AKADEMSKE DILEME

AIM, ZAGREB, 12.2.1997. Izborne skupstine Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti obicno su izuzetno posjeceni skupovi, kojima prethode dugotrajne "rovovske borbe" za "svoje" kandidate u svih osam Razreda; od ove godine u devet, jer su se birali i clanovi novoosnovanog Razreda tehnickih znanosti. Kako se sve dileme najcsce rjesavaju vec u raspravama u Razredima, Skupstina HAZU razmjerno rijetko ima priliku da arbitrira kada Razred predlozi vise kandidata nego sto ima slobodnih mjesta, a jos rjedje se dogadja (iako je bilo i takvih primjera) da Skupstina ne podrzi osobe iza kojih stoje prijedlozi Razreda.

Na nedavnoj skupstini (odrzanoj 30. sijecnja), kada su se birala cak 22 nova redovna clana, dogodilo se oboje, i to upravo u izboru redovnih clanova (svi dopisni i clanovi suradnici prosli su glatko, bez ikakve rasprave te kuloarskih komentara). Jedan se problem pojavio u Razredu za matematicke, fizicke i kemijske znanosti, drugi, posve drugacije naravi, u Razredu za drustvene znanosti. Indikativno je da oba problema, svaki na svoj nacin, ilustriraju kaos koji vlada u hrvatskoj politici prema znanosti, s jedne strane, te eticku konfuziju proizaslu iz neuspostavljenog novog vrijednosnog sustava, nakon svih promjena sto su se zbile posljednjih godina.

Razred za metematicke, fizicke i kemijske znanosti, naime, za jedno je slobodno mjesto predlozio dva kandidata, matematicara Marka Tadica i kemicara Dionisa Emerika Sunka. Taj alternativni prijedlog Razreda isprovocirao je vrlo zanimljivu principijelnu diskusiju, koja ce se najvjerojatnije morati nastaviti na nekom posebnom skupu, jer dotice pitanja od vitalnog znacenja za ulogu Akademije i njezinu poziciju na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Ovih se dana iz nekih tekstova dalo zakljuciti da je spor nastao na razini "stari" - "mladi", ukoliko su te kategorije uopce primjerene za instituciju poput Akademije. No, po svemu sudeci, to je tek dio istine, koji izvire iz cinjenice da su Marku Tadicu tek 43 godine, a Dionisu Emeriku Sunku 75, s tim da je vec 1992. godine, pri Sunkovu izboru za dopisnoga clana, bilo govora da mu se time cini nepravda (u aktivnom radu i odlucivanju sudjeluju samo redovni clanovi Akademije). I tada se isticala njegova briljantna znanstvena karijera, koja je i ovom zgodom ponovljena: ugled u svijetu i u zemlji stekao je na podrucju organske kemije, jer je, u suradnji s preminulim prof. S. Borcicem, utemeljio zagrebacku skolu fizikalno-organske kemije, koja je po svojim radovima stekla zapazeno mjesto u svjetskoj kemijskoj znanosti. Objavio je vise od stotinu znanstvenih radova u vodecim svjetskim kemijskim casopisima, koji su citirani u mnogim udzbenicima i monografijama, predavao na pet uglednih americkih sveucilista.

Marka Tadica, pak, njegovi kolege smatraju mozda najdarovitijim matematicarom koji se u nas pojavio zadnjih desetljeca. Takva mu je i karijera: diplomorao je s 23, magistrirao s 26, a doktorirao s 27 godina. Cijeli put od asistenta do redovnog profesora na Prirodoslovno-matematickom fakultetu u Zagrebu prosao je za samo 11 godina. Vec od 1987. (dakle, kao 34-godisnjak) ima status redovitog profesora na Matematickom odjelu, a 1989. dobio je Nagradu "Rudjer Boskovic". I njegov je opus vec sada impresivan, a bavljenje sredisnjim i najslozenijim podrucjima matematike, te objavljivanje u vodecim svjetskim casopisima, donijelo mu je pozive za predavanja na vodecim sveucilistima u svijetu.

Akademici su se nasli pred nimalo jednostavnim pitanjem. Trebaju li postupiti vodeci se kriterijima vecine akademija u svijetu, da u svoje pocasno clanstvo primaju ljude vec uglavnom zaokruzenog opusa (pa onda, dakle, uglavnom ljude starije dobi)? Ili, suoceni sa sve nepovoljnijim starosnim prosjekom, uciniti radikalan potez i, pomladjujuci Akademiju, stvoriti od nje mobilniju i drustveno utjecajniju instituciju? Na kraju su, u drugom krugu glasovanja, ipak prednost dali Dionisu Emeriku Sunku, vjerojatno pod snaznim dojmom nepravde koja mu je vec jednom ucinjena.

No zasto se u Akademiji uopce pojavila zelja za aktivnijim i snaznijim sudjelovanjem u javnosti? Cini se da je posrijedi nekoliko ozbiljnih razloga. Mozda je najvazniji taj sto se Sveuciliste u Zagrebu, vec nekoliko godina, koje se poklapaju s dolaskom Marijana Sunjica za rektora, nalazi u posve neprimjerenoj i neprirodnoj poziciji; razbijeno i bez autoriteta. Nacin Snjiceva rada pridonio je zatvaranju za javnost Sveucilista kao po prirodi stvari transparentne institucije. Izostale su dinamicne rasprave o krucijalnim razvojnim i drustvenim problemima Hrvatske; gotovo je zamro rad profesionalnih udruzenja; pukle su veze s ostaliim hrvatskim sveucilistima.

Dolaskom, pak, Ivana Supeka za predsjednika HAZU, zbilo se obrnuto: Akademija se prestala dozivljavati samo kao "dom staraca", jer se shvatilo da hrabre, radikalne i "mlade" ideje ne moraju bas u svakom slucaju biti povezane s godinama, bez obzira producirao ih sam Supek ili netko drugi u Akademiji, ili na skupovima na kojima akademici sudjeluju ili ih sami organiziraju.

Drzava, sa svoje strane, pokazala se u oba slucaja nedoraslom problemu: s odvise je ocita zadovoljstva gledala na totalnu pacifikaciju Sveucilista, jednako kao i na "neocekivane" ideje pojedinih akademika. Sustavno podcjenjujuci i znanost i znanstvenike, i pamet i intelektualnu elitu, vladajuca je garnitura postigla suprotno: sada upravo iz tih krugova dozivljava sve vise kritika, i to utemeljenih i artikuliranih. Pa ako je u ovoj izbornoj "rundi", matematicar Tadic mozda i izgubio (medju ostalim i priliku da bude najmladji akademik), izabrani su, medju dvadesetak drugih, i neki koji nisu mnogo stariji od njega. Primjerice, sada je najmladji akademik knjizevnik Pavao Pavlicic (ro|en 1946), a gotovo u pravilu Razredi su se drzali preporuke Predsjednistva HAZU da ne biraju za clanove starije od 70 godina. U tom pogledu, to jest znak stvaranja jedne nove samosvijesti, vjerojatno i nagovjestaj snaznije prisutnosti Akademije pri rasplitanju dilema karakteristicnih za sve zemlje u tranziciji, koje, naravno, ne zaobilaze ni Hrvatsku. Dapace.

Drugi je slucaj, vezan za Razred za drustvene znanosti, sasvim druge vrste. Za neke neocekivano, nije izabran povjesnicar Petar Strcic, iako je razred predlozio cetiri kandidata (koliko ih se i biralo), a podrzalo ga je 13 od 17 clanova razreda; dostatno za drugo mjesto medju cetvoricom. No, pokazalo se, ipak sasvim nedovoljno za 68 glasova koliko je minimamalno bilo potrebno za izbor. Kako to, rekosmo, nije ni prvi, a vjerojatno ni posljednji slucaj da Skupstina "korigira" prijedlog nekog Razreda, ne bi ga bilo vrijedno ni apostrofirati da se nisu pojavile i vrlo ruzne forme "pomoci neodlucnima". Istoga dana kada su se odrzavali izbori u HAZU, "Vjesnik" je u rubrici pisama citalaca objavio grubi napad na Strcica autora Darka Sagraka, poznatoga po svojim ekstremno desnim stavovima. Da se stvar ne bi zaustavila samo na neukusnom potezu jedne redakcija koja koristi "tempiranje" pisma citalaca za upucivanje poruke kako Petra Strcica ne smatra pozeljnim akademikom, pobrinuo se i jedan akademik, ciji se svjetonazor u mnogome poklapa s onim recenoga Sagraka. Ne samo da je fotokopirao i drugim akademicima dijelio to pismo, nego je svoj mali "dosje" dopunio i tekstovima koji su prije vise od godine dana objavljeni (takodjer protiv Strcica) u casopisu "Hrvatska ljevica", koju uredjuje Stipe Suvar. Znajuci s koliko animoziteta doticni akademik (cije ime ne navodim jer ga nisam osobno vidjela da dijeli spomenute "materijale", iako mi je to, neovisno, potvrdilo nekoliko vrlo pouzdanih izvora) gleda na lijevo obojene listove, da se Suvarova osoba i ne spominje, mora biti da mu je bilo vrlo stalo da sto vise ljudi dozna sadrzaj u dva nastavka objavljenog priloga nazvanog "Novi prilozi za enciklopediju historiografskog ludila", iz prosinca 1995. i sijecnja 1996.

Ne vjerujem da bi ishod glasovanja, unatoc tome, bio bitno povoljniji za Petra Strcica (Krk, 1936), inace clana suradnika HAZU od 1992., upravitelja Arhiva HAZU, potpredsjednika Odbora HAZU za izdavanje "Povijesti Istre", profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pedagoskih fakulteta u Rijeci i Puli, predsjednika Drustva za hrvatsku povijesnicu (Savez povijesnih drustava Republike Hrvatske), autora i urednika brojnih knjiga i zbornika itd. itd. Ali, ako je i samo jedan akademik "promijenio" glas potaknut takvom "agitacijom", vec i to je dovoljno sramotno. Akademija doista mora pazljivo birati svoje clanstvo; ne vazuci vrlo odgovorno samo znanstvenu nego i eticku "tezinu" svojih clanova.

MERI STAJDUHAR