SIMPATIZERI NUTRICIONISTICKE REVOLUCIJE

AIM; Skopje, 29.01.1997

Mozda onu saljivu autologiju po kojoj je "hrana najbolja ishrana" nije izmislio Makedonac, ali sasvim sigurno da na ovim prostorima nema naroda na koji je do te mjere primjenljiva. Pod hranom naravno valja podrazumjevati one dijalekticke izdanke sto, uz malo posrdovanja covjeka, u redovnim ciklusima nastaju u neprestalnoj interakciji neba i zemlje. Kako drugacije tumaciti cinjenicu da, cak i uslovima stabilnog statistickog koordinacionog sistema, kakav je ovdje otprilike poslednjih tri- cetiri godine, postoje nesto bolja i nesto losija vremena. Na kraju prosle godine, prema zvanicnim podacima, u Makedoniji je zabiljezena inflacija od nekih tri procenta i porast troskova zivota od 2,8 odsto. Ovaj se negativni trend ima zahvaliti, prije svega, primjetnom porastu cijena usluga, ali po svemu sudeci, ta cinjenica prosjecnog zitelja Makedonije ne uznemirava bas previse. Prije ce biti da ga onih 8,2 odsto za koliko su pale cijene poljoprivrednih prozvoda navode da zadovoljno potapse vlastiti trbuh.

Blagodareci svojoj skromnosti i nevjerovatnoj inventivnosti tradicionalen kuhinje, Makedonac naime, veoma lako podnosi i znacajnije pomjeranja od loseg prema losijem. Odatle, valjda, ni u ovdasnjim medijima ne praktikuju precesto objavljivati ono sto se zove "potrosacka korpa", soim ukoliko se pod tim ne podrazumijevaju svakodnevni "bedekeri" za zelene pijace. Sezonsko povrce, prije svih paradajz, paprika i luk kojima je Makedonija prebogata, vremenom padaju do nevjerovatnog nivoa od recimo pola marke po kilogramu, a onda se u ogromnim kazanima pretvaraju u mjesavine najrazlicitijeg oblika i ukusa ciji je rok trajanja otprilike do naredne sezone. Relativno niske cijene, tokom citave godine, drze i riza, kupus, krompir i pasulj. Kilogram krompira i u ovim zimskim danima, zavisno od kvaliteta, kosta izmedju 80 feninga i jedne marke, a pasulj se moze kupiti po tri. Sa mesom je situacija drasticno drugacija, ukoliko se pod tim pojmom ne podrazumijevaju oni zaledjeni monstrumi od americkih pilecih bataka. Slovenacka piletina vec se ne moze brojati u jeftinu hranu buduci kosta oko 6 maraka i dvostruko je skuplja od "amerikanaca". Meso od papkara za ovdasnje prilike izuzetno je skupo i kredje se od devet do petnaeset maraka. Mesne preradjevine, pak, postale su misaona imenica za prosjecnog gradjanina Makedonije, buduci se cak i cijene salama ciji kvalitet u principu ne garantuje prezivljavanje primicu cifru od 10 maraka. Mesni delikatesi postizu i trostruko vecu cijenu. Za utjehu ostaje cinjenica da "bjelancevine zivotinjskog porijekla" tradicionalno i nisu bas pretjerano zastupljene na makedonskim trpezama, mada bi pisac ovih redova mogao ogrijesiti dusu, buduci je, u Skopju na primjer, poslednjih godina otvoreno bezbroj novih mesnica i to sa veoma kvalitetnim asortimanom. Navike se ocigledno mijenjaju, mada je, u svakom slucaju, daleko veci broj simptaizera nego ucesnika u ovoj nutricionistickoj revoluciji. Makedonska vlada, sa svoje strane, pobrinula se da proizvodi koji po prirodi stvari "ne smiju" zavisiiti od stihijnog natjecanja ponude i potraznje, a spadaju u red elementarnih prehrambenih proizvoda, ostanu na rezimu maksimalne stabilnosti. Tako se cijena hleba vec duze vrijeme drzi na nivou od 0,85, secer je oko 1,3 ulje oko 2, a mlijeko 0,9 maraka.

Nedavno je Vlada donijela odluku po kojoj se podize cijena benzina i ostalih naftinih derivata, pa sad litar "supera" kosta negdje oko 1,4 marke i, prema svemu sudeci, najveca je na ovim prostorima. Za narodnu utjehu smanjene su akcize na duvan, pa se sad pakovanje najjeftinijih cigareta moze nabaviti za 55 feninga, a one najskuplje tipa "marlboro" ili "kamela" kostaju tek nesto vise od 1,5 maraka. Sto je plnairala izgubiti na cigaretama, drzava namjerava nadomjestiti na pivu, pa je paralelno sa pojeftinjenjem cigara, podignuta cijena piva - najpopularnijeg narodnog pica - negdje na nivo cijene hljeba. Ukoliko se makedonski gradjanin cvrsto opredijeli za vino ili rakiju domace proizvodnje, ili eventualno za glavonolne buckurise bugarskih destilacija, jedan opasni porok mogao bi mu se uciniti jeftinim. "Ono pravo" preporucljivo je izbjegavati. Zadovoljavanje elementarnih kulturnih potreba, pak, uglavnom se svodi na povremene odlaske u kino koje kosta 3,7 maraka. Sto se ostalog tice, prosjecni gradjanin Makedonije u principu izbjegava citati novine (cijena dnevnih izdanja 1,1 marka) i za zivu glavu nece da plati TV-pretplatu (13 maraka).

Sve ove brojke visile bi u zrakopraznom prostoru ukoliko bi se preskocilo reci kako je prosjecna makedonska plata vec duze vrijeme, dakle jednako kao i cijene elementarnih namirnica, zakovana na oko 310 maraka. Ovdje ljudi nikad nece reci da su im plate male, nego da dolaze rijetko. Na zlost, ova mala sala je bolna realnost Makedonije. Negdje izmedju 30 i 40 odsto radnoaktivnih makedonskih gradjana, naime, nema zaposlenje, a u velikom broju preduseca plate se isplacuju neredovno, ili se uopste ne isplacuju. Najveci broj penzionera, takodje, ima primanja manja od prosjecne place. Zbog svega toga bilo bi iluzorno istrazivati sta se sve, osim osnovnih namirnica, moze naci u famoznoj potrosackoj korpi. Sve sto iz tog elementarnog inventara nedostaje, prosjecni makedonski gradjanin, naravno ukoliko je pokretan, nabavi budzasto u susjednoj Bugarskoj, i tako zakrpi kraj sa krajem. Sto se "nadgradnje" tice ona mu se nudi gotovo svako vece na nekoj od desetak televizijksih stanica koje su do savrsenstva razradile razlicite oblike lutrije. Nema familije koja ovdje ne igra popularni TV-bingo. U dvomiljonskoj Makedoniji prodaje se prosjecno oko 850.000 kupona za ovu svenarodnu zabavu koja sretnicima moze donijeti izmedju 100 i 150 hiljada maraka. Svi smatraju da je taman toliko dovoljno da se tekstovi kao ovaj nikad vise ne citaju. Na zalost, iskustvo govori da su sanse da se pogine od udara groma, jednake onima da se dobije premija. Pise: BUDO VUKOBRAT