RADIO ETER SAMO ZA HDZ

AIM, ZAGREB, 15.2.1997. Sagledavajuci sto se sve dogadjalo na radijskim postajama u Hrvatskoj tijekom pet godina, koliko se cekalo na donosenje Zakona o telekomunikacijama, bez sustezanja se moze ustvrditi da je vladajuca stranka znala vrlo dobro iskoristiti vrijeme koje je dobila nedonosenjem i upornim odgadjanjem donosenja ovog Zakona. Sve nepocudno, slobodomislece, stranacki neopredijeljeno, a jos vise sve sto je od kadra pripadalo opozicijskim strankama - tijekom tih pet godina sustavno je micano i izbacivano s radija, drzavnih i lokalnih. One stanice koje se nije uspjelo disciplinirati, odnosno svesti na puko opsluzivanje hadezeovske klike, pocelo se unistavati primjenom Zakona o telekomunikacijama, koji je 1995. uz brojne prosvjede usvojen na sjednici Zupanijskog doma Sabora RH kojoj su prisustvovali zastupnici samo iz HDZ-a.

Odmah po donosenju Zakona, Miroslav Beluzic, imenovan drzavnim inspektorom za telekomunikacije, krenuo je u ophodnju diljem Hrvatske, posjecujuci te kaznjavajuci i zatvarajuci radio stanice. Beluzic, ocigledno svjestan svih sloboda koje mu je Zakon o telekomunikacijama podijelio, nije se libio penjati po odasiljacima i oduzimati izlazne dijelove istih, pa se po radio stanicama sirila deviza - gdje se Beluzic pojavi, tu radio ne raste.

Vjerojatno najpoznatije Beluzicevo penjanje bilo je u Varazdinu, gdje je ukinuo Radio sjeverozapad, kojemu je jedan od suvlasnika bio celnik Hrvatske narodne starnke Radimir Cacic. Beluzica nije smetalo sto je natjecaj za dodijeljivanje koncesije za grad Varazdin bilo u tijeku i tek je Vijece za telekomunikacije trebalo odluciti tko ce dobiti frekvenciju. Kasnije se ispostavilo da je Beluzic bio ispred odluke Vijeca - koncesija je ionako dodijeljena Radiju 042, ciji su vlasnici istaknuti clanovi HDZ-a u varazdinskoj zupaniji.

Ipak, najruznije price oko lokalnih radio stanica u Hrvatskoj dogadjale su se tijekom pretvorbe. Prema odredbama Zakona o telekomunikacijama, svaka radijska stanica koja se prijavljuje na natjecaj za koncesiju na bilo kojoj razini - gradskoj, zupanijskoj ili drzavnoj, za profitabilni ili neprofitabilni program, obavezna je priloziti dokumentaciju iz koje je vidljiva vlasnicka struktura. Zakon ne dozvoljava da ijedna osoba - pravna ili fizicka, u vlasnistvu radija sudjeluje s vise od 25 posto, odnosno, za osnivanje radijske postaje potrebne su najmanje cetiri osobe. Famozni hrvatski model privatizacije (ili pretvorbe, u zavisnosti od slucaja), nije zaobisao ni radio stanice. Najveca i vremenski najtrajnija trakavica zabiljezena je na Domovinskom radiju u Delnicama. Osim sto je ovaj radio nekoliko puta mijenjao ime, mijenjao je i vlasnicku strukturu, ali samo do trenutka dok izvjesni Mario Mihaljevic, a pod zastitom Tomislava Mercepa, nije upao na radio i sa svojom ekipom preuzeo kompletnu opremu i nastavio emitirati program kao da se nista nije dogodilo. Strajkovi i otkazi koji su nakon toga uslijedili, kao i jos uvijek nerazjasnjena pretvorba, zavrsili su na stolovima sudaca Ustavnog suda RH, a rasplet se ocekuje, ali tek nakon sto prodju skori lokalni izbori u Hrvatskoj.

HRT Karlovac u studenom prosle godine dobio je koncesiju na razini zupanije, ali gradski su se vijecnici pobunili da je time oduzet radio koji je stvarao grad, a ne zupanija. Odluka ipak nije promjenjena, a novine su kasnije objavile da je gradska koncesija ostavljena u mirovanju jer se ceka da Miroslav Kutle, poznati hrvatski tycoon, vlasnik "Slobodne Dalmacije", te jos dvadesetak tvrtki, nabavi opremu i krene s emitiranjem programa. Prema dostupnim informacijama, bila bi to sesta Kutlina postaja. Istina, Kutle je rasporedom radija, kojima je vlasnik, uvelike prekrsio Zakon o telekomunikacijama, ali dobre veze u vrhu drzave (HDZ-a) cuvaju ga od bilo kakvih sankcija.

Velik minus ugledu Hrvatske u svijetu donijelo je zatvaranje Radija Labin Art Expressa. Tomu je kumovao spomenuti inspektor Beluzic, a kako se kasnije pokazalo, koristi su opet imali pripadnici HDZ-a iz Labina i okolicw. Koncesija oduzeta Radiju LAE dodijeljena je poduzecu FFI Commerce, a nakon provale u stan oca Deana Zahtile, jednog od osnivaca i vlasnika Radija LAE, policija je ustanovila da ju je organizirao - direktor FFI Commercea. Doticni do danas nije krivicno odgovarao.

Beluzic i pripadajuca mu ekipa odnijeli su i dijelove odasiljaca Radija VFM iz Vinkovaca, a cija je vrijednost oko 15.000 DEM. Obrazlozenje koje je Beluzic podastro glasilo je - radio vrsi privredni kriminal! Ministar pomorstva, prometa i veza RH Zeljko Luzavec, naknadno upoznat s ovim dogadjajima, izjavio je kako "nema nista s tim", odnosno covjek koji u ime njegova ministarstva skida odasiljace ocigledno ne mora njemu odgovarati.

Tijekom ratnih sukoba u Lici patronat nad Radio postajom Otocac preuzelo je Ministarstvo obrane, povecalo mu cujnost i kvalitetu programa, potom su uslijedila rjesavanja vlasnickih odnosa, a na kraju i stecaj. Najzanimljivije je bilo da je ovom radiju odobreno da svoj odasiljac postavi na brdo Um, koje se u to vrijeme nalazilo u Republici Srpskoj Krajini! Nakon Oluje, odasiljac je postavljen na previdjeno mjesto, a doministar Dominik Filipovic obecao je da ce Radio Otocac dobiti zupanijsku koncesiju. U medjuvremenu, predsjednik Tudjman posjetio je Gospic i u svom govoru naglasio kako ce taj grad postati centar gospodarske i politicke moci, na cemu je najprije poradilo Vijece za telekomunikacije dodijelivsi zupanijsku koncesiju Radio Gospicu. Radio Otocac utjesen je koncesijom za "sire gradsko podrucje", ali ni to nije moglo sprijeciti raskol u HDZ-u i svadju na relaciji Otocac - Gospic. Naknadno se doznalo da je sve radjeno s ciljem da se utisa gradonacelnik Otocca Drazen Bobinac, kojeg u njegovoj stranci (HDZ-u) ne vole jer nije spreman na stranacku stegu.

Uz Radio Samobor vezana je prica o natjecanju protiv samoga sebe. U vrijeme podjela koncesija Radio Samobor djelovao je u okviru tamosnjeg Informativnog centra, ali nije dobio koncesiju. Koncesiju je dobilo poduzece "Sezna", kojemu je jedan od vlasnika Boris Lackovic, direktor Informativnog centra koji se takodjer natjecao, ali koncesiju nije dobio. Od tada, u samoborskom eteru opozicija ne postoji, a najzasluzniji za ovakav rasplet dogadjaja je samoborski gradonacelnik Ivan Bedenicic, covjek koji ima vrlo velik ugled kod hrvatskog predsjednika, a koji se u hrvatskoj javnosti proslavio svojim nesuvislim obrazlozenjima zasto Radiju 101 treba oduzeti koncesiju.

Isti taj Radio 101 trenutno ima koncesiju, ali sad ceka potpisivanje ugovora (sto je zakonom predvidjena procedura). Privremena dozvola, odnosno rok za potpisivanje koncesionarskog ugovora je kraj listopada 1997. "Dobro upuceni izvori" tvrde da stojedinica ni nakon toga nece potpisati ugovor, vec je ovo tek produzetak agonije ovog radija, s ciljem da se biracko tijelo primiri dok ne prodju zupanijski i predsjednicki izbori, koji bi se trebali odrzati u ozujku, odnosno do kolovoza ove godine. O jednoj se cinjenici svi slazu - Radio 101 dosao je na udar nakon sto je smijenjena bivsa upravljacka struktura radija (cinili su je mahom Hercegovci koji su unistavali program, opremu i ljudstvo), te nakon sto tijekom pretvorbe za suvlasnika nije prihvacen Stjepan Tudjman, mladji predsjednikov sin.

Ako vec sin nije uspio usicariti besplatnu radio stanicu, necak ima dvije. Darko Tudjman, predsjednikov necak, vlasnik je Radio Eurostara u Bujama i Radija Krugoval 90,3 u Umagu. Naravno, Zakonom o telekomunikacijama nije dozvoljeno imati radijske postaje u susjednim teritorijalnim jedinicama, ali unatoc javnih priznanja predsjednikovog necaka, koji se nije libio priznati ni kako je uspio izigrati Zakon, nitko nije nista poduzeo, posebno ne Beluzic koji bi trebao.

U Rovinju, koncesijski vlasnik je otac Tonija i Mattea Cetinskog, Mirko Cetinski. Ipak, za dobivanje koncesije nije presudilo sto su mu sinovi estradni zabavljaci, vec sto mu je supruga Vinka djelatnica Ministarstva turizma. Nasuprot ovoj (jasnoj) situaciji, kloniranje Radio Velike Gorice - na zupanijski Obiteljski radio, na gradski (zagrebacki) Radio plavi 9, te drzavni Radio Kravatu, cini se da nema kraja. Naravno, Radio Velika Gorica i dalje radi, sto ce reci da je jedan (hdz- ovski) radio u samo godinu dana izrodio jos tri, ali po odobrenoj im frekvenciji mnogo znacajnija radija. Vijece za telekomunikacije, koje vrlo dobro zna tko su vlasnici kojeg od ova cetiri radija, pri dodijeljivanju koncesija o tome nije vodilo racuna.

U nepreglednoj seriji radijskih slucajeva, treba se sjetiti i Tudjmanovog prozivanja osijeckog Radija Baranje, nakon cega su lokalni huligani preuzeli pravdu u svoje ruke i u novogodisnjoj noci pretukli djelatnike ovog radija. Da je sve ucinjeno na Tudjmanov mig - takodjer nitko nije reagirao.

Problematika radijskih postaja, jednostranacki sastav Vijeca za telekomunikacije (od devet clanova sedam ih je iz HDZ-a), njegova nekompetentnost te restriktivnost Zakona o telekomunikacijama svoj bi epilog trebali dobiti u Saboru, u kojem je na inicijativu mnogih zastupnika te grupa gradjana pokrenuta rasprava o ovim problemima. No, vrlo je tesko prognozirati hoce li rasprava i zakljucci biti uspjesni i korisni. U Saboru glavnu rijec jos uvijek vodi HDZ, ciji su zastupnici sve ovo i omogucili.

MILIVOJ DjILAS