ZAL ZA DERNECIMA

Zapis iz Vrbanje

Banjaluka, 26.februar 1997. (AIM)

Kada se iz Banjaluke krene prema Kotor-Varosu, na izlazu iz grada nalazi se naselje Vrbanja. Jedna od najvecih banjaluckih mjesnih zajednica, kroz koju protice i istoimena rijeka, prije rata brojala je oko 4 5oo stanovnika, Bosnjaka, koji su svoju egzistenicju ostvarivali u obliznjim industrijskim postrojenjima "Incela", "Zitoprodukta", tvornice obuce "Bosna".

Rat nije mimoisao ni Vrbanju. "Zahvaljujuci" svojoj nacionalnoj strukturi, Vrbanjci su tokom rata bili izlozeni cestim policijskim racijama, bacanju eksplozivnih naprava na kuce, premlacivanjima, pa cak i ubistvima, od kojih neka ni do danas nisu rasvjetljena. Ovakvi metodi, koji su bili sastavni dio "etnickog inzinjeringa", nagnali su lokalno stanovnistvo da se iseljava i svoje novo utociste potraze u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Kanade. U Vrbanji trenutno zivi oko stotinjak Bosnjaka, dok se u njihovim kucama nalaze izbjegli Srbi iz Travnika, Zenice i drugih srednjobosanskih gradova.

"Ne znam kada je bilo gore, da li na pocetku rata, ili na kraju", zapocinje svoju pricu jedan od preostalih Bosnjaka, koji je zelio ostati anoniman. Odmotavajuci "ratni film" nas sagovornik prica da je jedan dio rata proveo u jedinicama VRS. "Malo je i pomoglo", kaze, ali ne moze zaboraviti ono sto je bilo. Prema njegovim rijecima, jedan od najtezih perioda za Vrbanjce bilo je ljeto l992. godine, kada su se vodile zestoke borbe izmedju pripadnika srpskih oruzanih snaga i Teritorijalne odbrane BiH oko sela Vecica kod Kotor-Varosa. Vrbanja je tada posluzila za "naplatu dugova".

Zavrsetak rata i potpisivanje Dejtonskog sporazuma trebalo je biti olaksanje za preostalo bosnjacko stanovnistvo. Dogodilo se suprotno. Proslogodisnja posjeta pojedinih Bosnjaka svojim kucama "vratila" je represije sa pocetka rata. Srbi-izbjeglice su zestoko protestvovali pa su povratnici privodjeni u policijsku stanicu. Suoceni sa novonastalom situacijom, Bosnjaci su se za pomoc obracali i predstavnicima medjunarodne zajednice. Osim "zestokog protesta" IPTF-a lokalnim policijskim snagama i beskonacnih saopstenja, te nesto ucestalijih patrola IFOR-a, konkretnijih poteza nije bilo. Neefikasnost medjunarodnih organizacija rezultirala je odlukom preostalog bosnjackog stanovnistva da od UHHCR-a zatrazi kolektivno iseljenje.

Danas stotinjak Bosnjaka u Vrbanji zivi od humanitarne pomoci "Merhameta" i obavljanja pojedinih zanatskih djelatnosti. Vecinu stanovnika sacinjavaju izbjegli Srbi, koji osim stambenog prostora iseljenih Bosnjaka koriste i njihovo obradivo zemljiste.

Vrbanjom jos uvijek "dominiraju" ostaci tri puta rusene dzamije. Pokusaj njenog snimanja jedan strani kolega umalo nije platio batinama i gubitkom opreme. "Vi novinari znate samo zasrati", objasnjava jedan sadasnji stanovnik Vrbanje, koji nije bio previse raspolozen za razgovor, a za komsije Bosnjake tvrdi "da oni nece dugo". Stariji cicica, koji je sacekao da ovaj ode ("Hajmo odavde pa cemo pricati"), kaze: "Ne mili mi se biti u 'turskoj' kuci, a da se vracam tamo medju njih, ne bi mi bilo svejedno". Na pitanje u kakvim je odnosima sa komsijama, samo slijeze ramenima i cuti.

Susret sa trojicom momaka, istina neplaniran, mogao je za reportera AIM-a imati i nezeljenje posljedice. No, nakon "demokratskog dijaloga" ("Za koga ti, i sta radis") i pokusaja legitimisanja, novinara je spasila pojava policajca.

Poslije srecno zavrsenog upoznavanja poziv na "zestu" od strane naseg sagovornika sa pocetka teksta, imao je smisla. Zalijevajuci rakiju sa pivom, koje se se ovdje pije pred trgovinom direktno iz gajbe, tapse me po ramenu: "Dobro si prosao". Na rastanku, sa neskrivenom uznemirenoscu i sjetom, kaze: "Nakon ovoga danas, razmisljam da idem. Ako odem, jedino sto ce mi nedostajati, bice oni derneci kraj Vrbanje".

(AIM) Miso VIDOVIC

x y