GLAS ZA 31 KUNU

AIM, ZAGREB, 9.2.1997. U svom Izvjescu o stanju hrvatske drzave i nacije, dr. Franjo Tudjman sredinom je sijecnja zatrazio da se konacno povede racuna o umirovljenicima i da njihova primanja u ovoj godini moraju rasti najmanje za cetvrtinu. Ovakav zahtjev nije nikoga iznenadio, jer je Hrvatska ponovo pred izborima, a oko 25 posto birackog tijela cine upravo umirovljenici. Zato je, medjutim, stavio Vladu pred veliku dilemu: od kuda pronaci toliki novac, jer za mirovine se u Hrvatskoj mjesecno isplacuje preko milijardu kuna (preko 280 milijuna DEM), a u tek usvojenom proracunu za

1. godinu za takve namjene nije predvidjena nijedna jedina lipa. No, iako je Vlada do sada uporno tvrdila da novaca nema, da razumije jade umirovljenika, ali da su za sve krivi oni "bivsi" koji su ostavili prazne fondove, odjednom je krenula lavina ideja i konkretnih poteza kako pomoci ljudima koji su odradili svoj radni vijek, a sada jedva prezivljavaju.

Umirovljenici tvrde, a u tome ih podrzava i veci dio opozicije, da ih je drzava od 1993. godine, kada je donesena uredba po kojoj se mirovine vise ne uskladjuju sa porastom placa, opljackala za 30 penzija. Sutili su, kazu, dok je zemlja bila u ratu i onda kada nisu zeljeli dovoditi u pitanje njenu snagu i integritet, ali sada vise nema razloga da se odricu onoga sto je njihovo. Naime, 1992. godine prosjecna je mirovina u Hrvatskoj iznosila 95 DEM, a placa 125, da bi prosle godine ta razlika porasla dotle da je prosjecna placa bila skoro 600, a mirovina svega 279 DEM. U tih pet godina place su rasle 4,8 puta, a mirovine svega 2,9 puta. Zaostajanje je jos drasticnije kada se usporede posljednje godine. Sadasnje je stanje takvo da prosjecna mirovina iznosi oko 1100 kuna, obiteljska nesto vise od 900, obrtnicka 844, a poljoprivredna 336. Da umirovljenici na zele vise zivjeti ispod svakog dopustenog minimuma standarda i dostojanstva (prema procjenama za cetvoroclanu obitelj potrebno je minimalno preko 4.500 kuna), pokazao je veliki protestni skup odrzan u prosincu prosle godine u Zagrebu, upravo u dane kada se Tudjman vratio sa lijecenja iz SAD-a.

Prvo sto je Vlada ucinila bilo je da predlozi da se stope za zdravstveno osiguranje umirovljenika smanje sa 25 na 18 posto, cime bi mirovine automatski porasle za sedam postotaka, a svih oko 900.000 umirovljenika oslobodjeno je placanja participacije za lijecenje.

Saboru je potom po hitnom postupku dostavljen zakon po kojem se sve mirovine iz 1995. i 1996. godine uskladjuju sa rastom placa zaposlenih. Isplata tih dugova drzave zapocela bi vec 1. ozujka i zavrsila bi najkasnije za osamnaest mjeseci. Nadalje, mirovine ce se od 1. veljace 1997. godine uskladjivati sa rastom troskova zivota. Udovoljava se zahtjevu Sindikata umirovljenika da i njihovi predstavnici sjede u Upravnom odboru Mirovinskog fonda. Da bi sve ovo "pokrila", drzava ce osigurati oko 500 milijuna kuna.

Istodobno s tim potezima, iz redova vladajuce stranke krenulo je uvjeravanje, naravno, uz pomoc drzavne televizije i drugih drzavnih medija, da oni donose znacajno poboljsanje umirovljenickog standarda. Pritom se tvrdilo kako ce mirovine porasti za oko 22 posto, a sve kao rezultat izravnog Tudjmanova angazmana. Istice se i da je to uradjeno u situaciji kada na jednog umirovljenika, po sluzbenim podacima, dolazi 1,7 zaposlenih, a zapravo 1,2, jer toliko je onih koji privredjuju i ne dobivaju novac iz drzavne blagajne. Vlada kao svoj veliki uspjeh navodi da povecava mirovine, iako je postotak umirovljenika u ukupnom stanovnistvu od 14,9 u 1991. godini, narastao na 19 posto u lanjskoj godini. Pritom nije dala odgovore na pitanja zasto se broj zaposlenih, osim u upravi, vojsci, policiji, prosvjeti, dakle, svemu onome sto je na proracunu, stalno smanjuje. Nije odgovorila ni na pitanje tko je i kako opljackao Mirovinski fond, jer zna se da su neki od novobogatasa upravo sredstvima Fonda kupovali pojedine tvrtke, a onda slali ljude sa 25 ili 35 godina staza u prijevremenu mirovinu i tako cinili dvostruku stetu.

Ali, ono sto je najzanimljivije, i sto su jako dobro zapazili brojni opozicijski zastupnici, sva ova halabuka oko povecanja mirovina i navodnog vracanja duga, jedna je velika farsa i prijevara, ponajprije, ili iskljucivo, u funkciji predizborne kampanje. Naime, podijeli li se tih famoznih, na prvi pogled ogromnih 500 milijuna kuna, sa brojem od 891.000 umirovljenika, pa sve to jos za 18 mjeseci, ispada da ce svaki dobiti u prosjeku mjesecno po - 31 kunu, ili oko 9 DEM. S druge strane, Vladin pristanak da poveca mirovine za onoliko koliko budu rasli troskovi zivota, zapravo je korak natrag i, kako sarkasticno izjavljuje predsjednik umirovljenickog sindikata Ivan Nahtigal, moze se dogoditi da umirovljenici jos moraju vracati drzavi. Primjerice, 1994. godine, po sluzbenim podacima, zivotni su troskovi bili za 1,4 posto manji nego godinu dana ranije. Ako je vjerovati sluzbenoj statistici i predvidjanjima, place ce u ovoj godini porasti za oko 12,5 posto, a zivotni troskovi za svega 3,8 posto.

Drzava ne samo da ne zeli vratiti opljackanih 30 mirovina, vec promjenom zakona, koji je vazio do prije nekoliko dana, iako je u medjuvremenu uredbom Vlade zbog ratnih okolnosti stavljen van snage, zapravo dovodi umirovljenike u jos tezi polozaj u odnosu na druge gradjane. Preciznije receno, ne priznaje im njihova prava iz minulog rada i tretira ih kao socijalnu kategoriju. Umirovljenici i opozicija zato traze da se mirovine odmah povecaju za 40 posto; da se prodaju javna poduzeca i dionice poklone Fondu; da se izvrsi revizija dosadasnjeg poslovanja Fonda; da lopovi vrate ukradeno i da se pridje temeljitoj reformi mirovinskog osiguranja.

Sve drugo, opozicija, kao i veliki dio umirovljenika, smatrat ce najobicnijim predizbornim trikom, jer, uostalom, nije slucajno da ce prve povisice, vjerojatno i vece nego sto je obecano, stici 1. ozujka - svega sesnaest dana prije nego li ce se odrzati izbori za opcinske, gradske i zupanijske skupstine, te za Zupanijski dom Sabora RH.

Da Vlada misli ozbiljno, onda bi razmislila kako vratiti dugove iz 1991., '92., '93., '94. i prva dva mjeseca 1995. godine, kada je posudjivala umirovljenicke novce. Takodjer, da HDZ misli ozbiljno, onda bi Ustavni sud davno odlucio o tuzbi protiv uredbe kojom se u ime stabilizacijskog programa mirovine zamrzavaju i vise ne rastu kao i place. Tvrdnje kako nema novaca, po misljenju opozicijskih zastupnika, nisu istinite, jer kako to da ih ima za sanaciju banaka i poduzeca, za budzetske rezerve, za menadzerske kredite, za pomoc navodno ukinutoj Herceg-Bosni? A argument Vlade da je Hrvatska bila u teskim vremenima deplasiran je, jer ako je bio rat, bio je za sve, a ne prilika da se neki bogate, a od drugih otima.

Igra je vise nego prozirna, pitanje je, medjutim, da li ce je uspjeti prozreti vecina umirovljenika? Mozda im u tome pomogne objavljivanje podataka o mirovinama privilegirani, odnosno onih koji samo zato sto su posudili svoje ime HDZ-u i proveli u Saboru nekoliko mjeseci, kao glumac Boris Dvornik, imaju mirovinu od oko pet-sest tisuca kuna, ili Antun Vrdoljak, koji, uz stalnu apanazu iz Medjunarodnog olimpijskog komiteta od 120.000 dolara godisnje, iz Mirovinskog fonda ubire jos 12.000 kuna mirovine mjesecno.

GOJKO MARINKOVIC