"SECI" - IMPERATIVNO

AIM, Skopje, 22.01.1996

Ako je suditi prema reakcijama nekolicine potickih uglednika, u Makedoniji je postignut relativno visok stepen saglansosti u vezi sa pozitivnim odgovorom Vlade na americku inicijativu o regionalnaoj saradnji yemalja Jugoistocne Evrope. Utoliko se ÷ini neobicnijom cinjenica da je ovdasnja javnost ostala uskracena za osnovnu informaciju, oko toga sta je to zvanicno Skopje prihvatilo proslog decembra u Zenevi, sve dok su u makedosnkim sredstvima informisanja nisu pojavile vijesti kako se Hrvatska i Slovenija jogune. Buduci regionalno asociranje nije pomenuto cak ni u novogodisnjoj poruci predsjednika drzave Kire Gligorova koja je, inace, najvecim dijelom bila posvecena spoljnopolitickim izazovima.

Tek kad je americki ambasador Ricard Sifter, koji se ovdje smatra idejnim tvorcem citavog projekta, uz pomoc Djona Kornbluma provalio Franju Tudjmana na , barem djelimicnu, kooperativnost, nadlezni organi u Skopju brifovali su resorne novinare i od tada se ovdasnji mediji naprosto utrkuju u afirmaciji ove ideje. Najznacajnija diplomatska pera sad naveliko raspisuju sadrzaj predloga sto su ga Ameriknaci, kao svojevrsni pojas za spasavanje, bacili u balkanske politicke vrtloge, a najprestiznije novine pune svoje stranice anketama u vezi sa oportunosti makedonske "izjave o namjerama". Predstavnik vladajuceg Socijaldemokratskog saveza Ljupco Popovski, prema ocekivanju, do kraja podrzava inicijativu buduci ona "podstice ekonomsku saradnju izmedju (ovih) drzava, a znacajno je Sto se nece institucionalizirati, nego ce se realizirati kroz programe". Naglasavajuci protivljenje bilo kakvom obliku politickog povezivanja, partneri u koalicionoj vladi iz albanske Partije demokratskog prosperiteta, preko svog poslanika porucili su javnosti da su za "sve integracije koje obezbedjuju protok ljudi, robe i ideja". Korist za Makedoniju u buducim ekonomskim integracijama prepoznaju i ovdasnji opozicioni politicari, mada bi oni bili radi najprije dobiti vise informacija o pravoj sadrzini inicijalnih dokumenata i autenticno tumacenje iz Vlade.

Zanimljivo je napomenuti da je do sada aktuelna makedonska vlast sa naglasenim nedostatkom simpatija primila sve slicne prijedloge za regionalna asociranja, posebno kad su oni dolazili u pakovanjima koja je nudila Evropska Unija. Bezmalo pa na noz, tako je docekana proslogodisnja projekcija Karnegijeve fondacije i Aspenovog instituta, koja je imala, prema ovdasnjim ukusima, prevelik stepen politickog priblizavanja u svom rjesenju balkanskog cvora. Neki ovdasnji posmatraci, doduse, oduvjek tvrde kako makedonsko odbijanje ovih prijedloga i nije bilo bas posve autenticno, buduci ova drzava nije u poziciji da bilo sta odbije, nego da se radilo o svojevrsnoj trgovini u stvaranju alibija pred domacoj javnosti. Cak i da je tako zvanicno Skopje je pokazalo zadivljujucu dosljednost, pa bi sada bilo zaista interesantno dokuciti kakva se to magija krije iza carobne kovanice SECI sto se lagano gnijezdi u ovdasnjoj politickoj svijesti i iznenadnog zaokreta u kolektivnom raspolozenju prema regionalnom asociranju.

Istina je da nad ovim prostorima jos uvijek lebdi prijeteca avet bivse Jugoslavije, pa se politicari kako zive vatre boje reanimacije te avetinjske zajednice. Isto tako, Makedoniji se, vjerovatno ne bez razloga, smatra prilicito naprednom u vezi sa savladavanjem uslova koje "novodemokratske" drzave moraju ispuniti za ukljucenje u evropske integracije, pa se plasi kako bi je "nazadni" region dugo zadrzao na distanci od zeljenog cilja. Ipak, ovdasnjoj javnosti nije do kraja objasnjeno u cemu se sastoji kvalitativna razlika i atraktivnost americkog "regionalnog pristupa" u odnosu na one evropske, tim prije sto se tvrdi kako su ovi potonji inspirisali SECI. U ranijim prijedlozima, naime, nigdje se nije eksplicite pominjala obnova bivse zajednice, isto kao sto najnovija ne iskljucuje mogucnost uslovljavanja u vezi sa stepenom priblizavanja Evropi. U ovome trenutku jasno je samo toliko da se region sada posmatra u jednom sirem kontekstu i da ne podrazumjeva tek bivsejugoslovenske drzave, "pojacane" Albanijom i eventualno Bugarskom. To apsolutno odgovara makedonskoj ambiciji da pobjegne od kompromitantnog identifikovanja sa balkanskim maglinama i njihovim neprijatnim istorijskim repovima. Sa druge strane, pak, ovdje se dokazuje vise nego ociglednom logika da, ukoliko su americku inicijativu objerucke prihvatile Grcka i Turska, a poslije nesto neckanja i Madjarska, dakle zemlje koje su u svemu nadmasile balkanske standarde, nema nikakvog razloga da to isto ne ucini i Makedonija.

Po svemu sudeci, medjutim, za skopski pogled na inicijativu za regionalnu saradnju na prostorima Jugoistocne Evrope najpresudnija je adresa odakle dolazi. SAD su najznacajniji politicki sponzor i glavna uzdanica samopouzdanja aktuelne makedonske vlasti, pa se ovdje smatra da, ukoliko se Vasington javlja kao inspirator i garant buduceg povezivanja regiona isklucivo na polju ekonomije i zastite covjekovih okoline, onda ce tako i ostati, zanci iza svega vise ne moze biti neka politicka pozadina. Zbog toga sto se dvoume u vezi sa kristalno jasnim americkim prijedlogom, u ovdasnjim medijima bile su diskretno prekorene Hrvatska i Slovenija. Ipak, opreznost kojom je citava ova problematika prezentirana javnosti, sigerise da i u Skopju postoje izvjesne rezerve oko toga kako sve nije potpuno "ocisceno" od politike. Novinari skloni opustenijim profesionalnim zanrovima, najnoviju skracenicu iz politickog vokabulara citaju u srpskoj transkripciji, dakle kao imperativno "seci". Navodno, Klinton hoce konacno presjeci u vezi sa necim sto je vec odavno rijesio. Sad je samo pitanje - sta je to rijeseno?

Pise: BUDO VUKOBRAT