Sedam godina trabunjanja

***SEDAM GODINA TRABUNJANJA

AIM, ZAGREB, 22.3.1997. Jedna od osnovnih karakteristika smjene vlasti u Hrvatskoj bila je (i ostala) radikalna i revolucionarna kritika svega postojeceg i proslog. Hrvatska demokratska zajednica, zajedno sa jos nekoliko svojih trabanata, strancica koje nisu skrivale proustasku orijentaciju, dotadasnju je vladajucu ideologiju okrenula potpuno naglavacke i istaknula kao glavnu parolu tezu o 45 godina mraka u kojem su Hrvati u bivsoj SFRJ bili potpuno obespravljeni, a Hrvatska ekonomski izrabljivana od, zna se, Beograda. "Feral Tribune", koji je zbog svog kritickog odnosa prema ranijem rezimu imao problema, duhovito je i sarkasticno tada upitao: "A tko li upali svjetlo?". Iz tih prvih mjeseci i godina zestoke hajke na komunjare i jugonostaglicare pamti se i anegdota iz Praga kada je predsjednik sabora dr. Zarko Domljan u razgovoru sa ceskim predsjednikom Havelom upotrebio sintagmu o 45 godina mraka, na sto mu je poznati pisac i intelektualac odgovorio: Dragi moj gospodine, vi ste za nas bili svijetlo.

Ova Havelova recenica na najbolji nacin objasnjava svu slozenost, viseslojnost i kompliciranost jugo-prostora i potrebu za suptilnijim istrazivanjem povijesti kako Jugoslavije, tako i Hrvatske. Ne moze se jedno razdoblje od gotovo pola stoljeca tek tako olako otpisati i proglasiti samo mrakom, a onda smo dosli mi i upalili svijetlo. Kada su se pojavile ove "mracne" teze nekolicina je intelektualaca i novinara pokusala upozoriti na njihovu besmislenost i kratkonogost, ali uskoro se dogodio rat i jaka propagandna masinerija pocela je mljeti sjecanja na bivsi zivot, a hrvatska je vlast uporno ponavljala teze o zrtvi i agresoru, o srbocetnickoj vojsci koja samo ostvaruje davno zapisane planove.

Upravo je rat, cije uzroke takodjer treba temeljito propitati i objasniti, ne ostajuci jedino na inzistiranju tko je zrtva, a tko agresor, jer njegovi korijeni nisu tako jednoznacni i jednosmjerni, glavnim razlogom sto do sada u Hrvatskoj nitko nije pokusao ozbiljnije se pozabaviti povijescu. Sve se svelo na puku zamjenu heroja, pa su tako partizani najednom postali neprijatelji Hrvata i Hrvatske, iako je partizanski pokret bio najsnazniji bas ovdje. Ustase su preimenovani u hrvatske borce i rodoljube, Pavelic proglasen osnivacem drzave, Mile Budak postaje znacajnim piscem... Naravno da takve teze nije prihvatila vecina Hrvata, jer ona je upravo bila partizanske provincijencije. Ali, nazalost, one su nasle mjesta u udzbenicima za osnovne i srednje skole sto ce bitno odrediti misljenje nadolazecih generacija, koje istini za volju sve to skupa dozivljavaju kao nesto daleko i davno, kao sto su im davni i kraljevi Tomislavi, Zvonimiri, Kresimiri i sve to mutno vrijeme hrvatske povijesti koje se vise interpretira na osnovi mitova nego li stvarnih cinjenica.

No, trazeci svoje korijene HDZ-ovski nostalgicari redizajnirali su svu povijest izmisljajuci i dodavajuci sve novije i novije mitove, ali i stvarajuci potpuno novu historiju. Tako su najednom veliki heroji postali plemici, kako oni znani, tako i oni neznani, u upotrebu su se opet pocele vracati titule. U hrvatskom Saboru i sad sjedi nekakav grof Vukovarski, iliti Eltze, ministar turizma je bio, a sada je hrvatski ambasador u Nizozemskoj nekakav grof Vranicani. Otislo je toliko daleko da je Matija Gubec prestao biti vodjom seljacke bune, jer kako spojiti drskost tog Zagorca sa povijesno uzvisenim plemicima i biskupima koji ga navodno okrunise uzarenom krunom.

Nevjerojatna je lakoca s kojom se objavljuju hrpe gluposti po novinama, a sve toboze u svrhu prave istine i vracanja dostojanstva hrvatskom narodu. Jednim dijelom ta se navala na povijesne teme moze opravdati dugogodisnjom sutnjom i mnogim tabu temama, ili ponajprije tabu-pristupima, gdje je, primjerice, malo tko znao sto se stvarno dogodilo u Bleiburgu i nakon njega, kakva je bila uloga kardinala Stepinca, tko je i zasto ubio Andriju Hebranga? Sve su to pitanja koja su tek djelomicno otvorena u bivsoj Jugoslaviji, ali ni onda, ni sada nisu dobiveni potpuni odgovori, ako ce ikada biti moguce do njih i doci. U toj opcoj reviziji tek je sluzbeno dobro prosao NOB jer u Ustav je zapisano da hrvatska drzava temelji svoj kontinuitet na osnovu odluka ZAVNOH-a, a ne zlocinacke i izdajnicke NDH, ali stvarno u praksi postedjeni su tek Tito i Krleza. Tita se, istina, napada i pljuje, ali dr. Franjo Tudjman nije dopustio da ga se proglasi zlocincem, niti da mu se uzme trg u Zagrebu, mozda cuvajuci ga za sebe, kao sto se i o Krlezi govori manje-vise pohvalno.

A za sve to vrijeme nauka u Hrvatskoj suti, na prste jedne ruke mogle bi se izbrojiti knjige koje se ozbiljno bave povijescu i analizama koje bi hladno i nepristrasno objasnile uzroke, posljedice, socijalni, politicki, diplomatski aspekt proslog vremena. Uostalom kao i u knjizevnosti, gdje vlada susa, gora nego li u kalifornijskoj slanoj pustinji, drustvene nauke uspjele su iscijediti tek nekoliko naslova. Ponajprije su to ekonomisti: Sime Dzodan, Marko Veselica, Jakov Sirotkovic i Hrvoje Sosic. Knjige ovih doktora manje-vise svode se na razlicite pokusaje dokazivanja ekonomske podredjenosti Hrvatske u Jugoslaviji i zapravo su zakasnjeli odgovor na memorandum SANU. Politolozi i sociolozi pojave se tek sa pokojim istrazivanjem, a povjesnicari ni sa cim, ako zanemarimo neke amaterske publicisticke knjizuljke. U Hrvatskoj, za razliku od Srbije, pa i Slovenije, nema cak ni memoara. Osim onih pokojnog Mike Tripala, ili Vlade Gotovca, mozda je najznacajnija knjiga generala Janka Bobetka "Sve moje bitke", a hrpa knjiga dr. Franje Tudjmana spada u red polupismenih bespuca uma, jer se bave necim sto nitko ziv ne zna sto je to i kakva je to vrsta literature.

Dr. Dusan Bilandzic po vlastitom priznanju pise novu knjigu koja ce pokusati dati neke odgovore van uobicajenih propagandistickih kliseja. Mozda su u pripremi i neke druge studije, a do tada hrvatskim prostorom haraju "povjesnicari" tipa Hrvoja Sosica ciju knjigu "Slom hrvatskog komunistickog proljeca 1971." feljtonizira "Vjesnik". Ovaj ekonomist, koji je postao poznat po tome sto je jos 1971. godine trazio da Hrvatska bude primljena u UN i pocne uvoditi svoju valutu, inace je zaduzen za recenziju svih skolskih udzbenika.

Sosiceva knjiga, kojoj je prvenstveni cilj unistiti mit o "hrvatskom proljecu", a "proljecare" proglasiti tek reformiranim komunistima i Jugoslavenima, izuzetno je zabavno stivo, koje godi uhu svakom neobrazovanom i poluobrazovanom Hrvatu, jer citajuci umotvorine ovog cudaka po prvi puta saznaje koliko je vazan i kojem to bozanskom narodu pripadaju.

"Turci zauzimaju Carigrad 1453. godine" - pise Sosic. "U nadiranju na Europu pred njima su jedino Hrvati. Odlucujuca je hrvatska uloga u zaustavljanju Turaka i u tome je njihovo znacenje predzidja krscanstva. Da Hrvati nisu zaustavili Turke, pitanje je bi li ikada bio pokatolicen, odnosno poslije i sire kristijaniziran tzv. Novi svijet."

Ako vam se ovo ucinilo poznatim, onda se samo prisjetite o zvonjavi crkve Notre-Dame u Parizu nakon bitke na Kosovu. Ali, Sosic ce zato i korak dalje: "Povijest se ponavlja i Tudjmanova vremena, kada Hrvati opet postaju, po tko zna koji put, vojna sila sto zaustavlja najezdu sa Istoka na Europu, katolicanstvo i protestanizam". Ovdje jedino nije jasno da li su sada na Bec krenuli pravoslavni ili muslimani?

Sosic ima jos bisera: "Nijemci su 1945. bili spremni, od Grcke preko Hrvatske i Austrije do Berlina, jurnuti s Hrvatima, s Englezima i Amerikancima na sovjetski komunisticki pakao. Bleiburg se dogadja tek nakon sto je taj projekt propao, najvise zbog Roosveltove smrti 12. travnja 1945. godine, s popratnim streljanjem Mussolinia i Clarete Petacci, vjesanjem njihovih mrtvih tijela za noge u klaonici u Milanu, te samoubojstvom Hitlera i Eve Braun 30. travnja 1945. Za presudnih manje od mjesec dana (12. travnja - 9. svibnja) pocinje drugacije politicko oblikovanje svijeta od onoga koje se moglo dogoditi da je Roosvelt ostao ziv (Churchill je bio preslab, a De Gaulle mu je mogao biti tek nedostatna politicka potpora).

 Tesko je naci premca u svijetu ovakvim trabunjanjima, ali

Sosic ne bi bio Sosic kad ne bi smiislio i ponesto bolje: "Na politickoj karti svijeta dogodile su se goleme promjene u dvadesetom stoljecu. One ce biti odlucujuce za odrzavanje hrvatske drzavnosti koju je Hrvatska uspjela odrzati tijekom trideset i pet stoljeca."

Tko ce li ga znati zasto je na obnovljenom vitrazu u velikoj vijecnici hrvatskog Sabora od tih 35 stoljeca ostalo svega sedam godina? Naime, ispod novog hrvatskog grba ispisano je - 1990. godina.

GOJKO MARINKOVIC