OVO JE PAKAO ZEMALJSKI

Izbjeglice u SRJ izmedju nade i ocaja

U svoje mjesto ne mogu da se vratim. Ovdje nemam nikakve perspektive ni ja ni moja djeca - tipicna je poruka vecine ljudi kojima je protekli rat odnio sve, osim golog zivota

AIM, Beograd, 10. 2. 1997

Zestoka polemika izmedju Udruzenja za pomoc izbjeglicama i prognanim licima u SRJ, ciji je predsjednik Milorad Muratovic, i urednika nedjeljnika "Odgovor", koji se jedini konstantno bavi problemom izbjeglica, pokazala je dva razlicita prilaza izbjeglicama i zemlji u kojoj su, trajno ili privremeno, nasli utociste. Direktan povod javne prepiske su dramaticni aktuelni dogadjaji u Srbiji i pitanje da li izbjeglice treba da ucestvuju u tim protestima. Izvrsni odbor pomenutog udruzenja je vrlo odredjen: "Ponovo upozoravamo da je politicko angazovanje u zemlji izbjeglistva nespojivo sa njihovim statusom". Glavni i odgovorni urednik "Odgovora", Zvonko Tarle, nije ostao duzan skrenuvsi paznju da "Srbija za izbjeglice nije Zimbabve, nije bilo kakva zemlja izbjeglistva, vec najcesce, maticna drzava ciji je aktuelni rezim znacajno doprinosio oblikovanju tragicnih izbjeglickih sudbina i nikakav Muratovic i njegov fantomski Izvrsni odbor ne mogu aktere jugoslovenske krize amnestirati od odgovornosti".

Cinilo se, na prvi pogled, da ce ova polemika skrenuti paznju na izbjeglicko pitanje, ali je ostala bez odjeka kako medju politicarima tako i u kontrolisanim i nezavisnim medijima. Vlast ocigledno zabija glavu u pijesak i izbjegava da daje bilo kakve zvanicne stavove o izbjeglicama, jer nema jos uvijek nikakav odredjeniji program o rjesavanju njihovog problema. Ni na mitinzima opozicione koalicije "Zajedno" najvece zrtve rata i osionih politika se samo uzgred, vrlo rijetko, spominju kroz ocjene pogresnih poteza, prije svega, predsjednika Srbije Slobodana Milosevica.

Bez obzira na stav pomenutog udruzenja i izjavu predsjednika Komiteta za zastitu prava i interesa raseljenih lica, Borislava Mikelica, da "izbjeglice nemaju potrebe da setaju", dobar broj njih "seta" beogradskim i ulicama drugih gradova, a nije mali broj ni onih koji su dobili batine. Jedan od njih prokomentarisao je to na svoj nacin: "Ako nam drzava nije dala pravo glasa i ravnopravan status to nam je sada podarila policija. Potpuno nas je izjednacila, kad su batine u pitanju, sa rodjenim Beogradjanima". Naravno, ni on, kao i vecina, ne zeli ni pod koju cijenu da mu se objavi ime i prezime. Jedino kaze da je iz Krajine. Tipicna su misljenja jos nekoliko izbjeglica:

• Na demonstracijama dajem oduska sebi. U masi nemam vremena da razmisljam o sebi i mojoj djeci" (izbjeglica iz Bugojna). - Sta god kazem nekome cu se zamjeriti, a ja sam co'ek bez pasosa i dokumenata. Mogu me protjerati kad hoce. Zato se klonim guzve" (izbjeglica iz Dalamcije). "Sad nismo niciji. Ova drzava hoce da nas se otarasi, jer i sama ima isuvise belaja. U Republici Srpskoj, u kojoj sam cetiri godine ratov'o, nemam gdje; kuca prazna, nejma posla...Ni vrabac ne bi mog'o da zivi mjesec dana od flase zejtina i tri kile brasna. Ja sam invalid prve kategorije. Evo, pogledaj gdje me je sve ranilo (bivsi ratnik iz BiH). "Sve bih one gore povjesao i ne bi mi bilo zao da i mene poslije toga ubiju. Ovo nije zivot. Ovo je pakao zemaljski (izbjeglica iz Zapadne Slavonije). Na slican ili isti nacin razmislja vecina od 617.000 izbjeglica, prognanika i raseljenih lica, koliko ih u Srbiji ima po popisu UNHCR-a. Posebno je tesko stanje u oko 800 kolektivnih centara, u kojima obitava izmedju deset i 300 osoba. Za njih je trenutno kljucno pitanje da li ce moci da dobiju drzavljanstvo Srbije, a da istovremeno sacuvaju imovinu u Hrvatskoj ili BiH.

Ovih dana u Beogradu ce se pojaviti brosura pod nazivom "Vodic o drzavljanstvu", pravnika Ratka Bubala, koji za AIM kaze da bi jedino rjesenje bilo dvojno drzavljanstvo za koje, bar za sada, ne izrazavaju spremnost novostvorene drzave na prostorima bivse Jugoslavije. Dobijanjem drzavljanstva Srbije, odnosno SRJ, izbjeglice bi, po njegovim rijecima, stekle pravo kupovine nekretnina, zaposlenja u drzavnim institucijama i pravo glasa. Time bi bio rijesen bar dio njihovih problema. Naravno, malo je onih koji ce se lako, osim ako su primorani, odreci tek tako imovine u Hrvatskoj ili u BiH. Sudeci po tome, ostaje veoma dug put medjudrzavnih nagodbi, a pri tome se zaboravlja da su izbjeglice "sada na kraju puta ocaja" - kako kaze psiholog Perica Mandic, koji vodi Psihosocijalni centar u Novom Sadu, pri tamosnjoj Ekumenskoj humanitarnoj sluzbi. Jedan od indikatora takvog stanja je povecanje broja samoubistava. Izbjeglice malo kome vise vjeruju da zaista zeli da rijesi njihov status, bilo da je rijec o drzavnim organima ili politickim partijama.

Medju izbjeglicama, konkretno u Vojvodini gdje ih ima i najvise, veoma je rasireno misljenje da ce "Srbe iz BiH masovno vracati u Republiku Srpsku kako bi se ojacao tamosnji nacionalni korpus", da ce se u Hrvatsku vratiti vise nego simbolican postotak ne samo zato sto "nas Tudjman nece nego zato sto ni srbijanske vlasti ne insistiraju kod poglavnika da se vratimo, a i medjunarodna zajednica strogo pazi da ne poremeti odnose Beograda i Zagreba tako da smo mi zadnja rupa na svirali".

I najnovije istrazivanje Branislave Kostic "Ljudi, rat izbeglistvo",uradjeno pod pokroviteljstvom Ekumenske humanitarne sluzbe u Novom Sadu, pokazuje da je vrlo malo onih koji u sadasnjim uslovima zele da se vrate. Ona podsjeca da je preko 60 odsto izbjeglica 1995. godine, zeljelo da se vrati u maticnu republiku i planiralo povratak. Prosle godine taj procenat je bitno smanjen, a po najnovijem istrazivanju svega 11 odsto zeli da se vrati, dok ostali imaju namjeru da ostanu u Srbiji ili odu u inostranstvo. Ovi procenti su skoro identicni sa podacima do kojih je dosao UNHCR, prilikom proslogodisnjeg popisa izbjeglica.

Oni koji su odlucili da ostanu u Srbiji itekako su svjesni da ih ovdje ne ceka "svijetla buducnost" zbog ukupnog politickog stanja i akutne ekonomske krize, masovne nezaposlenosti i svega drugog sto karakterise sadasnje stanje u Srbiji.

Jedan od rijetkih izbjeglica koji se predstavlja punim imenom i prezimenom jeste profesor Jovan Mlinar iz Islama Grckog. Na pitanje kako vidi svoju buducnost kaze:

• To je vrlo komleksno pitanje. Ja ne mogu da se vratim, jer dom mi je porusen, radno mjesto ukinuto, prijatelji nestali pri cemu ne mislim samo na komsije Srbe nego i na prijatelje Hrvate koji su sa mnom radili. Dakle, tamo mi je iscupan korijen, a vrlo tesko se mogu da primim i na ovo tlo. Pokusacu da vegetiram kako- tako".

Kako sada stvari stoje, apele i iznosenje podataka o nepodnosljivom polozaju izbjeglica niko do zvanicnika nece ni da cuje, osim ako su im ti podaci potrebni u politicke marketinske svrhe. Pri tome se zaboravlja da se radi o zivim ljudima, a ne statistickim kategorijama.

(AIM) Ejub Stitkovac