ZAKON U PENDREKU

Policija trenira strogocu

Banjaluka, 5.mart 1997. (AIM)

Rad policije u Doboju postaje u poslednje vrijeme predmet interesovanja javnosti. Sve cesca fizicka zlostavljanja "privrednih" izgleda da su postala sasvim obicna stvar i dio svakodnevnog zanata. Dok pojedini policajci i dalje "treniraju strogocu", nezadovoljni se obracaju medjunarodnoj policiji, ciji sluzbenici u najboljem slucaju pruze pravni savjet od kojeg osteceni nemaju bas mnogo koristi.

"Molim vasu licnu kartu", obratio se sa smjeskom ljubazni policajac Sasi Ahmetovicu iz Kaknja koji je nadavno krenuo u posjetu porodici u Doboj. Legitimisanje, ili policajskim zargonom receno "utvrdjivanje identiteta" , trajalo je kratko. Kada su policajci vidjeli da u dokumentima koje je pokazao mjesto stalnog prebivalista nije u Republici Srpskoj - radio vezom su pozavli auto u koje je mladic uguran i odvezen u policijsku stanicu. Tamo je "junacki" premlacen, potom automobilom odvezen u pravcu Gracanice, da bi ga u kasnim nocnim casovima onesvijescenog pronasli na asvaltu pripadnici Medjunarodne policije. Posto je od posljedica batinanja zadobio teze povrede, lijecen je u tuzlanskoj bolnici, a porodica koju je namjeravao posjetiti tvrdi da je imao veliko unutrasnje krvarenje.

Sasa Ahmetovic (1972) u Doboju je zivio sve do septembra

1. godine. Dijete je iz mjesovitog braka, a posto mu je otac Cvijan umro jos prije rata, on je nakon protjerivanja iz Doboja uzeo prezime majke Fadile sa kojom inace zivi u Haljinicima kod Kaknja.

Ova prica predstavljala bi mozda samo tezak oblik krsenja osnovnih ljudskih prava od strane lokalne policije da nekoliko dana prije tog dogadjaja Sasini prijatelji nisu bili kod njega u Kaknju.

"Ja sam Sasu i pozvao da dodje u Doboj. Bio sam u Kaknju dva dana i niko me nije ni taknuo. Dok sam sjedio u kafani, njihovi policajci su prilazili i pitali "sta ima novo u Doboju". Zaista nikakvih problema nisam imao. Kada su nasi policajci zatrazili dokumente od Sase mislio sam da je u pitanju rutinska kontrola. Medjutim, desilo se ono sto nisam ocekivao. Sasa je pretucen i pitanje je kada cemo se opet vidjeti. Poslije ovog slucaja je ne smijem vise u Kakanj, niti ce Sasa u Doboj", objasnjava Ljubisa Neskovic, mladic koji se sa Ahmetovicem vracao iz Kaknja.

Da je ovaj slucaj "sumljive vrste" potvrdjuje i cinjenica da medjunarodni policajaci koji su sautradan posjetili Centar sluzbe bezbjednosti u "Knjizi privedenih" nisu nasli upisano ime mladica iz Kaknja. I ne samo to. Odlucno su negirali strancima da je u njihovu ustanovu bilo ko priveden te noci sa teritorije Federacije BiH.

Medjutim, u Doboju ne prolaze lose samo oni koji doputuju iz drugog entiteta. O jednom slucaju koji je vec dobio i sudski epilog naveliko se raspravlja. Prije mjesec dana "krvnicki" su pretucena cetvorica mladih Dobojlija: Danijel Kurtinovic (1977), Zdravko Stevanovic (1976), Sreten Zivkovic (1976) i Zvjezdan Markovic (1976).

"U sadistickim nagonima bal ludaka predvodio je kriminalisticki inspektor Vojo Bjegovic, zvani Seselj, prijeratni masinovodja, zatim kriminalisticki inspektor Bosko Susic, prijeratni bravar, kao i kriminalisticki inspektor Vlado Djukic, prije rata bez zaposlenja. Zivotinjskom nagonu za unistenje zivota pridruzili su se i policajci u plavim uniformama Borislav i Petar Todic i mnogi drugi predvodjeni kap. 1. klase Stevanom Milosevicem, izbjeglicom iz Sarajeva. Djeci su dali muslimanska imena i tako ih tukli pod imenom Mustafa, Alija, Mujo i Becir. Mi, roditelje te "prekrstene" djece nismo tako postupali sa zarobljenim Muslimanima i Hrvatima u ratu, a kako nam ispricase ratni zarobljenici sa Vozuce, Muslimani su u odnosu na ove dobojske ludake bili humanitarci", pise izmedju ostalog u pismu koje su roditelji pretucene djece dostavili svim vaznijim institucijama Republike Srpske.

U policjskom saopstenju koje je izdato 28. februara, a koje se odnosi na konkretan slucaj pise i sljedece: "...Istraga nije vodjena shodno pravilima sluzbe i pravilima predkrivicnog postupka za sta je najodgovorniji pomocnik komandira Policijske stanice zaduzen za odrzavanje javnog reda i mira. Zbog toga je Nacelnik Centra javne bezbjednosti dana 28.02.1997.godine izdao naredbu da se istraga o ovom slucaju zavrsi, da se prema rezultatima istrage odmah utvrdi disciplinska odgovornost za sva sluzbena lica koja su prekoracila ovlastenja a do okoncanja disciplinskog postupka pomocnik komandira Policjske stanice Doboj se se suspenduje sa poslova kontorle javnog reda i mira.

Kratak rezime dogadjaja koji su prethodili privodjenju i fizickom maltretiranju mladica mogao bi se sazeti u nekoliko recenica. U vecernjim satima cetvorica navedenim mladica su boravili u diskoteci "Kvin". Nakon krace prepirke doslo je do tuce izmedju policajca Borka Kuzmica koji je bio u civilu i jednog od cetvorice mladica. Posto je policajac izvukao "deblji kraj", te veceri je otisao do maticne stanice da prijavi slucaj. Kurtinovic, Stevanovic, Zivkovic i Markovic su vrlo brzo uhapseni i odvedeni u prostorije CSB-a Doboj. Potom su tuceni po svim dijelovima tijela razlicitim predmetima, od bezbol palce do policijskog pendreka.

Roditelji pretucene djece za sada ne namjeravaju odustati od krivicnog gonjenja policajaca koji su umjesani u slucaj, a nadlezni u policijskoj stanici se zbog svega ne uznemiravaju mnogo. Tragom ovog dogadjaja pokusali smo saznati sta o svemu kazu policajci. Pokusaj je bio bezuspjesan, jer oni koji su nadlezni da daju izjave su bili "zauzeti". Tek u neformalnom razgovoru smo saznali da ni jedan policajac u Doboju nije primio platu od novembra prosle godine, da vec duze vremena nemaju placeno zdravstveno i socijano osiguranje, da nemaju toplog obroka niti adekvatnu naknadu zbog toga i jos niz nerjesenih statusnih problema.

Valjda i zbog tih razloga pojedini stanovnici Doboja se povremeno obracaju pripadnicima Medjunarodne policije. Stranci nemaju problema sa toplim obrokom, ali od njihove pomoci je malo ko bio zadovoljan.

"Prosle godine, na vratima mog stana u glavu sam dobila vise udaraca od meni nepoznatog policajaca. Kada sam otisla do Doma zdravlja da uzmem ljekarsko uvjerenje trazili su mi 30 njemackih maraka koje nisam imala. Zbog toga nisam izvadila ljekarski nalaz o povredjivanju. Zalila sam se policiji, ali bez uspjeha. Otisla sam u Medjunarodnu policiju i oni su mi rekli da ce o mom slucaju "razgovarati sa sefovima policije". Ne znam da li su ikada razgovarali, ali ja do danas o detaljima nisam obavjestena, a moram priznati da me mnogo ne interesuju", keze Ermina Beslagic iz Doboja.

Oni malo upuceniji tvrde da je vrlo tesko uociti granicu izmedju policije, mafije, drzavne bezbjednosti, politke... Vecina vjeruje da su mnogi policajci zalutali u sluzbu i da im tamo nije mjesto.

(AIM) Cvjetko Udovicic

x y