USTAVNOST PO MJERI POLITIKE

Pravo i politika

Ustavni sud Republike Srpske primio je 116 predloga i inicijativa za ocjenu ustavnosti i zakonitosti. U 64 slucaja trazi se ocjenjivanje ustavnosti zakona.

Banjaluka, 20.februar 1997. (AIM)

Sudeci po onome sto je Dubravka Alagic, sudija Ustavnog suda, izgovorila sa govornice Narodne skupstine Republike Srpske na poslednjem zasijedanju (8. i 9.februar) moglo bi se mirne savjesti zakljuciti da je Republika Srpska drzava rasirene neustavnosti. Jasno stavivsi do znanja da se ustav i zakoni sve cesce krse, sudija Alagic upozorava Skupstinu da je u sistemu normativnih akata na jednoj strani prisutna prenormiranost a na drugoj mnostvo pravnih praznina, zbog cega se pravne norme "rastacu proklamacijama i politickim frazama".

Medju majstorima za "rastakanje" ustava i zakona ljudi iz pravosudja prepoznali su Momcila Krajisnika. U sjecanju im je ostao njegov istup od prije tri godine na sastanku predsjednika Republike sa nosiocima pravosudnih funkcija u Bijeljini, kada je sudijama stavio do znanja da ne trebaju da se mnogo uzdaju u svoju samostalnost. Krajisniku se tada nije svidjelo insistiranje sudija na sudijskoj nezavisnosti i samostalnosti i Karadzicevo obecanje da ce se ovi principi sudijske vlasti postovati.

Krajisnikovo poimanje pravosudja sudije Ustavnog suda mogle su da osjete na svojoj kozi kada je u Sud stiglo desetak inicijativa za ocjenu ustavnosti Zakona o prenosu drustvene u drzavnu svojinu. Predsjednik Suda je o ovom skandaloznom zakonu i inicijativama obavijestio predsjednika Radovana Karadzica, iznijevsi mu i misljenje sudija da je zakon izvrsio konfiskaciju dionicarskog kapitala radnika i da je zbog toga neustavan. Neocekivano, Karadzic uvazava stav suda i predlaze da sud odlucuje u skladu sa Ustavom. Izvori bliski Ustavnom sudu tvrde da je nakon toga Krajisnik, saznavsi za namjere suda i blagonaklon stav Karadzica, trazio da sud postupak obustavi "jer bi proglasavanje zakona neustavnim nanijelo RS politicku stetu". Sudije su tada uspjele da spase cast profesije i svoju dusu: dio zakona je proglasen neustavnim, ali je njegovo primjenjivanje nastavljeno do dana danasnjeg.

Za nove odluke Ustavnog suda vise se nije culo. Rad suda je pritiscima politike gotovo suspendovan. Kako se to dogodilo, niko od pozvanih nije zelio da govori. Sudije su sve rjedje navracale u sud a onda prestale i da dolaze. Sudija Slobodan Kovac otisao je da radi u izbornoj komisiji a za prof.dr. Bogdana Lozu i Milosa Blazica se prica da su se vratili u Sarajevo i povremeno se vide na Palama. Prof.dr. Rajko Kuzmanovic i Jovo Rosic su u Banjaluci i dugo nisu vidjeni na Palama. I sekretar suda, dr. Miodrag Simovic, shvatio je sta mu je ciniti: aktivirao se kao predavac na Pravnim fakultetima na Palama i u Banjalucu.

U medjuvremenu, Ustavni sud Republike Srpske je primio 116 predloga i inicijative za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti. U 64 slucaja trazi se ocjenjivanje ustavnosti zakona. Pojedini zakoni osporavani su vise puta - devet puta Zakon o prenosu sredstava drustvene u drzavnu svojinu i dvanaest puta njegove izmjene, jedanaest puta Zakon o koriscenju napustene imovine a cetiri puta Zakon o drzavnim preduzecima.

I po ocjeni laika najmanje tri vazna zakona danas nisu u saglasnosti sa Ustavom i direktno su suprotna Dejtonskom sporazumu. To su Zakon o raspolaganju napustenom imovinom, Zakon o amnestiji i Zakon o privatizaciji. U javnosti se o ovoj cinjenici ne govori. Takva upozorenja ne dolaze ni od medjunarodnih faktora. Za to vrijeme neustavni zakoni proizvode neustavnu praksu od koje politicari dalje stvaraju "relevantne" cinjenice u svojim pregovarackim seansama.

Ono sto pada u oci i baca vise svjetla na namjere politike jeste cinjenica da su svi neustavni zakoni doneseni nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Po opsteusvojenim pravnim pravilima odredbe potpisanih medjunarodnih ugovora sa ratifikacijom postaju sastavni dio domaceg zakonodavstva, zbog cega se ne bi smjelo dogoditi da domaci zakoni budu u suprotnosti sa odredbama potpisanih medjunarodnih sporazuma. Tako bi zakonodavstvo Republike Srpske moralo da vodi racuna o odredbama Dejtonskog sporazuma i svoje zakonodavstvo uskladi sa preuzetim obavezama.

Na zalost, politicko-pravna praksa u Republici Srpskoj odvija se na dva kolosijeka. Po jednom se "gura" sprovodjenje Dejtonskog sporazuma, a drugim njegova pravna opstrukcija. Mjesec dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Narodna skupstina Republike Srpske usvojila je Zakon o raspolaganju napustenom imovinom kojim je legalizovano uzimanje i ustupanje na koriscenje izbjeglicama imovine koja je bila vlasnistvo, ili u rezimu koriscenja lica koja su iz poznatih razloga morala da napuste svoja prebivalista. Ovim zakonom i fakticki i pravno onemogucen je povratak izbjeglog stanovnistva, sto je u direktnoj suprotnosti sa Aneksom 7. Dejtonskog sporazuma. U jednoj svojoj odredbi zakon u pravni sistem uvodi princip reciprociteta za povratak izbjeglica, cime suspenduje pravo izbjeglica na povratak i fakticki konfiskuje njihovu privatnu imovinu.

U isto vrijeme usvojen je i Zakon o amnestiji kojim se od amnestije izuzimaju svi gradjani Republike Srpske koji su izbjegli vojnu i radnu obavezu. Na njih ce se, po slovu zakona, i dalje primjenjivati odredbe krivicnog zakona koji ih tereti za izvrsenje krivicnog djela neodazivanja pozivu i izbjegavanja vojne obaveze iz clana 214., po kojem mogu biti osudjeni na kaznu zatvora i do deset godina. Dakle, svi Muslimani i Hrvati (i Srbi), koji su sa pocetkom i u vrijeme trajanja rata imali status vojnih obveznika a nisu se odazvali pozivu za mobilizaciju, u slucaju povratka u Republiku Srpsku bice krivicno gonjeni. Ovakvo zakonsko rjesenje u suprotnosti je sa odredbom Aneksa 7. poglavlja jedan, clan 6., koji garantuje amnestiju svim izbjeglicama koje nisu izvrsile neko od krivicnih djela krsenja medjunaerodnog humanitarnog prava.

Zakon o privatizaciji je treci propis sistemskog znacaja koji spada u red diskriminatorskih propisa koji su suprotni medjunarodnom zakonodavstvu i vlastitom ustavu. Ovaj zakon iz privatizacije iskljucuje sve gradjane Republike Srpske koji su "izbjegli svoju radnu i ratnu obavezu i napustili Republiku Srpsku bez odobrenja nadleznog organa". Prakticno, ovakav zakon je jednoj kategoriji gradjana izrekao imovinsku kaznu a da u zakonom propisanom postupku ni jedan drzavni organ nije utvrdjivao njihovu odgovornost. Time su grubo povrijedjena osnovna ustavna prava gradjana i elementarna nacela procesnog prava koje gradjanima garantuje pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom.

Strucna javnost Republike Srpske o ovakvim grubim povredama gradjanskih prava uporno cuti. Ne oglasavaju se naucne ustanove, cuti Udruzenje pravnika, cute pojedinci. Inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o raspolaganju napustenom imovinom pokrenulo je nedavno i Udruzenje "Internacional lex" iz Banjaluke, koje se bavi pruzanjem pomoci izbjeglicama i raseljenim licima. Mr Goran Bubic, predsjednik ovog Udruzenja, objasnjava razloge pokretanja postupka pred Ustavnim sudom: "Ni jedna drzava ne moze biti izgradjena na nepravdi. Izbjeglice i raseljena lica moraju biti obestecena. Da bi se uspostavilo drustvo pravde, moraju se staviti van snage svi neustavni zakoni".

Na pravdu ce se, kako stvari stoje, jos cekati. Ona je ovdje u rukama politickih mocnika. Od njih zavisi da li ce i kada Ustavni sud uzeti u rad predmete koji vise od godinu dana cekaju rjesavanje.

(AIM) Branko Peric

x y