VOZUCA- SELO ZABORAVLJENIH UDOVICA

Medju prognanicima Srebrenice

AIM, VOZUCA , 10.03.97. Vozuca, malo mjesto nadomak Zavidovica, jedno od posljednjih cetnickih utvrdjenja minulog rata, utvrdjenja u je danas tuzan kraj. Od sedam hiljada stanovnika, koliko zivi u cetrdeset tri zaseoka ove nekadasnje opstine, vise od polovine su prognanici iz Srebrenice. Od te polovine polovina su sehidske porodice.

Osam stotina udovica stanuje u napustenim srpskim kucama dijeleci ih sa jos jednom, dvije ili tri porodice. Polupismene, poluobrazovane, poluobucene i stoprocentno nesretne zene iz Srebrenice ne znaju kako ce prezivjeti dan koji je pred njima.

Zive uglavnom od humanitarne pomoci koju dobivaju jednom mjesecno (deset kg. brasna, pola litra ulja, pola kilograma secera i grah), te simbolicne boracke penzije koja im kasni vise od sest mjeseci. Vecina ne moze dobiti ni to "simbolicno" jer su njihovi muzevi - nestali. Mnoge od njih vec su prestale da se nadaju, osluskuju korake ispred vrata i dosadjuju sluzbenicima Crvenog krsta. Znaju da su udovice.

Mina Ibrahimovic izgubila je u Srebrenici muza, dva sina, dva brata, dva bratica, dva sestrica i oca. Ostala joj je samo kCerka. Njih dvije zive od sacice humanitarne pomoci. Sta ce biti kad ne bude ni toga?

" Ostaje nam onda Krivaja. Da u nju skocimo", kaze Mina.

A starica Zejna Suljic veli da "zivi nazor". Zatekli smo je kako place ispred kapije trosne kuce u kojoj stanuje. Zali nam se kako su joj bas sad komsijska djeca u igri "studenom vodom pokvasila glavu Nisvetu". A Nisvet je trogodisnji unuk kojeg
nemocna nana ne moze zastiti ni od djece iz komsiluka. Evo vec drugu godinu zivi sama u praznoj, memljivoj sobi

" Eh, cura da znas, kakve sam sinove imala. Ismeta su zajedno sa zenom i dva sina zaklali u stanu u Srebrenici. A Bekto (1957), Hajrudin (1963), Jusuf (1965), Husein (1967) i Fadil (1972) su mi nestali. I reci mi sto bi da zivim. Eto, sto?", pita nana Zejna.

Prije Nego smo usli u "kucu", unuku Nisvetu je mokru kosu pocesljala. I opet pocela da place. Potom ulazimo i u malu, neuglednu sobu Hate Malic. Takodje, udovice. Ona je vec godinu dana nepokretna, ima tumor na hipofizi i nikakvu lijecnicku njegu. I ona bi kaze da umre "kad ovakva ne moze pomoci djeci". Ima ih troje. Nijednom nije otisla na ljekarski pregled u Zavidovice, Zenicu ili Sarajevo jer vozucka ambulanta nema kola (iako je na sve adrese slala molbe), a ona nema para za taksi. Slijeze ramenima u znak apsolutnog prepustanja.

I tako, redaju se sudbine. Slicne. Osam stotina zena izgubilo je osam stotina muzeva i danas zive zaboravljene u Vozuci. Nikad ih niko, bas niko, nije posjetio "da ih utjesi ili nedaj boze donese peskes". U razgovoru sa nastavnikom matematike (inace masinskim inzinjerom) Jusufom Ahmetovicem saznajemo kako djeca iz Srebrenice imaju poteskoca sa ucenjem zbog straha koji su prezivjeli. I Jusuf je iz Srebrenice. Prica kako je sve do pada ovog gradica predavao u Srednjoj masinskoj skoli. Zatim, sasvim neobzirno i ishitreno nase pitanje stvori ogromnu prazninu izmedju Srebrenicana i svih nas drugih. Pitali smo : "Znate li kakav uspjeh imaju danas vasi bivsi djaci?". "Saznao sam u da su od dva prva odjeljenja Srednje masinske skole kojem sam sam predavao prezivjela samo tri, cetiri ucenika. Ostali su vjerovatno poubijani, jer se vode kao nestali", odgovorio je srebrenicki profesor.

Nakon toga nije bilo pitanja. Cutali smo zajedno.

U Vozuci zivi preko hiljadu djece bez jednog ili oba roditelja. Vecina ima crvene fleke po licu upaljene od cesanja i prljavstine. U ovom mjestu nema vode, a i dva bazena iz kojih Vozucani crpe vodu za pice i higijenu, navodno su zagadjeni. Doktor Huric kaze da u suzbijanju infekcija ne pomazu mnogo ni lijekovi koje im daje (prah) jer njihove majke nemaju dovoljno gardarobe kako bi svoju djecu mogli redovno presvlaciti. Na adresu kantona, Federacije i drzave ovi mjestani slali su pisma sa molbama za ciscenje bunara i snabdijevanje Vozuce pitkom vodom. Ako ne moze to, popustljivi su, mole bar za cisterne. Pismo je upuceno i predsjedniku Aliji Izetbegovicu.

"Svi smo glasali za njega, a on je od nas okrenuo glavu", kaze Behadil Alisevic. Behadila smo zatekli kako dijeli humanitarnu pomoc koju jednom mjesecno dobivaju srebrenicke izbjeglice. Mjeri se u gram, stoji se dugo u redu, pazljivo se vezu kese. Tako se nekad radilo u Sarajevu za vrijeme velike glade. Ovdje mir, izgleda, nije dosao.

Dvadeset sedmogodisnji Hazim Buljubasic, bijel od brasna, zadize lijevu nogavicu i pokazuje kako ne moze saviti koljeno. "Trebam na lijecenje, a nemam para", govori demobilisani vojnik Armije BiH i osamdesetprocentni invalid. Hazim nosi vrece kako bi zaradio nesto para za svoju porodicu. Od tri hiljade prognanih Srebrenicana, koliko ih danas zivi u Vozuci, najmanje je muskaraca u snazi. Oni su poubijani u ljeto 1995. godine. Prezivjeli muskarci sada se pored svoje moraju brinuti za porodice svojih sestara, snaha i svastika koje su ostale bez muzeva.

"Svako musko ima za vratom jos deset-petnaest sirotinje", govori Mina Ibrahimovic.

U ovom kraju nije dosla ni voda, kako se nadati da ce se otvoriti fabrika. Zemlju ne mogu obradjivati jer nemaju cime. Mjestani im, kako kazu, traze pedeset maraka da im uzoru dulum zemlje. Odkud. Tako zemlja stoji tvrda, neobradjena i neuzorana. Srebrenicka djeca su gladna.

Sandra KASALO