NAMJERE PISMA NAMJERE

AIM, ZAGREB, 23.1.1997. Srbi pod prijelaznom upravom UNTAES-a nece u naredne dvije godine morati sluziti vojni rok u Hrvatskoj vojsci. Imat ce po jednog pomocnika u ministarstvima unutarnjih poslova, pravosudja, obrazovanja i kulture. U dvije zupanije koje zahvacaju podrucje UNTAES-a birat ce svoje podzupane, a u Donjem domu hrvatskog Sabora cekaju ih dva mjesta. Na predstojecim izborima (za lokalnu upravu i Gornji dom Sabora), koji ce se odrzati 16. Ozujka, moci ce glasovati u hrvatskom Podunavlju ili u nekom od mjesta u kojima su ranije zivjeli, a iz kojih su izbjegli tokom hratskih vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja". Nudi im se puna obrazovna i kulturna autonomija, a pripadnici srpske lokalne zajednice iz podrucja UNTAES-a koji su zrtve rata - posebno invalidi, udovice i djeca bez roditelja - imat ce puna zdravstvena i socijalna prava. Nabrojeno nije popis zelja radikalnih srpskih vodja, koje su shvatile da ce ipak morati pod hrvatsku vlast namjerno postavile uvjete za koje unaprijed znaju da ih Zagreb ne moze prihvatiti, vec najznacajniji dijelovi 12 tocaka Pisma o namjerama koje je Ivica Kostovic, potpredsjednik hrvatske Vlade 13. sijecnja, predao prijelaznom upravitelju UNTAES podrucja, americkom umirovljenom generalu Jacquesu Kleinu, nakon njegova sastanka s hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom. "Mislim da ce Srbi u Podunavlju biti vrlo zadovoljni, jer im se nudi vise nego sto su mogli zamisliti", rekao je ocito zadovoljni Klein, kad mu je uruceno Pismo namjera. No, Hrvatskoj je televiziji trebalo tri dana da javnost detaljno upozna sa svim elementima te iznenadjujuce ponude. Uradjeno je to tek nakon oporbenih zahtjeva u Saboru da o dokumentu raspravi i hrvatski parlament, ali i vrlo negativnog prijema na koje je sirokogrudna hrvatska ponuda naisla u Zajednici prognanika, organizaciji koja okuplja hrvatske izbjeglice, a ciji je povremeni radikalizam inspiriran iz krugova desne frakcije vladajuce Hrvatske demokratske zajednice. Kako u politici nema slucajnosti, ili su one iznimno rijetke, Pismo namjera s benevolentnim hrvatskim ponudama upuceno Kleinu i Vijecu sigurnosti UN-a pojavilo se upravo na dan kada je pomocnik americkog drzavnog tajnika, John Kornblum doputovao u Zagreb. Nagla hrvatska popustljivost - osobito odredbu iz Pisma o namjerama po kojoj Srbi s podrucja pod prijelaznom upravom mogu glasovati po svom izboru - na podrucju UNTAES-a ili u mjestima gdje su ranije zivjeli (sto moze bitno promjeniti demografsku sliku tog dijela Hrvatske kakva je postojala prije pocetka rata 1991. Godine, kada Srbi ondje nisu bili vecina) - zacijelo je rezultat velikih pritisaka medjunarodne zajednice na Hrvatsku. Jer, samo dan iza Kornbluma, u Zagreb je stigao i ambasador Richard Shifter, savjetnik u Vijecu za nacionalnu sigurnost SAD-a, sa - za Hrvatsku neugodnom americkom inicijativom - o suradnji u jugoistocnoj Evropi. Tom se inicijativom, vec tjednima, na velika zvona plasi hrvatska javnost kao jos jednim od pokusaja obnavljanja Jugoslavije. Ta prijetnja - iako vec dobrano potrosena i sve manje uvjerljiva - medju dijelom hrvatskog pucanstva i danas jos izaziva nelagodno osjecanje, sto aktualna vlast obilato koristi, isticuci sebe kao jedino jamstvo da se takvo sto nece i dogoditi. Htio ne htio, hrvatski je predsjednik Tudjman morao pokazati svoju kooperativnost u vezi s ponudom Srbima, kako bi od Kornbluma i Shiftera mogao dobiti jamstva da Amerika pod pojmom "suradnje u jugoistocnoj Evropi" ne misli na cvrsce i formalnije veze medju zemljama bivse Jugoslavije. Tudjmanu takvo sto pred skorasnje izbore doista ne bi trebalo, ne samo zbog radikala u njegovoj stranci - ciji su apetiti naglo porasli na vijest o predsjednikovom losem zdravlju - vec i zbog dijela oporbe, koja sada ono sto Tudjman i njegova stranka nude Srbima, smatra neprihvatljivim, zeleci na taj nacin pridobiti dio javnosti pred skorasnje izbore. Tudjman je ocito procijenio - a za vise od sest godina svoje vlasti to je dobro i naucio - da Pismo namjera u obliku kako je predoceno medjunarodnoj javnosti moze zadovoljiti sva nacela koja se u takvim prilikama traze: izbalansirano je i sirokogrudno i drzi se temeljnih standarda kad su u pitanju nacionalne manjine, a u nekim "specificnostima" i rjesenjima ide i korak ispred. I da se

• kad reintegracija zavrsi - ono moze citati i ponesto drugacije! Dodatni zahtjevi koje bi eventualno postavili Srbi zvucali bi, nakon tako sirokogrudnih hrvatskih ponuda, prilicno neuvjerljivo i medjunarodna zajednica zaista vise ne bi pokazivala nikakva zanimanja za prijedloge tipa "jedna srpska zupanija" ili "politicka autonomija". Uostalom, to se ubrzo tako i pokazalo. Pragmaticni je Klein, pun pohvala za hrvatsko Pismo namjera, energicno i jednostavno odbacio pricu o jedinstvenoj srpskoj zupaniji, kratko obrazlozivsi kako to "nije moguce prema hrvatskom zakonu". U slicnom tonu odgovorio je i americki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith, a i njegov britanski kolega Gavin Hewitt drzi da "Pismo daje potrabna jamstva lokalnom stanovnistvu", te kako ono pokazuje "da je hrvatska Vlada konacno usvojila dokument kojim priznaje ne samo postojanje srpske zajednice, nego i tocno odredjeno mjesto za nju u Hrvatskoj". Kad jednom izbori prodju, Pismo namjera ce se iscitavati posve drugacije. Bar Tudjman zna kako se ne dopusta "oporbeno stanje" i kako se vlast moze zadrzati i kad se izbori glatko izgube. Zagrebacki slucaj pokazao se kao dobar model. Tesko je vjerovati da ce grogirani Srbi u hrvatskom Podunavlju, nakon svega sto im se posljednjim godina dogadjalo, biti uspjesniji od hrvatske oporbe u pokusaju da preuzmu vlast koju na izborima - posve je realno - mogu osvojiti. To je, cini se, shvatio i Vojislav Stanimirovic, koji je za svaki slucaj otputovao na Pale da vidi kakvim se namjerama tamo moze nadati. Milosevic je ocito preokupiran problemima iz vlastita dvorista i niti ima vremena, niti mu je vise zanimljivo baviti se izgubljenom sudbinom slavonskih Srba. Stanimirovicev put na Pale mozda je bio njegovo shvacanje pravih namjera hrvatskog Pisma namjera. Srbi iz hrvatskog Podunavlja vjerojatno i nece otici prije izbora, ali je pitanje hoce li ostati kad se izbroje glasovi i kad institucije hrvatske vlasti napokon zakorace u njihov zabran. Tada bi mogla uslijediti repriza onoga sto su IFOR- ovci promatrali kada su pojedine "srpske" opcine u Sarajevu dosle pod Izetbegovicevu vlast. Prica doduse nije posve ista, ali slicnosti ima i tek ih moze biti. Ako Srbi odu iz Podunavlja, najudobnije im moze biti u Posavini, onom njenom dijelu koji sada kontrolira Republika Srpska. Milosevicu vise ne trebaju - ni s izbjeglicama koji su sada u Srbiji ne zna sto bi. Napokon i Posavljaci s tog podrucja negdje moraju zivjeti, a Podunavlje - isrpaznjeno od Srba - gotovo da je idealan novi dom. Nece biti nezadovoljna ni medjunarodna zajednica. Izbori su prosli, nije bilo krvi, a ljudima je ionako zajamcena sloboda kretanja. Pogotovo krecu li se pravcima koji su na tajnovitim seansama nekadasnjih komunistickih lovista strateski zacrtani u predratnoj balkanskoj krcmi, u prici koja se nenadano otela kontroli u trenutku kad je u krcmi nakratko nestalo svjetla.

DRAGO HEDL