BOSANSKA MLADOST NALAZI SVOJ PUT

"I LIKE AMERICA"

AIM, SARAJEVO, 18.01.97. Najpoznatija i najstarija ljubavna prica u Konjicu - gradicu koji nije ni u Bosni, ni u Hercegovini, nego nekako bas u onom "I" - traje tvadesettri godine: tacno onoliko koliko zivota zajedno imaju njeni akteri, Gordana Pavlovic i Srecko Balic.

Rodjeni su istog dana u konjickoj bolnici, s tim sto je Gordana svijet ugledala tri sata prije. Sreckovi roditelji, oboje Muslimani, dali su sinu "pravo narodsko ime bas lijepog znacenja". Gordana je od svojih roditelja, rodjenih Konjicana iz starih srpskih porodica, dobila ime po tetki, koja je negdje kod Prozora kao partizanska bolnicarka poginula 1943 godine. I jedni i drugi roditelji, ne zna se koji sretniji, na licu mjesta, u porodilistu, dogovorili su se: bice prijatelji.

Bilo je to 7. januara 1972. godine i od tada traje neraskidivo prijateljstvo njihovih roditelja. Razlicita nacionalnost nikome u gradicu nije bola oci: za Konjic je to bila normalna stvar.

Srecko i Gordana nisu se razdvajali: i u osnovnoj, i u srednjoj skoli sjedili su u istoj klupi. Mali vrsnjaci su ih zadirkivali da su "momak i cura", a oni u tome nisu vidjeli nikakvu porugu. Naprotiv. Zajedno su isli na izlete, u kino, na skolske ekskurzije, zajedno su bili na svom prvom plesu, jedno drugom podarili su svoj prvi poljubac i ljubavni zagrljaj...

Nisu se razdvajali sve do 1991. godine, kada su, nakon gimnazije, za studij odabrali razlicite oblasti: Srecko filozofiju, a Gordana matematiku. No, studirali su u istom gradu, Sarajevu, i stanovali u istom domu, na Bjelavama.

Onda je dosao april 1992: granate Mladiceve vojske zasule su Konjic, vec pretrpan muslimanskim prognanicima iz Nevesinja, Gacka, Hadzica, Trnova, Foce...I u samom Konjicu glave su se usijale, pa su se na udaru nasli i lokalni Srbi. Medju njima Gordanini roditelji. Neko se, naime, sjetio da je Gordanin otac Milan bio rezervni kapetan JNA, da je "nekako cesto isao u rezervu", a i Gordanina majka Sretenka "cudno se ponasa u posljednje vrijeme". Zebnja se uvukla u tek sagradjenu porodicnu kucu Pavlovicevih, a pojacavale se iz dana u dan, jer su pod tajnovitim okolnostima poceli da sele konjicki Srbi: neki na obliznje Borke, neki u Srbiju, Njemacku, a neki i u mjesni zatvor. Jedne noci potkraj aprila zveknuo je i sasuo se prozor na kuhinji Pavlovicevih. Na papiru, u koji je bio umotan poveliki kamen, hemijskom olovkom bilo je napisano: "Sta cekate, majku vam cetnicku! Hocete da vas pokoljemo!" Tako su i Pavlovici donijeli odluku: preko Kiseljaka, Zagreba, Osijeka, Segedina i Subotice - rodjacima u Beograd!

Srecko i Gordana prvi put u zivotu su se razdvojili, a da se nisu ni pozdravili na rastanku: Srecko je vec bio u rovu, na prvoj liniji odbrane grada, a Gordana danima uoci odlaska nije izlazila na ulicu na kojoj se ginulo.

Tri i po godine kasnije u Daytonu je potpisan mir, a u kuci Balicevic zazvonio je telefon: "Halo, Konjic, Beograd ovde, poziv za gospodina Srecka!" Njegova majka taman je zaustila da kaze da je Srecko na liniji, da jos nije demobilisan, kad se iz slusalice zacuo poznati glas: "Zdravo, ovdje je vasa Goca-Zvoca. Jeste li zivi..." Sreckovoj majci ispala je slusalica iz ruke, a ni iz Beograda se nije moglo cuti nista vise osim Gordaninih jecaja.

Mjesec dana kasnije Gordana ponovo zove Konjic, ovaj put stan Hakovicevic, gdje je zivjela njena najbolja drugarica Edina. No, njeni roditelji su joj rekli da je Dina vec dvije godine u Sarajevu, da zavrsava pravo, da zivi s nekim Srbinom, tim i tim...Dali su joj telefonski broj.

Tako je Gordana od drugarice iz Sarajeva saznala da je njen Srecko, njen "najdrazi Buco", ziv, da je u ratu ostao citav i normalan, da, koliko Edina zna, nema djevojku...Saznala je da je upravo demobilisan, ali da nikako ne moze da nadje posao "iako mu je nacionalnost prava, ali je problem sa imenom, a ni roditelji mu nisu u stranci..." Tako je i Edina saznala da je Gordana s roditeljima, da studij nikad nije nastavila, da radi u jednoj gradjevinskoj firmi, da zaradjuje sasvim solidno za aktuelne srbijanske prilike i - da hoce da se uda za Srecka!

• Zna li on za to?

• Ne zna, nisam ni pricala s njim, nismo se ni culi nikad jos odonda. Tri i po godine..

• Hoce li pristati da se ozeni!?

• Ama, Dino moja, hoce, znam to. Samo mu ti reci da kod tebe u Sarajevu bude tad i tad!

Srecko je bio najsrecniji covjek, kako mu ime kaze, kada mu je Edina telefonom ispricala sta se dogodilo i sta Gordana hoce. Dosao je u Sarajevo tad i tad, tacno tada nazvala je Gordana, ali nisu progovorili gotovo ni rijeci. Srecko je sutao, nesto nerazgovijetno mucao promuklim glasom... Prica je zavrsena tako sto se Edina obavezala da ce im u sarajevskoj opstini Centar izvaditi rodne listove, a u opstini Novi Grad zakazati vjencanje. I da ce biti Gordanina kuma, s tim da i Srecku mora naci kuma, jer on u Konjicu vise nema drugova koji bi mu mogli biti svjedoci na vjencanju sa Gordanom Pavlovic, "onom cetnikusom".

Vjencanje je odrzanbo u srijedu, 8. januara ove godine u sarajevskoj opstini Novi Grad. Mladenci i kumovi poslije vjencanja otisli na cevape. Poslije toga u Ambasadu SAD u Sarajevu, odatle u IRC, a iz IRC-a Gordana otisla na Pale i dalje u Beograd, a Srecko u Konjic. Oboje su u dzepu imali po jedan primjerak vjencanog lista, gomilu obrazaca koje treba pazljivo popuniti, te po jedan primjerak brosure koja kruzi medju mladim Bosancima.

Na prvoj strani brosure pise: "I like America"

DRAGAN STANOJLOVIC