TKO CE PRVI DO HDZ-a

AIM, ZAGREB, 23.2.1997. Nakon sto su Franjo Tudjman i njegova Vlada raspisali izbore

• lokalne i zupanijske - za dio Hrvatske koji kontrolira regularna vlast, ucinio je to i Jacques Klein za "svoj" dio (podrucje pod kontrolom UNTAES-a). Tako ce se prvi put poslije 1990. godine opet otvoriti biralista na cijelom prostoru Republike Hrvatske, pa ce dan izbora, 13. travnja, simbolicki oznaciti i "pravi" kraj rata, te pocetak redovnog parlamentarnog zivota. Sto god u ovim jos prijelaznim i nesigurnim vremenima to znacilo. U Hrvatskoj je trenutno registirano 65 stranaka, i to ne racunajuci neke u posljednjem trenutku zbrzane i sklepane regionalne i etnicke strancice. Ako i tanka vecina njih prijavi sudjelovanje na izborima, bit ce to sasvim nalik stampedu kojeg je, pretpostaviti je, mogla pokrenuti samo neka golema i prijeka potreba. To je mozda htijenje da se "osobno" dodje na vlast, jer su postojeci subjekti politickog sistema sasvim pali na ispitu prezentiranja razlicitih interesa u drustvu. A mozda je po srijedi jednostavno zelja za promjenama koja je izbila silno i naglo kao erupcija, pa se zasad ne uspjeva artikulirati drukcije nego kao parafraza ulice ili kavane (tim prije sto ni ulica ni kavana nisu zauzele casno mjesto na politickoj pozornici koje imaju u zemljama starije i razvijenije politicke kulture). Bilo kako bilo, pojava ovako golemog broja stranaka sasvim se razisla sa zeljama i ocekivanjima Tudjmana i njegove stranke. Oni su vec ranih 90-tih obznanili da bi Hrvatsku najradije vidjeli kao dvostranacku drzavu, pri cemu je izbor druge stranke - kojoj se ocito namijenilo partnersku ulogu - lavirao izmedju Liberalne stranke, Seljacke i ex-komunista (ovo posljednje ipak se najmanje htjelo, pa se nakon kratkotrajnog partnerstva iza prvih visestranackih izbora 1990. Racanovu stranku ohrabrivalo da dovede u red lijevu stranu politicke scene, tj. da ujedini male i rastrkane saocijalisticke i socijaldemokratske stranke, i da ih uvede u bratstvo "drzavotvornih" stranaka). Premda naum o dvostranackoj drzavi nikada nije proveden u djelo, on je ipak iz prikrajka utjecao na ponasanje glavnih aktera politicke scene. I to mozda jednako onih u redovima oporbe koliko i onih na vlasti. U opozicijskim strankama ideja o partnerstvu verbalno je odbacivana kao jos jedan od dokaza arogancije i bahatosti HDZ-a koji sebi, eto, dozvoljava da bira tko ce mu biti opozicija. Ali, stvarno se odbijalo samo taj intimisticki naziv (partnerstvo) pod kojim bi se uspostavilo suradnju s vladajucima. A istodobno je medju trima spomenutim opozicijskim strankama tinjalo pritajeno, ali stalno, rivalstvo koja ce od njih biti potrebnija HDZ-u i kojoj ce on uputiti poziv na suradnju radi promicanja visokih i svetih domovinskih interesa. Ovo diskretno cerupanje ispod povrsine vode pretvorilo se u otvorenu predstavu za javnost tek kada je jedan od opozicijskih takmaca - Hrvatska socijalno-liberalna stranka
• dozivio neocekivano veliki podbacaj na parlamentarnim izborima u jesen 1995. Zato je polovicom prosle godine u vrhu stranke prevladalo uvjerenje da bi izlaz od potpunog kraha mogao biti u tome da se ostvari partnerska veza s Tudjmanovom strankom, i to sa sluzbenim obrazlozenjem da ce liberali uci u tijela vlasti kako bi se ona "iznutra popravila". Ali, medju liberalima - koji su se odmah nasli na udaru glavnih opozicijskih stranaka s kojima su suradjivali u nekoliko uspjesnih koalicijskih udruga - ubrzo je rascisceno da bi se na taj nacin samo pomoglo HDZ-u da povrati legitimitet vladavine koja je gotovo sasvim unistena izigravanjem parlamentarnih pravila igre, pljackama u privatizaciji itd. Tako je vec koncipirano i napola dogovoreno partnerstvo ipak propalo, a medjustranacki flertovi te vrste zamrli su nekoliko narednih mjeseci, tocnije nisu se obnovili do danasnjih dana. No, primicanje ovogodisnjih izbora, i posebno njihovo raspisivanje, izlucili su nanovo stari, dobro poznati adrenalin u krvotok velikih opozicijskih stranaka. Doduse, nijedna od njih nije se vise osmjelila da udje u nove aranzmane s vladajucima, ali je starim instiktima dano oduska tako sto su se umnogostrucili rivaliteti medju njima. Seljaci (HSS) i liberali (HSLS) razvrgli su dotad uspjesne koalicijske veze s Racanovim SDP-om, s kojim su premocno dobili pretproslogodisnje izbore u Zagrebu koje Tudjman ni do danas nije priznao, i odlucile su se samostalno izaci na izbore. Obrazlozile su to time da se HDZ-u treba suprotstaviti s pozicije klasicnog, ideoloski neokaljanog centra, u kojem po njima nije mjesto "bivsim komunistima", ali ni svim ostalim, mahom malim strankama, koje su dosad opstale na politickoj sceni samo zato sto su im one vece prepustale nesto vjetra u jedra. To je izazvalo provalu optuzbi na racun dviju stranaka, koje su sebi namijenile "elitnu" ulogu u opoziciji, tako da su se liberali ubrzo pokolebali, i usli u obnovljenu udrugu opozicijskih stranaka u Zagrebu bez HSS-a, a veze s SDP-om i drugim, manjim strankama uspostavljene su i u nizu drugih gradova i sredina. Relativno cvrsta koalicija liberala i seljaka zadrzala se samo u izborima za Zupanijski dom Sabora, gdje su izborne jedinice u kojima ce jedna stranka voditi a druga je podrzavati, podijeljene otprilike napola. Ali ni tu nije postignuta puna suglasnost jer je HSLS, jos uvijek najveca opozicijska stranka, trazio da njegovi kandidati dobiju prednost u vecem broju izbornih jedinica. Za razliku od liberala, seljaci nisu ni najmanje pokolebani u odluci da istupe iz relativno monolitnog i uspjesnog opozicijskog bloka, naprotiv. Njihov celni covjek Zlatko Tomcic vrlo je tvrdo, cak arogantno podvukao razloge koji njegovu stranku odvlace od Racanovih socijaldemokrata, otvoreno priznajuci da se njih i dalje smatra komunistima, i to boljsevickog korijena, dok su seljaci navodno uvjereni i nepodmitljivi "antikomunisti". Ovaj izrazito nabrijani stav o SDP-u nadilazi i ono sto o Racanovoj stranci dolazi iz redova HDZ-a. Vladajuca stranka takodjer pred izbore igra na antikomunisticku kartu, ali je sama toliko puna bivsih komunista (priznaje se da ih je pedeset tisuca, dok u SDP-u uvjeravaju da ih je i vise, osamdesetak tisuca) da bi tom kartom previse mahala. Sada, kada je HSS razvio svoj prigodno napirlitani antikomunisticki barjak, Tudjmanova stranka vise i ne mora riskirati da se oko toga previse trudi, a to navodi na pomisao da je medju dvjema strankama mozda ostvarena i neka vrsta predizborne podjele poslova (seljake je, pretpostaviti je, zapalo da budu svojevrsni ideoloski hibricid koji rasciscava izborni teren, dok ce HDZ moci nastaviti glumiti "centar" s ciljem "okupljanja svih slojeva u drustvu"). Ovo se tim uvjerlvjivije namece sto HSS opet, na usta svojih najpopularnijih celnika kao sto je Josip Pankretic, iskazuju otvorene simpatije i lojalnost prema Franji Tudjmanu. To bjelodano pokazuje da opozicijske ambicije seljaka ni u primislima ne idu dotle da se HDZ smjeni s vlasti, nego se oni zadovoljavaju samo time da budu neka vrsta korektiva (moralnog, staleskog i sl.) vladajucoj stranci. Ukratko, HDZ bi uzeo "novce", a seljacima bi pripale "ovce", i na tom slabo prikrivenom partnerstvu Tudjmanova stranka pokusala bi se zadrzati na vlasti, dok su ambicije HSS-a vjerojatno usredsredjene na to da postane navjeca "oporbena" stranka. No, s obzirom da su seljaci ovim okrenuli ledja svim ostalim strankama, postajuci tako neka vrsta "izdajica" visestranastva, moguci neuspjeh na izborima zacijelo ce placati u jako visokoj, mozda i ubitacnoj tlaci.

MARINKO CULIC