ZAVRSNA FAZA REINTEGRACIJE

AIM, ZAGREB, 4.2.1997. Hrvatska je ipak na putu da barem jedan dio nekadasnje pobunjene "Krajine" vrati pod svoju kontrolu bez upotrebe sile. Predsjednicka izjava Vijeca sigurnosti, izglasana proslog tjedna poslije vise "tehnickih" i inih produzetaka, prihvatila je tzv. Pismo namjere hrvatske Vlade o mirnoj reintegraciji istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (podrucje koje se po novoj hrvatskoj toponomastici naziva Podunavljem, iako bi, strogo uzevsi, bilo prikladnije Dodunavlje).

Mada je Vijece sigurnosti paralelno s hrvatskim pismom razmatralo i srpske primjedbe na nj, ono nije ostavilo dileme kome daje prednost. Pismo hrvatske vlade je na East Riveru "pozdravljeno" u svim bitnim tockama, dok je pismo lokalnog srpskog predstavnistva "takodjer" - ali ipak samo - "uzeto na znanje". Prilicno je jasno da je pri ovakvom rangiranju dosta toga Zagrebu progledano kroz prste. Nitko se nije osvrnuo na primjedbe srpskih stranaka sa sjedistem u Zagrebu da su Srbi donedavno imali zajamcenu autonomiju ne samo u istocnom dijelu, nego u cijeloj "Krajini", te da je od sluzbenog Zagreba i svjetska organizacija trazila da obnovi suspendirani Ustavni zakon o manjinama.

Takodjer je prosla bez javnog regiranja Tudjmanova izjava, dana u sklopu rabijatno ostrog govora na sjednici Glavnog odbora HDZ-a, da se u Podunavlju nece dopustiti stvaranje nikakve multietnicke zajednice. U Predsjednickoj izjavi se samo indirektno polemiziralo s tom tezom, pa je receno da je "ponovna uspostava multietnickih obiljezja istocne Slavonije vazna za medjunarodne napore na ocuvanju mira i stabilnosti na cijelom podrucju bivse Jugoslavije". No, vrlo se promptno, prakticki "novinarski", reagiralo na incident u Vukovaru, u kojem je ubijen jedan a ranjeno nekoliko pripadnika UNTAES-a, sto je osudjeno istoga dana.

Nekoliko ovakvih incidenata posljednih dana i tjedana, zacijelo je otezalo zavrsnicu pregovora, ali vjerojatno ipak ne bitno. Osnovna pozicija obiju strana ipak je u osnovi vec zadana, sto je na sjednici Vijeca sigurnosti samo verificirano, tako da se sada puno teze mogu dogoditi dvije stvari zbog kojih su dosad propadali mirovni hrvatsko-srpski aranzmani: da ovakvi incidenti posluze srpskoj strani da podigne prag svojih zahtjeva, a hrvatskoj da dobije alibi za vojnu akciju. Dvije strane, posebno hrvatska, ovaj put su dugo i sustavno poticane da se usredsrede na konkretan tekst mirovnog sporazuma. Jer, taj sporazum vise nije puka faza zavrsnog rjesenja, nego je upravo on to zavrsno rjesenje, poslije kojeg general Klein i njegovi ljudi imaju najozbiljniju namjeru vratiti se kucama.

Ako sadasnji incidenti ne eskaliraju u nesto puno ozbiljnije, to ce se ubrzo stvarno i dogoditi. Predsjednickom izjavom otvoren je put za raspisavanje izbora za nepunih mjesec i pol, a to je kruna misije koju je preuzeo na sebe UNTAES. U pocetku se vjerovalo da ce raspisivanje izbora biti toliko slozen posao - na njima se prvi put zajedno pojavljuju nekadasnje "zaracene snage" - da je uglavljeno kako se oni imaju odrzati mjesec dana prije povlacenja UNTAES-a. Sada je u Vijecu sigurnosti otvoren put da se to ucini puno prije, tako da postaje realno da UNTAES zavrsi svoj posao vec polovicom ljeta, sto znaci da bi rezervni rok do kraja godine otpao.

U Pismu hrvatske Vlade koje je dobilo zeleno svijetlo Predsjednickom izjavom Vijeca sigurnosti, jamce se razmjerno visoka politicka i druga prava Srbima u Podunavlju. Ipak, ta su prava omedjena onim sto se zove "kulturna autonomija", sto znaci da lokalno srpsko stanovnistvo nije dobilo trazeno pravo da oformi vlastitu zupaniju. Umjesto toga, oni ce svoja politicka prava ostvarivati u dvjema zupanijama, Osjecko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj, u kojima su im zajamcena mjesta podzupana, a osigurana su im i mjesta pomocnika ministara u vise ministarstava (policije, pravosudja, prosvjete i kulture), dalje mjesta u Zastupnickom mjestu Sabora u skladu s udjelom u stanovnistvu, dva mjesta u Zupanijskom domu koja ce se popuniti imenovanjem od strane predsjednika Republike itd.

Osim sto nije prihvacen zahtjev podunavskih Srba da imaju vlastitu zupaniju, nije prosao ni zahtjev za puno duljom odgodom sluzenja vojske od onog kojeg je predvidjela hrvatska Vlada (dvije godine). Takodjer se ostalo samo na nacelnoj preporuci hrvatskim vlastima da se nakon sto preuzmu kontrolu na ovom podrucju uzdrze od gomilanja velikih vojnih snaga (Srbi su trazili demilitarizaciju ove "oblasti". Ipak, najvazniji zahtjev srpske strane koji je na East Riveru samo "uzet na znanje", ali ne i prihvacen je odgoda izbora. Srpski predstavnici smatraju preostalih mjesec i pol dana prekratkim rokom da se srpska zajednica organizira (jos nije osnovana nijedna politicka stranka) i pripremi za izlazak na biralista.

U sredistu svjetske organizacije cijeli ovaj problem reduciralo se na pitanje izdavanje domovnica (potvrda o hrvatskom drzavljanstvu), koje su eliminatoran dokument, tj. bez njih gradjani srpske nacionalnosti ne mogu glasati niti biti birani. U Predsjednickoj izjavi se konstatira da ce "odrzavanje i potvrda izbora.. biti jedino moguce ako hrvatska vlast ispuni svoje obaveze u pogledu zavrsetka izdavanja dokumenata o drzavljanstvu". Doduse, i dio Srba ozbiljno se koleba da li uzeti domovnice, ali su problemi s tim dokumentima barem u jednakoj mjeri, a vjerojatno i vise, sto hrvatske vlasti zele kontrolirati etnicku strukturu stanovnistva. Kako nije prosao njihov zahtjev da se biracki spiskovi rade na bazi popisa stanovnistva na ovom podrucju iz 1991., nego su pravo glasa dobili i doseljeni gradjani srpske nacionalnosti iz drugih dijelova Hrvatske (ne iz SRJi BiH), domovnice se ostaju posljednje sredstvo da se selekcionira biracko tijelo i tako pokusa osigurati hrvatsku vecinu i prije izlaska na izbore.

No, ovo demografsko retusiranje Podunavlja ipak ima granica, jer kada konacno budu zvrseni, biracki spiskovi idu na stol prijelaznom upravitelju Kleinu, koji odlucuje jesu li oni valjani ili ne. Tako su mogucnosti drasticnih zloupotreba ipak ogranicene, cime se dvije strane upucuju na klasicne metode predizborne borbe, mada se o regularnosti izbora u onom smislu koji poznaju razvijene demokracije sigurno ni sada ne moze govoriti. S hrvatske strane predstojeca izborna trka shvaca se kao bitka za teritorij drugim sredstvima (sto je jednim dijelom odgovor na srpsko inzistiranje na "svojoj" zupaniji, a drugim, vjerojatno i vecim, pothranjuje takav zahtjev).

Zato se trazi, istina ne sluzbeno nego preko satelitskih desnih stranaka (Hrvatska stranka prava), da se sve hrvastke stranke pojave na izborima kao jedinstven blok, cime se ocito stvara raspolozenje da "Hrvati moraju nadglasati Srbe" (umjesto pridobiti ih na svoju stranu). U najvecim opozicijskim strankama odbijaju tu inicijativu, tvrdeci da se njome ponavlja model bosanskih izbora, gdje su svi glasali za svoje, te da to moze dovesti u pitanje urastanje podunavske enklave u hrvatski drzavni prostor. Vjerojatno shvacajuci da je probni balon pusten s balkona HSP-a odcitao da ce otpori biti preveliki, i neki visoki duznosnici HDZ-a (Zlatko Canjuga), ocijenili su da ideja jedinstvenog hrvatskog bloka mozda stvarno nije najbolja.

No, vjerojatno se takodjer procjenjuje da izborna taktika i nije presudna za preuzimanje kontrole nad ovim podrucjem, u sto Hrvatska ulaze sve svoje materijalne, informativne, kadrovske i druge potencijale, dok u Beogradu pariraju rutinski i mlako, vjerojatno tek toliko da im se ne zamjeri da su digli ruke. A nakon najnovijih vrenja na srbijanskoj politickoj sceni jedva i toliko.

MARINKO CULIC