BIHAC IZMEDJU ISTOKA I ZAPADA

Sarajevo Feb 10, 1997

MINISTRE, KOLIKO JE DVA I DVA?

AIM, 10.02.97. Kada smo pocetkom ovog suncanog februara posjetili Bihac, temperatura je iznosila nekih 11stepeni, pa su bihacke dame koje se mahom oblace u Zagrebu, Frankfurtu ili Becu, pozurile da u najposjecenijim kafeima "Bistro" i "Ludi konj" pokazu krpice sto su ih spremile za proljecne dane. To sto je bio mjesec ramazana, posta i molitve nikome, cini se, nije smetalo. Iako je ovo grad u kome je najveci procenat Bosnjaka, tek smo u zgradi Vlade kantona mogli primjetiti strikno pridrzavanje vjerskih obicaja. Pepeljaru, primjerice, niste mogli pronaci ni u kojem kutu zgrade. No, o Vladi kasnije.

"Prijatelju moj trebao si ovdje doci prije nekoliko dana kada je objavljeno da se ukida 5. Korpus", prica nam poznanik u jednom od novootvorenih ugostiteljskih objekata odmah uz rijeku. U ovom se, za razliku od ostalih javnih mjesta, itekao osjeca ramazan, post, te sve ostalo sto uz to ide. Vlasnik je jedan od bivsih komandanata 5. korpusa, elitne diverzantske jedinice. Moze se naruciti i nesto iz restorana, ali tek iza iftara. Nas sugovornik nastavlja: "Evo bas vlasnik ovog objekta, koji je prije rata bio mutan tip, pa u sred rata zaglavio u zatvor zbog nekih ubistava , a onda kao naglo doso pameti, pokajao se i stavio u prve redove, bas on je bio i jos uvijek je jedan od onih koji bi ucinili sve samo da Korpus ostane. Cuo sam price da su neki njegovi diverzanti bili spremni doci u Sarajevo i 'srediti' generala Delica. Tu sam informaciju provjerio na nekoliko mjesta pa je onda, vjerovatno, istinita. Jedva ih je, nekako, smirio Dudak
(general Atif Dudakovic op.a.), a da nije dosao i sam Alija (misli na A.Izetbegovica, op.a.) ovdje bi, vjeruj , svasta bilo "

Unsko - sanski kanton se, da li zbog svog geografskog polozaja ili izoliranosti u toku rata, osjeca kao zaseban dio bh. drzave. Jos je prije rata inklinirao Zagrebu, a sada se taj utjecaj zbog mnostva razlogoga jos vise pojacao.

"Pa da vam pravo kazem nije ni cudo sto je uticaj Zagreba ogroman", govori nam koleginica, dopisnica zagrebackog "Vecernjeg lista", Srpkinja udata za ovdasnjeg Hrvata. "Ljudi ovdje najvise gledaju hrvatski program, a TVBiH se gleda samo u vrijeme centralnog dnevnika. Sto se tice stampanih medija, hrvatska stampa je davno presla sve tiraze "Avaza", "Vecernjih" i "Oslobodjenja". Kanton nema neko svoje iole ozbiljnije glasilo. Ima televiziju ali ona je...Bolje da je nema nikako. Sto se tice slobode sampe, to je ovdje davno zaboravljena i u historiju strpana relikvija. Ako napises nesto nepodobno, bez imalo zeniranja ce ti zabraniti pristup bilo kakvoj informaciji. Ovdje kao da jos uvijek traje rat. Pazi se sta se prica, o kome se i za koga se prica..."

Dopisnici federalnih glasila jos uvijek prepricavaju nedavni strajk obrazovnih radnika. Kantonalni ministar obrazovanja, nauke i kulture, Esad Jakupovic pokusao je smiriti pobunu, a u kuloarima se govorilo da je obustavu nastave inicirao Fikret Abdic i njegove pristalice. Abdicevci su ovdje, inace, babaroge, kojima se pokusava zalediti ratno stanje i psihoza. See podsjeca na bosanska ratna vremena u kojima su se za sve probleme krivili "cetnici i ustase". Tako je ovdje danas sa Abdicem. Kada je dopsinik Oslobodjenja pokusao saznati informaciju iz prve ruke, dakle od pomenutog gospodina ministra obrazovanja, ovaj mu je odgovorio: "Za zutu stampu kao sto su Vecernje novine i Oslobodjenje ne govorim!"

Da li nezavisne novine, odnosno one koje nisu pod kontrolom Izetbegoviceve SDA, ministar smatra "zutom stampom" pokusali smo drito od njega saznati.

"Mladi kolega je sve to pogresno protumacio. Svako od mene moze dobiti izjavu ali, naravno, treba se najaviti, doci licno, a ne telefonom traziti informacije. Otkuda ja znam ko je sa druge strane telfeonske zice. I kao da je meni bitno kako ce ko pisati. Pa svima je jasno da svako moze platiti svakog novinaru honorar i naruciti tekst kakav zeli," objasnio nam je ministar Jakupovic dodatno sve uzuse nezavisnog novinarstva

Kad smo vec kod ministra obrazovanja i ostalih srodnih djelatnosti, vratimo se opet Vladi Unsko-sanskog kantona. Nakon kratkog boravka na sjednici Vlade shvatili smo da je sve skupa dobro jer gore, jednostavno, ne moze biti. Jadni se premijer Vlade znojio dok je pomocnik ministra finasija citao finansijski izvjestaj za prvih deset mjeseci prosle godine:

  • U prosloj godini je za deset mjeseci ostvaren prihod od 63 milijarde bh. dinara sto je 63 hiljade maraka

    • cita ministar.

  • Gospodine Ministre, molim vas da jos jednom procitate tu recenicu! - vec ce iznerviran kantonalni premijer. Ministar ponovo cita recenicu i nista mu ne smeta.

    • Hajte jos jednom to procitejte, ali u sebi, pa nam na glas recite o kojoj je sumi rijec - uporan je premijer.

  • Pa valjda je 630 milona maraka - ne da se glavni finansijer Vlade.

  • E, nije dragi gospodine, nego 63 milona maraka. Pa svaka pijaca po gradu dnevno obrne te vase 63 hiljade maraka - urlao je premijer vec i sam zaboravivsi gdje se nalazi.

Sljedeci mu je izvjestac kantonalni ministar za izbjeglice. I ponovo problemi sa brojevima. Po matematici ovg misnistra u Unsko-sanski kanton se do sada vratilo svega 6.300 ljudi. Premijer ponovo prekida izlaganje:

  • Pa kako to dragi prijatelju, ako se samo u Sanski Most se vratilo vise od 20 hiljada ljudi, Otkuda vam ti brojevi? Popravite to. Da li se izvjestaj prihvata? - konacno ce premijer zavrsavati komediju.

Svi su izvjestaji, naravno, prihvaceni. Cak i ministra informiranja za koga kazu da je prije rata bio nastavnik u nekakvoj osnovnoj skoli, a u ratu stasao za "vrsnog predavaca istorije" u srednjoj.

Mada bi se iz izvjestaja ministra finasija reklo kako je ovo siromasan kraj, no po onome sto ljudi govore, ocito nije. Sandra, jedna od sluzbenica carine na granicnom prelazu prelazu Izacic nam kaze:

"Bilo je perioda kada se ovdje carinilo i do 200 vozila dnevno. Imam informaciju koju nisam provjeravala, ali ona govori da smo sluzbi SDK u Sarajevu samo za decembar poslali 200 milona maraka. Sve se vise ljudi vraca iz vana u Bosnu, mi radimo svoj posao i, nikome nije lose. Ni povratnicima, ni drzavi, a Boga mi , ni nama na carini."

No, nisu ni ovdje svi dobrostojeci. Nazalost, puno je onih kojima je rat odnio sve i sada se snalaze na sve moguce nacine. Neki trguju, neki su spremni raditi za sitnu paru, a neki su opet redovni u redu za humanitarnu pomoc.Vlasnik prodavnice obuce u centru grada, inace bivsi borac dobrovoljac, je humanitarni rad ali i Bajramske svecanosti shvatio na njemu svojstven, sigurno ispravan nacin: "Ja ne dajem novac u dzamiju, ili nekoj organizaciji. Borio sam se i znam sve porodice sehida, mojih saboraca sto su izginuli. Sada za Bajram se spremam da poklonim dvadesetak pari obuce njihovim familijama. To je ono sto zelim uraditi, jer znam da bi moji rahmetli saborci isto to uradili za mene."

U Bihacu, inace, svako malo nestaje struje, na plocnicima su "planine"od neistopljenog snijega i smeca. Kazu da Bihac tezi Zapadu ali...

GORAN DZAMASTAGIC