GLAS DUHOVNO MUMIFICIRANIH

Politicka mitologija

Zajednicke osobine politicke mitologije kod Hrvata, Srba i Muslimana je zloupotreba neznanja i neobavijestenosti obicnog puka. To ima tragicne posledice. Dok se izadje iz iluzija i pogresne svijesti - prodje vrijeme.

Banjaluka, 5.februar 1997. (AIM)

Poslije raspada Jugoslavije pojavili su se mitovi o naciji, nacionalnoj ekskluzivnoj drzavi, nacionalnim partijama i nacionalnim vodjama. U Hrvatskoj, Tudjman je proglasen "ocem nacije". Akcijama "Bljesak"i "Oluja" on je dovrsio ustaski projekat o etnicki cistoj drzavi, cime je postao heroj i mit hrvatskog nacionalizma.

Izetbegovicu islamski fanatizirani Muslimani vide trinaestog imama, koju ulogu je imao Homeini. Kada se na zborovima pokaze Izetbegovic, fanatici klicu: Alahu ekber!

Fanatizovani Srbi u Bosni u Karadzicu su vidjeli apostola. Mnogi njegovi govori su bozanstveno izgledali. U jednoj knjizi pise, kako travari na Romaniji pripremaju jedan lijek koji ce se zvati "karadzica" i koji ce lijeciti sve bolesti. U svemu ovome potvrdjuje se istorijsko pravilo da narod ne moze da iskoci iz svoje koze. Stvarajuci mitove o drzavi, naciji, crkvi, proslosti, o nacionalnim vodjama, narod gubi vrijeme i energiju, i ostaje na repu istorije.

U savremenoj istoriji bilo je dosta velikih ljudi koji nisu postali karizmatske vodje - Lenjin, Ruzvelt, Cercil, Vili Brant, De Gol i Deng Sjaoping, na primjer. Oni nisu presli onu kriticnu granicu personifikacije licnosti u kult i mit. Stvaranje karizme moze imati i jedan racionalni karakter, pod uslovom da se ne preobrazi u svoju suprotnost, vec ostane legenda. To zavisi od licnosti i sredine u kojoj se nalazi. Personifikacija karizme i pojava mita moguca je u zaostalom, primitivnom i birokratskom drustvu u kome drzavno-partijski aparat uvlaci vodje u mrezu isticanja i obozavanja. Malo po malo, vodja uobrazi da je on nesto posebno i pocinje se tako ponasati. Drzavno-partijski aparat u SFRJ je velicanje Josipa Broza doveo do perfekcije. On je proglasen "covjekom kakvog nikada nisu imali nasi narodi", njegove su zasluge bile "epohalne i neprocjenjive". Tako je i sahranjen na neuobicajen, faraonski nacin. Svega nekoliko godina kasnije njegovo zivotno djelo se raspalo, i manje-vise, svi njegovi obozavaoci su mu okrenuli ledja. Mnogi su obezvrijedili i pljunuli i na ono sto predstavlja njegove istorijske zasluge. Oni su se okrenuli novim mitovima, sve do magije i vraceva, proroka i gatanja.

Svi nacionalizmi nasli su nove mitove.

U proljece 1996. godine u RS odrzani su masovni zborovi podrske Karadzicu i Mladicu protiv Haskog tribunala. Zborovi su odrzavani u nacionalisticki najekstremnijim mjestima: u Prijedoru, Doboju, Teslicu, Prnjavoru, Trebinju i Banjaluci. Na ovim zborovima razvijen je o njima mit bez presedana. Ako su Karadzic i Mladic imalo drzali do svog dostojanstva, morali su reagovati na ovu neukusnu mitologiju. Na ove zborove dolazili su vec poznati nacionalisti iz Srbije: dr Veselin Djuretic, dr Miroljub Jeftic, Dragos Kalaic, Mirko Jovic i drugi. Ova grupa je licila na one babe narikace u slucajevima kada za pokojnikom nema ko da narice, pa one vrse tu ulogu. O Karadzicu i Mladicu ispjevane su ode, njihove slike su izlozene najavnim mjestima, velicanje njih i njihove uloge izvrseno je do perfekcije. Nekoliko mjeseci kasnije o Mladicu se pocelo govoriti kao nesposobnom komandantu, na kojeg pada glavna krivica za vojnicke poraze srpske vojske. Vojnici ce napasti civilnu vlast za poreze, jer nije vodila racuna o vojsci i zato optuzivati Karadzica. Takve metamorfoze su moguce u jednoj nestabilnoj drustvenoj sredini, tamo gdje vlada mitska, patrijarhalna, ruralna, refleksna svijest.

To se desava u ambijentu u kome desetine i stotine hiljada ljudi luta po gradovima i napustenim naseljima, poput rimskog plebsa, duhovno mumificirani, otsutnog izgleda, puni ocaja. Nudi im se samo nacija, nacionalna drzava, himna, grb, zastava i Bog, sa vjerskim ritualima. IFOR, OESC, EZ, Visoki predstavnik UN, Visoki komesar za izbjeglice, razne posmatracke misije to posmatraju i kazu da nemaju dovoljno sredstava da tom narodu pomognu.

Rat je potvrdio da smo mi jos uvijek vandalski svijet. Opustoseno je i unisteno sve do cega se stiglo. Mi smo rijedak svijet koji je rusio vlastitu civilizaciju i otadzbinu. Mi smo jedini apatridi u Evropi, tako da ovom narodu nije lako ni pomoci. To grubo, divljacko rusilastvo je neadaptibilno za danasnje prilike. Kao da smo narod koji lici na najzaostalije dijelove svijeta. Od toga mikstuma tek bi trebalo stvarati ono sto se zove drustveni, civilizacijski pokret, koji bi bar donekle bio na nivou danasnjice. Izvorni pojam radnicke klase i njene avangarde, gradjanskog drustva, toliko je daleko od danasnje stvarnosti, da nam to izgleda kao fantasticna prica. Ali je zato bliska mitologija.

U ovom ratu nastao je mit o Srbima kao patriotama i hrabrim i odvaznim vojnicima. Stratezi "Bljeska" i "Oluje" su se dugo nakanjivali da napadnu Srbe, imajuci u vidu tradicionalno vjerovanje o njihovoj hrabrosti i junastvu. Oni su najprije "malim ugrizima", napadima na Miljevacki plato, Maslenicki most i Medacki dzep, isprobavali sposobnost Srba. I kada su ustanovili da Srbi nisu ni organizovana vojska, ni ono sto se o njima prica, izveli su "Bljesak". I imali su sta vidjeti: pod prvim plotunima srpska vojska se raspala, bacila oruzje i pobjegla. Hrvatska vojska je bila potpuno iznenadjena: nije imala s kim da se potuce bar dan-dva. I ratovanje Srba u Republici Srpskoj je rasprsilo svaki mit o Srbima kao borcima i junacima. Naconalizam je razorio i patriotizam, i hrabrost, i cojstvo.

Veliku ulogu u formiranju mitova imaju masmediji. Oni isticu one osobine ljudi na istaknutim funkcijama koje oni cesto nemaju. Tako se formiraju politicki mitovi.

Zajednicke osobine politicke mitologija kod Hrvata, Srba i Muslimana je zloupotreba neznanja i neobavjestenosti obicnog puka. Time se stvara iracionalna i zamlacena svijest. To ima tragicne posljedice. Dok se izidje iz iluzija i pogresne svijesti

• izgubi se vrijeme.

Dr Mico Carevic

x