IZNUDjENO KRPANJE DRZAVNE POLITIKE

AIM, ZAGREB, 11.3.1997. Otprilike mjesec dana do lokalnih izbora i izbora za Zupanijski dom Sabora, atmosfera je u Hrvatskoj umjerena - vise tiha nego bucna - a interes biraca sasvim u skladu s time. Broj neopredjeljenih izrazito je visok - prema nekim procjenama cak i oko polovice - iako, kako se izbori primicu, armija onih koji ne znaju sto bi sa svojim glasom ipak se nesto smanjila. Premda je predizborna kampanja tek u prvoj trecini, vrlo je vjerojatno da ce slicno biti i u nastavku, a manjak pravih uzbudjenja treba objasniti time da ih nitko - ni vladajuca stranka, ni opozicija, a vidimo ni biraci - ne zeli. Jos prije nekoliko tjedana Tudjman je u redovnom godisnjem izvjestaju Saboru o "stanju nacije" rekao da predstojeci izbori ne odlucuju o glavnome, a to je tko ce obnasati drzavnu vlast. Time je sasvim neuvijeno stavio do znanja da je njega jedino to uvijek zanimalo, mada je ovaj put u tom odmahivanju na lokalne izbore pouzdano sadrzano dosta smire. Nakon sto je njegova stranka uvjerljivo izgubila izbore u Zagrebu pretprosle jeseni, bacivsi cijelu zemlju u groznicu zbog odbijanja da prihvati taj poraz, Tudjman bi svakako zelio izbjeci novi poraz barem u metropoli, a ako se to ipak dogodi - relativizirati neuspjeh. Sto se tice opozicije, ona je vec postigla premoc na lokalnoj razini na posljednjim izborima 1993. godine - zbog cega je Tudjmanova vlast navrat-nanos mijenjala zakone kako bi razvlastila organe lokalne uprave i samouprave - i sada ulazi u nove izbore s cistim izgledima da to jos jednom ponovi. Ali, nakon sto je u opoziciji doslo do raskola oko temeljnog cilja predstojecih izbora - razvlastiti HDZ, ili ga pustiti da sam potone i zadovoljiti se postupnim uspinjanjem prema vrhu - lokalni izbori vise se ne cine jako vaznim ni opozicijskim strankama. Prosirilo se uvjerenje da postojeca arhitektura vlasti ne moze biti promijenjena sve do 1999. godine, kada ce se odrzati izbori za vazniji, Zastupnicki dom Sabora. Ta procjena ucvrscuje uvjerenje da na predsjednickim izborima, koji slijede mozda vec dva mjeseca poslije lokalnih, Tudjman nema ozbiljnih protukandidata. Jedino sto bi eventualno mogao postici netko od kandidata kojeg bi istakla opozicija, kao sto su Budisa, Tomac ili Tomcic (Gotovac i Mesic vec su sluzbeno kandidirani, ali nemaju izgleda na ozbiljniji otpor favoritu) je uci u drugi izborni krug. No, nitko od spomenutih jos se nije odlucio kandidirati, a vjerojatno i nece, jer su skloniji propustiti ove izbore, uvjereni da ce ionako uskoro morati biti raspisani novi, izvanredni izbori (Tudjmanovu bolest sluzbeni drzavni i lijecnicki naslovi jos nisu priznali, i najvise je o tome rekao on sam, kada je u intervjuu CNN-u na pitanje je li tesko bolestan izbjegao izravan nijecni odgovor). Ovo cekanje da sami bioloski zakoni odrede buducu piramidu vlasti, zapravo je i jedino sto se prepoznaje kao nekakva izborna "strategija" opozicije (sto joj se moze razbiti o glavu, jer biraci mogu kazniti ovo kalkulantstvo tako sto ce u vecem broju apstinirati od izbora, a otprije se zna da takvo "glasanje" najvise odgovora HDZ-u). Ni Tudjmanovoj stranci ne odgovara da se oko ovih izbora uzvitla previse prasine, jer bi to moglo ponovno podgrijati atmosferu koja je stvorena koncem prosle godine, u vrijeme zagrebackih demonstracija, da ce se na ovim izborima odlucivati o biti ili ne biti ove vlasti. Ipak, vladajuca stranka ne moze sebi dozvoliti da bas sasvim umrtvi ove izbore. Protivno silnom trudu koji je ulozen da se to ne dogodi, ona i ovaj put izlazi na izbore sama, ili u koaliciji s beznacajnim (Hrvatska krscansko-demokratska unija) ili kloniranim strankama (Hrvatska stranka prava). I to gotovo iskljucivo na lokalnoj razini. Izostanak velikih koalicija s vodecim opozicijskim strankama koje su nedugo prije raspisivanja izbora pozvane na suradnju (HSLS, HSS), ne iskazuje se samo kao manjak glasova na koje HDZ moze unaprijed racunati, nego to Tudjmanovoj stranci donosi i drugu, jednako veliku, mozda i vecu glavobolju. Ona osjeca da radikalne nacionalne opcije vise nece imati bas onoliku prodju kao na prijasnjim izborima, i zato se u koalicijske partnere zacijelo polagala jedna posebna nada. One su trebale odigrati ulogu ideoloskih jastuka koji ce cuvati bokove konzervativnom i rigidnom HDZ-u, i uciniti ga privlacnijim biracima osobito u gradovima, gdje je on jos prije tri godine, na posljednjim lokalnim izborima, poceo gubiti uporiste. Kako se kombinacije s koalicijama nisu obistinile, HDZ je hitno morao otvoriti radove na vlastitoj fasadi kako bi se priblizio ocekivanjima biraca, za koje se pretpostavlja da ce preferirati stranke "klasicnog centra" (kakvim se sada napadno predstavljaju i on i koalicija HSLS-HSS). A to znaci one koje ce sniziti tonus "drzavotvornih" pitanja, sto su godinama forsirana sve do nacionalno-pateticnog bunila preteznog dijela stanovnistva, i izvuci iz prasnjavog zakutka zaboravljena pitanja placa, skrbi za socijalno ugrozene, bespravnog bogacenja itd. U tom sklopu baceno je "u vatru" vise ministara, koje se u javnosti dozivljava kao radisne i relativno moralne, a politicki bezbojne, cak intimno antihadezeovske, drzavne sluzbenike, kakvi su Davor Stern, Ljerka Mintas-Hodak, Miroslav Separovic itd. (svi, ili vecina, poslani su na zagrebacku izbornu frontu, gdje Tudjman na svaki nacin zeli izbjeci novi poraz). Istodobno sa izbornih lista je uklonjen stanoviti broj radikala i ekstremista, kao Tomislav Mercep, a dio predizbornog redizajniranja po svemu su sudeci i hapsenja najistaknutijih hercegovackih jastrebova, na prvome mjestu Mladena Naletilica-Tute. Da ipak ne bi doslo do debalansa, kao protuteza "malokrvnim" hadezeovcima iz Vlade, opet je kandidirano vise casnika Hrvatske vojske, medju kojima i sadasnji nacelnik Glavnog stozera HV Pavao Miljavac, te njegov prethodnik, nedavno umirovljeni general Zvonimir Cervenko. No, gledalo se da i ta armijska podrska ovaj put bude politicki oprezno dozirana, jer spomenuti i drugi casnici nisu u orbiti radikalnih stranackih krugova HDZ-a, a sigurno nije slucajno sto je Cervenko nedavno osudio ekscesno ponasanje nekih casnika HV-a, i cak izjavio da samo vojska koja je subordinirana izabranoj civilnoj vlasti moze racunati na ukljucenje u Partnerstvo za mir, odnosno u NATO. Ovo upozorenje dobiva puni znacaj i u svjetlu cinjenice da se nedavno u Mostaru prvi put pucalo na jedinice iz sastava Svjevernoatlantskog saveza, sto se moze usporediti sa za Karadzica pogubnom avanturom vezivanja IFOR-ovih vojnika uz ograde mostova i elektricne stupove. Ako bi ta analogija zazivjela do kraja, Tudjman bi riskirao cak i vece neugodnosti nego svojedobno Milosevic, jer bi iskocio iz vec zaokruzenog i dovrsenog washingtonsko-daytonskog sustava, tjerajuci SAD i njene zapadne partnere da ili bezvoljno zapocnu mirovnu odiseju ispocetka, ili je revoltirano napuste. U tom svjetlu Tudjmanovi predizborni manevri slice na dvostruko iznudjeno

• iznutra i izvana - krpanje pukotina u hrvatskoj drzavnoj politici te u samoj stranci na vlasti. A ako je iznudjeno, nema razloga vjerovati da je rijec o temeljitoj i trajnoj preorjentaciji u Tudjmanovoj unutrasnjoj i vanjskoj politici. Za to su ipak potrebni nesto opipljiviji i uvjerljiviji dokazi.

MARINKO CULIC