IZBORI KAO JEDINI IZBOR

AIM, ZAGREB, 12.3.1997. Prijelazni upravitelj istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, Jacques Paul Klein, ocito je poprimio neke ovdasnje manire, oznacavajuci pojedine dogadjaje, u cijem je modeliranju odigrao vaznu ulogu, povijesnim. No, raspisivanje izbora u hrvatskom Podunavlju koje je Klein nagovijestio za 13. travnja, dakle istodobno s izborima u ostalim dijelovima Hrvatske doista predstavlja - kako je rekao prijelazni upravitelj - povijesni dogadjaj. Naravno, izbori ce to i biti - pod uvjetom da do njih doista i dodje.

Kleinova odluka o datumu odrzavanja izbora i formiranje Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) na celu s dr. Vojislavom Stanimirovicem, dan prije toga, dva su dogadjaja koja se mogu oznaciti "zgusnjavanjem vremena" u procesu mirne reintegracije. Kad je 15. sijecnja 1996. godine umirovljeni americki general Klein preuzeo upravu nad podrucjem koje se sluzbeno naziva UNTAES, ili podrucje pod prijelaznom upravom Ujedinjenih naroda, dvije su stvari bile krajnje neizvjesne: moze li Kleinova akcija uspjeti i moze li ona doista biti okoncana u zadanom vremenu koje je oznaceno kao godina dana, plus jos 12 mjeseci, ukoliko to jedna od strana zatrazi. Sada, godinu i dva mjeseca nakon pocetka Kleinova mandata, sa sigurnoscu se moze odgovoriti tek na jedno od dva navedena pitanja. Naime, Kleinova ce misija biti okoncana u predvidjenom roku, no jos je uvijek pitanje hoce li ona biti i uspjesna. Ukoliko se, dakako, pod uspjesnoscu misije podrazumijeva da proces mirne reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema ne obuhvaca samo reintegraciju prostora, vec i ljudi koji na njemu zive. A sto se toga tice, stvari nisu nimalo jasnije, bez obzira sto je cijeli proces - formiranjem partije lokalnih Srba i raspisivanjem izbora - doveden pred veliko finale.

Stanimirovicu nije bilo nimalo lako formirati stranku i izboriti se za celno mjesto u njoj. O tome ne svjedoci samo "dvodjelna" osnivacka skupstina, u kojoj je prvo odredjen politicki program stranke i izabran njen, tridesettroclani Glavni odbor, a tjedan dana poslije i predsjednik stranke. Tijesna pobjeda Stanimirovica nad Goranom Hadzicem (19 prema 14 glasova), ne izrazava samo svu dramaticnost bitke unutar tamosnjeg rukovodstva, vec postavlja i pitanje moze li tako podijeljeno rukovodstvo uopce iznijeti finale reintegracije. Kad se svemu doda jos i cinjenica da je Stanimirovicev izbor, na stanovit nacin, plod "politickog lukavstva", jer je izabran tek posto je u opticaj pusten podatak da nije moguce za predsjednika jedne politicke stranke sa sjedistem u Hrvatskoj birati osobu koja nije gradjanin te drzave (Stanimirovic je preuzeo hrvatske dokumente, a Hadzic, navodno jos nije) i navodno dobacivanje porazenih Hadzicevih pristasa kako se stvari "mogu rijesiti i na ulici", postaje jasnije da ni Stanimirovic ni Klein ne mogu biti sigurni kako ce opcija na koju "tipuju" biti i "dobitnicka kombinacija".

U jednom nedavnom intervjuu Vojislav Stanimirovic bio je upitan o podijeljenosti vodstva lokalnih Srba i zamoljen da kaze koliko mu cinjenica sto ga u Hrvatskoj drze predstavnikom umjerenog i kooperativnog dijela tamosnjeg rukovodstva, otezava ili olaksava posao kojega radi. Odgovorio je posredno, rekavsi kako medju tamosnjim srpskim vodjama ima ljudi kojima je stalo jedino do aplauza i koji jos uvijek "nesto cekaju", dajuci tamosnjem stanovnistvu nerealna obecanja o politickoj autonomiji, jedinstvenosti podrucja i nekim posebnim pravima unutar Hrvatske. Dok dio ljudi oko Stanimirovica otvoreno govori kako za pojedince iz Hadziceve struje jos ni do danas nije stigla vijest da je Knin pao, Stanimirovic ponavlja to isto, ali malo uvijenije: "Jedno je ono sto netko moze nositi u srcu, a drugo je realnost".

Upravo je Hadziceva struja inzistirala na refendumu neposredno pred izbore, kako bi se pokazalo - objasnjavali su - stoji li iza zelje za jedinstvenim podrucjem istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema samo zahtjev "sacice ekstremista" ili "vecina tamosnjeg srpskog naroda". Bio je to njihov odgovor Kleinu i medjunarodnoj zajednici na upozorenje da nikakav referendum vise ne moze promijeniti zacrtani tok stvari, po kojem sadasnje podrucje UNTAES-a nakon izbora prelazi u sastav Republike Hrvatske. Stanimirovic se, kad je o referendumu rijec, slozio s ocjenom Ivice Vrkica, povjerenika hrvatske Vlade za mirnu reintegraciju da bi organiziranje referenduma predstavljalo rasipanje politicke energije i da je Srbima - onima koji zele ostati zivjeti u Hrvatskoj - daleko pametnije tu snagu potrositi na pripreme i sudjelovanje u izborima.

No, iako se cini da od referenduma ipak nece biti nista i da ce njegovo neodrzavanje - kao i izbor Stanimirovica za celnu osobu SDSS-a - pokazati koja je snaga u vodstvu lokalnih Srba prevagnula, cinjenica da se u Vukovaru svakodnevno odrzavaju mirni prosvjedi nekoliko tisuca ljudi s osnovnim zahtjevom o "politickoj jedinstvenosti podrucja", potvrdjuje da ta bitka unutar tamosnjeg vodstva nije zavrsena. Jer, svakodnevni vukovarski protesti, bez obzira koliko mirni oni bili, sadrze u sebi klicu moguceg incidenta, za kojeg Stanimirovic tvrdi da bi lako mogao biti uvezen, bilo iz Hrvatske, bilo iz SR Jugoslavije. On je posve u pravu kada kaze da na obje strane postoje snage kojima bi provociranje incidenta i moguca hrvatska redarstvena akcija itekako odgovarali.

Kleinovo raspisivanje izbora plod je manje vise uspjesnih kompromisa koje je uspio postici sa, cinilo se, nepomirljivim zahtjevima hrvatske i srpske strane. Dok je Hrvatska inzistirala da podrucje kojim sada upravlja Klein, administrativno bude podijeljeno u skladu s teritorijalnim ustrojem zupanija, tj. da istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem budu unutar dvije zupanije - vukovarsko- srijemske i osjecko-baranjske - Srbi su inzistirali na jednoj zupaniji. Kad se vidjelo da je takvo sto nemoguce, zaprijetilo se referendumom, za koji je uporiste nadjeno u tocki 12 Erdutskog sporazuma. Ondje naime stoji ne bas precizno definirana mogucnost o stvaranju "saveza srpskih opcina", sto se takodjer pokazalo neizvodivo s obzirom na "hrvatsko perfidno krojenje opcinskih granica" (Stanimirovic), uradjeno tako da Srbi ne bi imali vecinu ni ondje gdje to doista jesu.

Prijelazni upravitelj Klein potrosio je mnogo truda i napravio podosta kilometara na relaciji Vukovar-Zagreb- Beograd-Bruxelles-New York da bi izisao s kompromisnim prijedlogom, zbog kojega se i sam morao upustati u prekrajanje opcinskih granica. On je, na dan kad je objavio izbore, priopcio svoju odluku, kojom je status opcine dao i Negoslavcima, Sodolovcima, Markusici i Jagodnjaku (sto hrvatska opcinska podjela nije predvidjala), a za dva sporna zahtjeva - formiranje opcina u Tenji i Mirkovcima, izasao je s kompromisnim prijedlogom. Hrvatska se naime zestoko protivila da ta dva mjesta - iz kojih se za rata zestoko tuklo po Osijeku i Vinkovcima - dobiju status opcine, predlazuci da budu samo mjesni odbori unutar dvaju gradova. No, Klein je pronasao kompromis u formuli da ce Tenja i Mirkovci imati status "prijelaznih opcina", koje ce "kao takve godinu dana poslije izbora postepeno prestati postojati i poceti normalno djelovati kao mjesni odbori opcina Osijek, odnosno Vinkovci".

Kolikogod kompromisan bio ovakav Kleinov prijedlog nece naici na razumijevanje upravo onih snaga na koje je prijelazni upravitelj cesto upozoravao, nazivajuci ih "lokalnim politickim ekstremistima na obje strane", koji koce proces mirne reintegracije. Iako ih nikad - bar ne javno - nije imenovao, neki su se od njih (Glavas i Mate Simic, predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske, na hrvatskoj; a Hadzic i Miroslav Keravica, srpski gradonacelnik Vukovara, na srpskoj) prepoznali sami. A kad se svemu jos doda i izborna lista Tomislava Mercepa i njegove izjave kako ce, pobijedi li na izborima i postane li vukovarski zupan, Srbima valjda postati jasno da na tom prostoru nemaju sto traziti, vidljivo je koliko Kleinovi napori za uspjesnim zavrsetkom misije vise o tankom koncu. Jer, utjecaj tih snaga na predstojeci razvoj dogadjaja bit ce vise nego ogroman, a uzavrele emocije koje se na obje strane sporo hlade, nisu saveznik Kleinu i Vrkicu, vec onima koji misle kako "Knin jos nije pao", odnosno da je mirna reintegracija slab surogat trijumfalnom vojnom ulasku u Vukovar.

Cijela prica o reintegraciji hrvatskog Podunavlja i njen konacni rasplet, dakako, imaju i dimenziju vise i zavisit ce o odnosu snaga unutar hrvatskog politickog vodstva, gdje raspolozenje u mutnim predizbornim igrama i brojnim kombinacijama za koje svatko drzi da je bas njegova "dobitna", nudi razlicite scenarije. No, jos uvijek ne i pouzdan odgovor na pitanje hoce li Kleinova misija zavrsiti reintegriranjem podrucja bez tamosnjih ljudi, ili pak s njima. Ili ce i tu biti postignut kompromis cija bi kljucna rijec mogla postati "postotak" oko kojega ce se svi cjenjkati, ali ce na kraju ipak ispasti tako da se vuk najede, a ovce ostanu na broju. Ostanu na broju, no podijeljene izmedju dva "pastira".

DRAGO HEDL