GRAD NA LUDOM KAMENU

Srpsko Sarajevo

Institut za geologiju, nekad smjesten na Ilidzi a sada u Zvorniku, izradio je za potrebe ovdasnjih "vizionara" studiju u kojoj su navedeni svi relevantni podaci dobijeni ispitivanjem zemljista na lokacijama na kojima je predvidjena izgradnja kvartova novog grada. Ispostavilo se da je najveci nadostatak terena u vrlo skromnim mogucnostima vodosnabdijevanja.

Banjaluka, 17. februar 1997. (AIM)

Srpska verzija price o Sarajevu, nakon tragicnog postdejtonskog debakla, poprima svoj groteskni nastavak upravo ovih dana kada u javnosti kruze informacije i razlicite interpretacije o "uzurbanim pripremama za izrgradnju Srpskog Sarajeva". U uslovima kada su hiljade ljudi jos uvijek bez odgovarajuceg, ili bar uslovnog smjestaja, kada ne postoji bilo kakav cjelovit plan rekonstrukcije i opravka ukupnog stambenog fonda na prostoru Republike Srpske, kada je privreda u ropcu i izdise, a najvecci broj populacije ocajava u neimastini i bijedi, dakle, u stanju potpune agonije, obamrlosti i otupjelosti, ubrizgava se opijat koji bi trebao proizvesti halucinacije u vidu 'obnove i izgradnje' potpuno novog grada - Novog Srpskog Sarajeva.

Ova namjera aktuelne vlasti moze se dovesti u vezu i sa umirivanjem sopstvene savjesti, ako se o toj kategoriji u ovom kontekstu uopste moze i govoriti. Ona je na odrdjeni nacin obmanjivacka u odnosu na javnost, ali i samoobmanjivacka za njene idejne tvorce i protagoniste naprosto zato sto nije u skladu sa stvarnoscu i realnim parametrima. No, relanost i nije bila jaca strana vladajuce politike u Repulici Srpskoj a za potvrdu ove teze nije tesko pronaci mnostvo dokaza koji ce se, sa dublje vremanske distance, proucavati kao primeri kako ne treba raditi ako se hoce zastititi nacionalni interesi i ostvariti opste dobro. Kada se taj sistem uzme kao osnova za stvaranje u jednom kontekstu koji je vise nego konkretan - izgradnja jednog grada - onda sustinske razlike izmedju vizije i fikcije poprimaju tragikomicne razmjere.

Ako se uzme kao moguca pretpostavka da Novo Srpsko Sarajevo moze prostorno biti smjesteno, bez obzira na nepovoljnu konfiguraciju terena, na relaciji Lukavica - Pale, dakle, na padinama Trebevica, za takav poduhvat neophodna su dva resursa koja su ovdje i sada potpuno deficitarna - ljudi i vrijeme. Grad ne moze nastati po onoj svemogucoj "Neka bude grad. I bi grad". Pa cak i puki zbir stambenih kvadrata i ostalih pratecih, ali vrlo znacajnih sadrzaja koji jednu cjelinu cine urbanom zahtjeva veliko vrijeme, optimalnu koncentraciju interesa, volje i kreativnosti i ogromna finansijska sredstva. Sve to u ovom slucaju nedostaje i upravo zbog toga zagovaraci ove ideje posezu za velikim brojem beskucnika kao osnovnim argumentom koji ukazuje na potrebu da se jedan takav projekat dovede do kraja bez obzira na sve limitirajuce faktore. Pri tome niko ne postavlja pitanje gdje i kako ce vrijeme "useljenja" provesti potencijalni "gradjani". Oni koji su do ovoga rata zivjeli u Sarajevu, pa i oni najuporniji koji su ga napustili nakon Dejtona, pregoreli su taj grad i kao geografsku i kao emotivnu cinjenicu pa im ideja o naseljima po okolnim brdima sa kojih bi pogledali na mjesto gdje ih je snasla zla sudbina, izgleda kao teranje sprdnje sa njihovom mukom, nevoljana i neizvesnoscu.

Ove opservacije u psiholoskoj sferi ne moraju posjedovati snagu ubjedljivih argumenata, ali postoje i cinjenice koje sasvim jasno i neumoljivo, poduprte egzaktnim pokazateljima, u temelju ljuljaju projekat Novog Srpskog Sarajeva. Institut za geologiju, nekada smjesten na Ilidzi a sada u Zvorniku, izradio je za potrebe ovdasnjih "vizionara" studiju u kojoj su navedeni svi relevantni podaci dobijeni ispitivanjem zemljista na lokacijama na kojima je predvidjena izgradnja kvartova novog grada. Ispostavilo se da je najveci nedostatak terena u vrlo skromnim mogucnostima vodosnabdjevanja. Istrazivanje je pokazalo da taj prostor moze racunati na ogranicen kapacitet u snabdijevanju vodom za pice, u najboljem slucaju dovoljnog za jos desetak hiljada stnovnika. Tacnost ovog nalaza ilustruju i sadasnje nevolje tamosnjeg stanovnistva sa oskudicom i stalnim redukcijama u snbdijevanju vodom.

Takva ogranicenja, medjutim, nece "piti vode" jer je projekat Novog Srpskog Sarajeva obnarodovan odmah nakon Dejtona kao utjesna nagrada za one kojima je, kao krajnji rezultat cetvorogodisnjeg rata, namjenjeno stihijsko raseljavanje. I, posto se carska ne porice i ne dovodi u sumnju, proces je krenuo. Ubrzo je usljedila i zdusna pomoc "brace iz Srbije" u liku popredsjednika savezne vlade Nikole Sainovica. Njegovo polaganje kamena temeljca za izgradnju Novog Srpskog Sarajeva trebalo je da simbolizuje da je taj "ludi kamen" i funkciji obmane tamosnjeg javnog mnijenja i otkupa glasova na saveznim izborima, ali dogadjaji su pokazali da je njegova cijena mnogo veca i sasvim konkretna.

U medjuvremenu, iz Republike Srpske u Srbiju prebaceno je 40 miliona njemackih maraka u kesu kao zaloga za robni kredit u vrijednosti 107 miliona maraka. Transakcija ide preko "Invest-banke", a najveci dio deviznog kolaca u prvoj transi pripao je "Tozi Markovicu" iz Kikinde za isporuku gradjevinskog materijala. Javnosti, naravno, nije poznato da li je ukupan posao prosao legalnu proceduru, ko je u njoj odlucivao i da li o svemu ovome postoji vjerodostojna dokumentacija kod nadleznih institucija. Ovo tim prije sto je moguce pretpostaviti da bi se u cijelom procesu odlucivanja ipak nasao neko dovoljno razuman da predlozi da se pomenuta sredstva uloze u pokretanje proizvodnje u fabrikama gradjevinskog materijala u Republici Srpskoj jer bi korisnost bila mnogostruka. Razumnih sigurno ima, ali naivnih vise nema pa je tako sve krenulo starim, vec trasiranim pravcem, po razradjenim semama i u korist nase stete.

U nekim poslovnim krugovima u Srbiji, saleci se i na sopstveni racun, kola prica da je izgradnja Novog Srpskog Sarajeva najveci izvozni posao tamosnje privrede u ovoj godini. Dok pogoni i priozvodni kapaciteti u Republici Srpskoj zvrlje prazni i beznadezno zapusteni cekajuci investicije, devizna sredstva odlaze u Srbiju a obrnutim pravcem stize gradjevinsko materijal. U uslovima kada su investicije u ovdasnju privredu na totalnoj nuli primjenjuje se "poslovna logika" iza koje moze ostati samo jos veca pustos. Ovakvo "domacinsko poslovanje" funkcionisalo je jos u eri samoupravog socijalizma kada su iza milionskoh investicija ostajali gradjevinsko monstrumi kojima niko nije mogao odgonetnuti prvobitnu namjenu. Iza ovog poduhvata, medjutim, tesko da ce ostati ozbiljniji trag u Republici Srpskoj. Naime, u Lukavici i na Palama se diskretno sapuce da najveci dio materijala upucenog iz Srbije, nakon pretovara na medjuentitetskoj liniji izmedju srpskog i onog Sarajeva koje je u Federaciji odlazi u posjed i na upotrebu dosjucerasnjim neprijateljima. Primjer ovakve poslovnosti najuvjerljivije ilustruje spremnost vlasti u Republici Srpskoj da razvije partnerske odnose sa drugim entitetom. Uz sve to niko ne moze reci da sredstva nisu namjenski upotrijebljena za obnovu i izgradnju Sarajeva a ako je interes veliki onda i oznaka pripadnosti, pa makar ona bila i nacionalna, gubi na znacenju.

Ova sarajevska prica baca i sasvim drugo svjetlo na stalne tenzije i ceste rasprave oko glavnog grada Republike, ili privremenog sjedista drzavnih organa. Dislokacija zvanicne vlasti u Banjaluku dokinula bi ili znatno omela "projekat izgradnje Novog Srpskog Sarajeva". Uspjesno zapocet posao zidanja "kula i gradova" bio bi doveden u iskusenje i pod veliki znak pitanja o novom carevom ruhu. Obzirom da je sve ostalo po starom lako je predvidjeti da ce se kao krivac pojaviti ona vila iz srpske narodne pjesme. Sve sto smo danju podigli, ona je nocu porusila. Price o silama necastivim i nemjerljivim kao da nisu praznovjerica vec cijela i susta istina.

(AIM) Mladen Krsmanovic