i ne postoji. Ove "sporedne" djelatnosti, ali i citav kompleks petrokemije (Kutina, Omisalj na Krku, Zadar, Split, Zagreb) naprosto su odrezani i dati na upravljanje drzavi kao zasebna poduzeca. Ponajprije zato jer su vec toliko izraubani da su INA-i postali teretom, a ne izvorom dodatne dobiti, u ostvarivanju glavnog cilja - stvaranju naftne kompanije po mjeri Hrvatske. Vlast se, naime, nakon sto je INA

1. godine zabiljezila gubitak od oko 2,5 milijardi maraka, definitivno odlucila za "cistu naftu", a potom, nakon privatizacije, i za izlazak na medjunarodnu burzu.

Rezanjem razlicitih grana INA je trebala postati likvidnom i primamljivom za strana ulaganja. Najveci dio tog posla obavio je dosadasnji direktor Kojakovic uz punu podrsku Vlade i premijera Matese, te naravno Hrvoja Sarinica. Hrvatski je vrh procijenio da mu mastodont kao sto je INA vise nije potreban, jer je obavio svoje, pa i u vrijeme rata, ne samo financirajuci vojsku, vec i suradjujuci sa izravnim neprijateljem. Naime, INA je trgovala naftom za vrijeme embarga sa SR Jugoslavijom, pregovaralo se oko Jadranskog naftovoda i razgovaralo s "Jugopetrolom". Iz INA-inih izvora napajala se i bivsa Abdiceva Zapadna Bosna, za sto, kako se tvrdi, nije naplaceno ni dolara, a nafta je u ogromnim kolicinama stizala i u Hercegovinu. Sve je to dovelo INA-u maltene na prosjacki stap, uz otvorenu sumnju da su se mnogi celnici INA-e obogatili kupovanjem nafte na otvorenom moru i drugim makinacijama. Racuna se da je oko sedam tisuca radnika dobilo otkaze, da je unistena proizvodnja, da su dijelovi kompanije prodani u bescjenje ili, pogotovo kada je rijec o hotelima i marinama, naprosto poklonjeni drzavi.

No, bilo kako bilo, bez obzira na dvojbeni proces restrukturiranja i mnoge repove, cinjenica je da je sadasnja INA postala likvidna i da joj je time otvoren put ka kreditnim linijama, a u svim poslovima sa inozemstvom moze se predstavljati kao naftna kompanija koja u zakljucivanju poslova ima svu potporu vlasti.

INA je tako postala ono sto joj i ime govori (Industrija nafte), a nakon putovanja u Indoneziju, Maleziju i Kuvajt, premijer Matesa je slavodobitno saopcio da su sklopljeni znacajni poslovi. Tako je s Kuvajtom dogovoreno ulaganje oko 200 milijuna dolara, s tim da postoji i mogucnost da se kuvajtska nafta pocne preradjivati u Rijeci. Nakon toga je stigla vijest da je INA dobila kredit od oko 100 milijuna dolara, koji ce biti dijelom potroseni na vracanje nepovoljnih kredita koji su uzimani tijekom rata, a dijelom u rekonstrukciju rafinerija i u nove busotine.

Ispada tako da je Kojakovic pripremio Sternu teren i da ovog nekadasnjeg INA-inog covjeka, po obrazovanju naftasa, ceka davanje zavrsnog glanca, kako to pise i "Vjesnik". Po slavodobitnim osmjesima Matese i Sarinica ispada da Stern zapravo i nema nekog ozbiljnijeg posla, vec samo zavrsiti zapoceto. Ali kako to da se Vlada lisava jednog od svojih najsposobnijih ministara i salje ga na "rutinski poslic"? Ponajprije treba reci da je Davor Stern netipicni hadezeovac, ako to uopce jeste. Ovaj nekadasnji roker, gitarist i pjevac "Bijelih strijela" znao se i suprotstaviti Vladinoj politici i javna je tajna da se zalagao za klizeci kurs kune i njeno meksanje prema marki shvacajuci da se hrvatska privreda ne moze graditi na jeftinom uvozu i skupom izvozu. No, ako je i bilo nesporazuma Stern je bio i ostao covjek od Matesina povjerenja.

Sterna suprotno propagandistickim tvrdnjama zapravo ceka izuzetno tezak posao. Zadnje rafinerijsko postrojenje u Hrvatskoj izgradjeno je 1981. godine, sto znaci da tehnoloski zaostaje preko 20 godina, a s takvim postrojenjima tesko je stici do kvalitete koju zahtijeva evropsko i svjetsko trziste. Rijecka ili sisacka rafinerija ne mogu biti konkurentne, a onda niti nekakva logisticka baza za prodor kuvajtske nafte, ako se u njih uskoro ne ulozi ogroman novac. Hrvatska ne zeli ponoviti gresku koju je ucinila Madjarska prepustivsi svoje trziste stranim tvrtkama i dovevsi time svoju naftnu industriju u kolaps, pa rafinerije rade sa 20-30 posto kapaciteta, a neke su zatvorene ili pred zatvaranjem. Hrvatski su naftni izvori takodjer sve tanji, a uz to i tehnoloski zaostali. Pred novim rukovodstvom nove INA-e, sada po broju ljudi gotovo prepolovljene, predstoji posao njene obnove i izgradnje da bi uopce mogla na svjetsko trziste.

U tome trebaju pomoci i veliko naftasko iskustvo Sterna, ali i medjunarodne veze od ranije. Mnogo toga, naravno, ovisit ce i o umjesnosti vanjske politike da bi se dobile koncesije za busotine u inozemstvu kako se ne bi ponovili slucajevi odustajanja kao sto je to bilo u vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH. Ne treba valjda posebno isticati da naftnim bogatstvima raspolazu upravo muslimanske zemlje.

A zasto se smjene u INA-i dogadjaju upravo u vrijeme izbora to i nadalje ostaje tajnom, ili se ipak radi tek o pukoj podudarnosti? Jednim dijelom mozda, ali INA je prevazna za Hrvatsku da se oko nje ne bi vodile i zakulisne politicke igre, a promjene na njenom vrhu uvijek su znacajan indikator kako koja politicka struja kotira. Tako je bilo i ovaj put, stoga odlazak Sterna sa ministarskog mjesta ne bi trebalo shvatiti kao smjenu, vec kao drugaciji znak.

GOJKO MARINKOVIC