ZAKON PROTIV MEDIJSKIH SLOBODA

AIM, ZAGREB, 31.1.1997. Jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u Vijece Evrope bio je i usvajanje novog zakona o Javnom informiranju i po opcem misljenju, kako evropskih, tako i domacih strucnjaka, te sto je najvaznije i novinara, taj je ispit uspjesno polozen. Istina, nisu usvojene primjedbe na sam naziv zakona, pa se on zove "Zakon o javnom priopcavanju", nisu prosle jos neke "sitnice" na kojima je inzistiralo Hrvatsko novinarsko drustvo, koje je od samog pocetka bilo ukljuceno u izradu zakona, ali ipak se radi o aktu za kojeg se moze reci da je na evropskoj demokratskoj razini. Hrvatska vlast zato se rado kocoperila s time kako je, eto, i taj zakon jos jedan krunski dokaz velikih medijskih sloboda i kako je Hrvatska dokazala da joj je mjesto u Evropi. Ovih dana na zasjedanju Parlamentarne skupstine Vijeca Evrope sef hrvatske delegacije dr. Zarko Domljan sijao je od zadovoljstva sto, kad su mediji u pitanju, Hrvatska nije strpana u isti kos sa SR Jugoslavijom, a kao krunski argument kako je sve u redu naveden je slucaj "Radija 101" koji je konacno dobio koncesiju.

No, cini se da se ipak radi tek o demokratskoj sminki, a da je pravo stanje slobode medija u Hrvatskoj ponesto drugacije od onoga kojeg tako rado navodi vladajuca stranka. Ne treba zaboraviti da je "Stojedinica" dobila frekvenciju samo nekoliko dana prije nego sto je zasjedala Skupstina u Strasbourgu i to opet sa zadrskom od devet mjeseci dok se ne rijese navodni sporovi unutar tog radija. Jos u prosincu Vijece za telekomunikacije mislilo je drugacije, sto je na ulice izvelo oko 150.000 Zagrepcana pred cime cak ni Tudjman uz dodatni pritisak svijeta, nije mogao zazmiriti ili olako odmahnuti rukom.

Do danas nije rijesen spor oko stamparije Talijanske unije i "Novog lista", iako je potpuno jasno da je pokusaj da se prvom rijeckom nezavisnom dnevniku nametne ogromni porez najcisci pritisak i ucjena, jer i samo Ministarstvo financija je priznalo da je isti prekrsaj ucinila stamparija "Vjesnik" ili "Slobodna Dalmacija". Nakon sto je zagrebacki opcinski sud odbacio optuzbu javnog tuzioca protiv "Ferala", a zbog navodnog vrijedjanja i klevetanja dr. Tudjmana, najavljena je zalba sto znaci da predsjednik Republike nije odustao. Istodobno dr. Tudjman u nekoliko svojih posljednjih govora zestoko se okomio na nezavisne medije koji se dijelom financiraju "Judinim skudama", a Sorosova fondacija pod posebnom je paskom, sve dotle da su najavljene optuznice protiv nekolice vodecih ljudi. A sve to dogadja se u vrijeme kada Hrvatska televizija stisce do te mjere da je postala najobicnija propagandna masinerija HDZ-a.

Svemu tome treba pribrojiti, najprije u prosincu usvojeni Zakon o zastiti tajnosti podataka, koji je toliko restriktivan da se gotovo i ne zna sto tajna nije, a onda i Prijedlog kaznenog zakonika koji je nedavno prosao takozvano prvo citanje. Ova dva zakona, posebice ovaj drugi, ako budu usvojeni u sadasnjem obliku, zapravo ce sadasnji prilicno liberalni Zakon o javnom priopcavanju pretvoriti u najobicniji ures demokraciji. Poznata zagrebacka odvjetnica, strucnjak za medije, Vesna Alaburic tvrdi da bi se Hrvatska vrlo brzo mogla naci na necasnom popisu zemalja (poput Turske, Etiopije, Kine, Kuvajta, Alzira, Vijetnama, Nigerije,Indonezije...) u kojima ce novinari i urednici mjesecima i godinama camiti u zatvorima.

Prema tom prijedlogu za kazneno djelo pocinjeno informacijom ne odgovara vise samo autor vec i glavni urednik, jer "propustanjem duznog nadzora nije sprijecio objavu informacije kojom je ucinjeno kazneno djelo". A prijeti mu zatvorska kazna i sest puta duza nego autoru informacije kojom je, primjerice, pocinjeno kazneno djelo sirenja laznih vijesti ili uvrede. Zanimljivo je i indikativno da su odgovorni i glavni urednici jedine "sluzbene" ili "javne" osobe koje su po zakonu duzne nadzirati rad svojih sluzbenika ili zaposlenih. Samo od sebe se namece pitanje zasto se slicna odgovornost ne predvidja, recimo, za direktore javnih poduzeca, ministre, ili predsjednika Republike, ako netko od njihovih potcinjenih ucini nesto kaznjivo? Evidentno je da ovakvo rjesenje za cilj ima cenzuru, ili autocenzuru, jer buduci ce glavni urednik odgovarati za svaku informaciju kojom je ucinjeno kazneno djelo, pa dakle i za informacije sadrzane u autoriziranom intervjuu, izjavama ili govorima politicara, nece mu preostati nista drugo nego da i njih cenzurira. Podsjeca to na vremena kada je jedan visoki partijski funkcioner, inace bivsi novinar, izjavljivao: svatko moze izjaviti svasta, ali novinar mora odluciti sto je glupost.

Prijedlog kaznenog zakonika propisuje kaznjavanje za iznosenje ili pronosenje neceg neistinitog sto moze skoditi casti i ugledu (kleveta). Alu usporedimo li Prijedlog keznenog zakonika sa Zakonom o javnom priopcavanju moze se zakljuciti da ce zbog iste informacije nakladnik biti oslobodjen materijalne stete, ali se moze dogoditi da urednik i novinar zavrse u zatvoru. Shodno svim evropskim normama novinar i nakladnik nece odgovarati za stetu ako je informacija kojom je steta ucinjena tocno i potpuno izvjesce s rasrpave na sjednici tijela javne vlasti, ili ako je informacija autorizirani intervju ili izjava. Medjutim, ako su izjave saborskih zastupnika, ministara ili predsjednika drzave neistinite, a mogu skoditi casti i ugledu, novinar i urednik bit ce kaznjeni za klevetu.

Zakon o javnom priopcavanju prihvatio je nacelo da je zastita privatnosti javnih osoba znatno uza od obicnih smrtnika, ali tu demokratsku tekovinu Prijedlog zakonika ne priznaje sve dotle da uvodi vrlo sumnjiv pravni pojam "osobna tajna". Novinari se stavljaju u tako nezavidan polozaj da ce biti oslobodjeni kaznene odgovornosti ako na sudu dokazu svoju nevinost, a ne, kao do sada, ako im tuzitelji dokazu krivnju.

Ta hrpa skrivenih mina zapravo gotovo u potpunosti ukida Zakon o javnom priopcavanju, pa se namece dojam kako je on pisan za inozemnu javnost, a kazneni zakonik za domacu uporabu. Stoga je ocito da se na mala vrata pokusava ukinuti vecinu sloboda sto su zapisane u Zakonu o javnom priopcavanju. Po svemu sudeci bit ce opet posla za pravnike, a Hrvatsko novinarsko drustvo zasigurno ce se aktivno ukljuciti u konacno donosenje Kaznenog zakonika, jer nemoguce je pristati na "novosti" koje su veliki korak natrag. Iako ce u krajnjoj liniji ipak sve ovisiti od sudske prakse i nacina na koji ce pojedini suci zakon "citati", nije dobro da im se omoguci da zakon tumace u stilu - moze ovako, ali i onako.

GOJKO MARINKOVIC