HAJDUCKA PRAVICNOST

Privatizacija u RS

Izmedju ekonomske logike i politickog voluntarizma vladajuca stranka se opredijelila za ovo drugo i tako dovela u pitanje iskrenost namjere da privatizaciji pristupi kao strateskom interesu ekonomskog razvoja drustva.

Banjaluka, 2.februar 1997. (AIM)

O privatizaciji, koja je u Republici Srpskoj pocela donosenjem Zakona o privatizaciji polovinom 1996.godine, pouzdano se danas zna samo to da ce svaki njen gradjanin prethodno morati da kupi vaucersku knjizicu. Sve ostalo je maglovito i nejasno, tako da vise ni prosjecan gradjanin ne vjeruje da bi od drzave mogao imati neke vajde. Cak ni cijena vaucerske knjizice jos nije utvrdjena, ali je iz strucnih krugova u javnost procurila vijest da bi ona trebala iznositi 100 dinara. Imajuci u vidu broj stanovnika, lako je izracunati koliko ce Vlada zaraditi prije nego sto gradjani po osnovu privatizacije dobiju bilo sta.

Po slovu zakona privatizacija se vrsi prenosom dionica preduzeca u fondove, besplatnom podjelom drzavnog kapitala gradjanima putem vaucera i prodajom 15 posto vrijednosti dionica putem fonda drzavnog kapitala. Besplatna podjela stanovnistvu vrsila bi se putem vaucera cija bi nominalna vrijednost bila izrazena u dinarima. Suprotno nekim ranijim najavama da ce i nerodjena djeca imati pravo na na vaucer, ovaj put se to priznaje samo drzavljanima RS koji su rodjeni do stupanja na snagu Zakona. Za punoljetna lica trazi se uslov da su boravila u RS najmanje 48 mjeseci prije stupanja na snagu Zakona, sto znaci da svi oni koji su iz bilo kojih razloga u tom periodu odsustvovali iz RS nemaju pravo na ucesce u privatizaciji. Odredba po kojoj pravo na vaucer nemaju ni ona lica koja su izbjegla svoju radnu i ratnu obavezu i napustila RS bez odobrenja nadleznog organa, svrstava i ovaj zakon u red diskriminatorskih zakona koji onemogucavaju, ili ogranicavaju gradjanska prava, a posebno prava pripadnika drugih naroda koji su iz poznatih razloga napustili RS. Samo zbog ove cinjenice Zakon je neustavan i po njemu privatizaciju nije moguce sprovesti na zakonit i ustavan nacin.

Posao na privatizaciji trebao je po zamisli zakonodavca vec uci u fazu procjene preduzeca. Vlada je nedavno donijela odluku po kojoj bi se u pet privrednih oblasti tercijalnog sektora procjena izvrsila do kraja 1996.godine. Sve sto je do sada ucinjeno svelo se na stampanje ugovora koji su upuceni na potpis preduzecima, a po kojima ova u roku od 8 dana treba da na racun Direkcije za privatizaciju uplate povelike iznose na ime troskova procjene svoje vrijednosti. Privrednici ovo uzimanje para za posao koji tek treba da se uradi (u ugovorima rok ne postoji) vide kao svojevrsno oporezivanje ciji je cilj krpljenje drzavnog budzeta dok se ne smisli neka nova otimacina za racun drzave.

Za propagandno-politicke potrebe u javnosti se privatizacija predstavlja kao najbolji i za narod najpravicniji model svojinske transformacije. Kao vrhunac pravicnosti u Direkciji za privatizaciju naknadno je smisljen nacin podjele dionica, koji je direktor Milojevic uporedio sa izvlacenjem dobitaka na loto ili lutriji. U intervjuu "Glasu srpskom" dr Milojevic objasnjava kako su mu "sa terena" stizale primjedbe kako sadasnje zakonsko rjesenje omogucava onima koji su upuceniji i bolje informisani da svoje dionice upisu u bolja preduzeca. Kako bi se izbjegla ova vrsta manipulacije Vlada je, kaze Milojevic, predlozila izmjenu donijetog zakona "tako da ce se podjela drzavne imovine obavljati kompjuterski, po sistemu slucajnog uzorka". Kako ce to prakticno izgledati, dr Aleksa Milojevic je objasnio na primjeru 400 trgovackih preduzeca, predvidjenih za privatizaciju u prvom krugu: "U kompjuter se ubacuje tih 400 preduzeca i broj stanovnika koji imaju pravo na besplatnu podjelu njihovih deonica. Po sistemu slucajnog izbora najpre se izabere preduzece, a onda po istom sistemu kompjuter bira njegove deonicare". Po svemu sudeci, zakon bi, zahvaljujuci mastovitosti svojih tvoraca, mogao proci radikalnu metamorfozu prije nego sto pocne njegova primjena.

Predvidjeni model privatizacije dozivio je jednodusnu osudu naucne i strucne javnosti. Nepodijeljena kritika odnosi se na prethodni postupak podrzavljenja preduzeca, obavljen famoznim Zakonom o prenosu drustvene u drzavnu svojinu jos 1993.godine. Dr Mladen Ivanic, profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci, upozorava: "Sa drzavnim preduzecima nema izgradnje savremenog oblika privrede, niti uspjesne privatizacije. Otpor menadzerskog kadra u drzavnim preduzecima tom procesu bice veoma veliki, jer im sadasnja pozicija pruza lagodnost drzave kao zastitnika i jer je veliki broj tog establismenta dosao na ovu poziciju po osnovu politicke podobnosti, a ne po osnovu sposobnosti i rezultata." Izmedju ekonomske logike i politickog voluntarizma vladajuca stranka se opredijelila za ovo drugo i tako dovela u pitanje iskrenost namjere da privatizaciji pristupi kao strateskom interesu ekonomskog razvoja drustva. Ukazujuci na jos uvijek prisutnu inerciju ratne privrede, voluntarizam i inprovizacije u privrednom sistemu, dr Rajko Tomas, takodje profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci, kaze: "To je ambijent na koji se ne moze primijeniti koncepcija moderne trzisne ekonomije kakvu zagovaraju medjunarodne finansijske institucije".

Ne osporavajuci potrebu transformacije svojinskih odnosa vecina ekonomskih i pravnih strucnjaka upozorava i na cinjenicu da je jos uvijek mnogo politicke neizvjesnosti da bi proces bilo kakve privatizacije mogao biti uspjesan. Dr Mici Carevic, profesor ustavnog prava, smatra da svi oblici svojine treba da budu ravnopravni i sukcesivno podlozni stalnoj transformaciji. "Ovo sto nam je ponudjeno nisu oblici transformacije u ekonomskom smislu, vec hajducki, spekulativni i ideoloski oblici i nacini sticanja sredstava za proizvodnju", kaze Carevic.

Put u privatizaciju preko drzavne svojine ostace u ekonomskoj teoriji zabiljezen kao jos jedno nedonosce koje se ispililo iz socijalisticke svijesti ideologiji odanih reformatora. Ukoliko je dr Aleksa Milojevic, glavni drzavni covjek privatizacije, zaista iskreno povjerovao da je ovo najbolji put za uspjesnu i pravcnu privatizaciju, onda njegov napor podsjeca na pricu o ruskom biologu, koji je, slijedeci Micurina, dosao na ideju da ukrsti paradajz sa krompirom, kako bi dobio biljku koja ce u korijenu davati plodove krompira a na struku plodove paradajza. Eksperiment je dao neocekivan rezultat: stvorena je biljka sa korijenom paradajza i izdankom krompira!

(AIM) Branko Peric

y x