VJERUJEM U ZDRAV RAZUM OBICNIH LJUDI

Interview: CRIS JANOWSKI, potparol UNHCR-a

"Ne volim govoriti o sebi, ja sam tek glasnogovornik a ne medijska licnost", rijeci su Crisa Janowskog, portparola UNHCR- a, kojima je otpoceo nas razgovor.

* Svojevremeno ste bili novinar, a sada radite u UNHCR-u. Sta Vas je ponukalo da promijenite profesiju?

• Da, radio sam kao novinar za radio "Glas Amerike", kao izvjestitelj sa podrucja nekadasnjeg Sovjetskog saveza i zemalja Istocne Evrope. Bio je to vrlo ineresantan posao. Potom sam na kratko kao novinar bio i u Hrvatskoj, tokom ratne 91, a i u Bosni sam na istom zadatku boravio nekoliko puta tokom 92. i 93. Potom mi je ponudjen posao u UNHCR-u, a prihvatio sam ga upravo stoga sto sam na nekin nacin zelio pomoci ljudima ovdje i provesti tu neko vrijeme. Zapravo, ovo je vrlo ineresantno podrucje.

* Dakle, s ratom u bivsoj Jugoslaviji susreli ste se vec u Hrvatskoj?

• Da, promatrao sam taj rat koji se s jedne strane tretirao kao "zelja da se sacuva Jugoslavija, da se zadrzi stanje kakvo jeste" i "zelji za secesijom". A, rat kao i svaki rat, prilicno prljav. Ono sto zelim reci je da sam shvatio sustinu problema i prije nego sam dosao ovamo.

* U Republici Srpskoj misle da postoje dvostruka mjerila u tretiranju istih problema. Odnosno da se problem srpskih izbjeglica iz Krajine ne tretira isto kao problemi izbjeglica drugih nacionalnosti.

• Ono sto se desilo sa Srbima iz Krajine je strasno. Unistavanje njihovih napustenih domova je barbarstvo. Nazalost, uvijek stradaju civili, koji su nevini i sa ratom nemaju nikakve veze. Ja cesto ukazujem na probleme koje pravi Republika Srpska, na njihove propuste. Tokom rata oni su bili ti koji su zaustavljali i zarobljavali konvoje, oni su bili ti koji su stvarali najvece probleme. Zbog toga me optuzuju da, navodno, mrzim Srbe, sto je potpuna besmislica. Nemam razloga vise voljeti Hrvate ili Muslimane. Ja sam Poljak i sta ja uopce mogu imati sa svim tim sto se ovdje desilo.

* U RS optuzuju strane novinare, s kojima i vi cesto kontaktirate, da ne izvjestavaju objektivno o svemu sto se u Bosni dogadja.

• Po mom misljenju Srbi su se vrlo lako pomirili s tim da su najgora strana. Izgubili su propagandni rat, jer su pravili krupne greske, a napravili su ih vrlo mnogo. Ovdje, u Federaciji, strani novinari su uvijek dobrodosli, mogu ostati koliko zele i raditi svoj posao, neometano od vlasti, koliko je to moguce. Mnogi od njih su zivjeli ovdje tokom rata i prosli kroz sve strahote svakodnevnog granatiranja, ratnih operacija, zajedno sa stanovnistvom. Vladini zvanicnici uvijek spremno primaju novinare i ljubazno ce im, na tecnom engleskom jeziku, objasniti svoje pozicije. U RS, pak, ne zele ni vidjeti novinare. Licno sam par puta pokusao na Palama ugovoriti sastanak, jer me je ineresovala i njihva strana price, recimo sa gospodinom Krajisnikom, ali sam uvijek bio odbijen. Ovdje sam nesmetano mogao razgovarati sa svim vladinim zvanicnicima s kojima sam zatrazio razgovor. Vecina novinara koja dolazi iz inoistranstva nema se razloga prikloniti bilo kojoj strani. Njihov posao je objektivno izvjestavanje. U RS je kao prvo vrlo tesko otici, a kada to uspijete, uvijek su neljubazni, napadaju novinare, protjeruju ih. To je valjda zbog komunistickog nasljedja. Uvijek su paranoicni, kada su novinari u pitanju. Kada tako postupate, ne mozete ocekivati da vas vole. Medjutim, problem je sto to ne shvataju u RS.

* Kakva je situacija sa izbjeglicama u Republici Srpskoj, u kakvim uslovima zive?

• U RS se vecinom nalaze raseljena lica srpske nacionalnosti iz drugih dijelova Bosne, nekoliko stotina hiljada i iz Krajine i Slavonije, zapravo oko dvadeset hiljada izbjeglica. Zive u vrlo losim uslovima u kolektivnim centrima, razmjestenim po cijeloj RS. Nasa pomoc se uglavnom sastoji u snabdijevanju hranom. Uslovi njihovog zivota su mnogo, mnogo gori, nego uslovi u drugim dijelovima BiH.

* Raspolazete li podatcima gdje su smjestene izbjeglice iz Sarajeva, nakon reintegracije?

• Smjesteni su, uglavnom, u istocnoj Hercegovini; Trebinje, Rogatica, Bratunac, Sokolac i drugdje.

* Vi cesto optuzujete RS da je glavni kocnicar realizacijr programa povratka izbjeglica?

• Da, u RS ne zele dozvoliti povratak Hrvatima i Bosnjacima. Smatraju da je to ekskluzivna srpska teritorija i da na njoj trebaju zivjeti samo Srbi. Oni su za striktnu entitetsku podjelu. Ljudi koji su se, tokom rata, nalazili na vaznim polozajima i sporvodili takvu politiku uz rat, i dalje su prisutni na politickoj sceni.

* Ali, slicna razmisljanja postoje i na teritoriju Federacije?

• Slazem se. Zapadna Hercegovina je zapravo Hrvatska broj 2. Slicne probleme koje pravi bosnjacka SDA imamo u Bugojnu. Medjutim, razlika u tretiranju manjina ovdje i u RS je ogromna. U RS unistavaju sve sto ima veze sa drugim nacionalnostima, domove, sakralne objekte. Tamo je preostalo oko 50.000 Hrvata i Bosnjaka koji, vecinom, nemaju zaposlenje i jako tesko dolaze do posla. Sjede u svojim domovima, osjecaju se nesigurno i zele otici. Srbi se u Federaciji, kao manjina, isto tako osjecaju nervozno, nesigurno, tesko dolaze do posla. Zele prodati sve sto imaju i odseliti se jer ovdje ne vide svoju buducnost. Ali, isto tako, veliki broj Srba ovdje sasvim normalno zivi i nema nikakvih problema.

* Niste politicar, ovdje ste u humanoj misiji, ali politicki problemi uticu na Vas rad?

• Da, sve je usko povezano sa politikom, na zalost. Medjutim, ono sto je dobro je da nas posao vise nije drasatican kao u ratnim danima. Nema konvoja, tajnih operacija, zivot se polako normalizuje i to postaje uobicajena UN operacija.

* Koliko jos namjeravate ostati u BiH?

• Najvjerovatnije do kraja izbora. Kao sto znate, ovdje sdam vec tri godine, uzivam u svom poslu jos uvijek, ali radim i u Africi, a tamo je situacija beznadeznija i to je novi izazov. Na kraju, zelim reci ovo: Jedina moguca buducnost ove zemlje je multietnicnost. Male nacionalne grupacije same ne mogu opstati. Obicni ljudi su siti mrznje, rata, propagande. Ljudi jednostavno zele zivjeti normalno, zele prosperitet. Ali, za to treba vremena. Znate, 60-tih godina u Poljskoj je jos bilo ljudi koji su se bojali Njemaca cak i dvadeset godina nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata. Treba, dakle, vremena da rane zarastu i da se nastavi sa normalnim zivotom. Ja istinski vjerujem jedino u zdrav razum ovdasnjih normalnih i obicnih ljudi, i optimista sam.

Katarina BOSNJAKOVIC