PRAFASIZAM NA DJELU

AIM, 15.01.1997. Preko 20 godina sociolog Alija Hodzic radio je u Institutu za drustvena istrazivanja Sveucilista u Zagrebu, gdje se bavio empirijskim istrazivanjima iz oblasti sociologije sela i sociologije kulture. Od 1991. godine i sluzbeno je na tvz. cekanju. "Drustvena struktura i kvaliteta zivota u periodu tranzacije" (1996.) zadnje je njegovo istrazivanje, a radjeno je u okviru "Centra za tranzaciju civilnog drustva".

AIM: Vasa je teza da je u Hrvatskoj identifikacija s novim "drzavotvornim" jezikom, bila potpuna ili relativna, najmanje vidljiva, ali da najdublje ulazi u opci konsesus vrijednosti koje je postavio vladajuci ritam. Sto se to dogodilo s jezikom?

HODZIC: Prica o jeziku je svojevrsna dramatizacija. Jer da bi opstao, hrvatski narod mora sacuvati svoje znamenje, a jedno od tih znamenja je jezik. Proizvodnja jezicnih raslina (kojom se proizvode i komunikacijske prepreke prema govornicima drugih naroda zajednickog jezika) sluzi tome da se pomocu hrvatskog jezika spasi hrvatski narod od izumiranja. Otuda je prihvacanje postojece jezicne prakse, bila ona konformisticna ili ne, pristajanje na tu dramatizaciju, u kojoj je prica o jeziku samo jedan moment.

AIM: Koji su drugi momenti? HODZIC: Drugi momenti su lose demografske situacije (nizak natalitet, gubljenje tradicionalno nacionalnih prostora, visoka stopa iseljavanja), ekonomsko zaostajanje, balkanska situiranost i tako dalje i tako redom. Na kraju te dramatizacije pojavljuje se njeno razrijesenje i smirenje - drzava. Kao organizaciona sila pojavljuje se istovremeno i kao sredstvo spasenja i kao samo spasenje.

AIM: Jesu li to djelomicno bili i motivi rata? Naime, ta potreba za razlikovanjem. Kao da smo bili pre slicni, pa je valjalo zarezati.

HODZIC: To i jesu motivi rata, potpuno identicni i kod jednih i kod drugih. Srbi u Hrvatskoj, osim sto su smetnja za formiranje nacionalne drzave, pojavljuju se kao moment u ojacavanju nacionalnih snaga koje ulaze u taj projekt. Posluzili su dakle u realizaciji hrvatske nacionalne revolucije. Naime, nikada se na apstraktnoj ideji velika energija ne moze pokrenuti. Gotovo uvijek mora postojati protivnik i nekakva zrtva koja budi solidarnost. Protivnik ugrozava mene ili nas i sluzi za zbijanje redova i realizaciju plana. Jezik je tu da se preko jezicnih promjena dodje do tog novog, kako bi rekao knjizevnik Slobodan Novak, autenticnog hrvatskog ruha. Da se preko autenticnosti, koja je naravno lazna, obrazuje novi subjekt - hrvatski gradjanin kao subjekt koji je u jednom rezimu poslusan eliti koja vodi brigu o hrvatskom narodu i njegovom probitku. Ovdje se dakle vjeruje da postoji neka jezgra do koje se moze doci ciscenjem ("Cistimo i cistit cemo", kaze knjizevnik S. Novak), kao da je hrvatski identitet zatrpano blago, a ne uvijek iznova povijesno formiran, viseznacan i proturjecan.

AIM: Temeljni motiv i za Hrvatsku i za Srbiju nije dakle u demokraciji vec u nacionalizmu, tako da je sve ovo bilo, reklo bi se, bas kao naruceno?

HODZIC: To se moze i tako reci. Naime, kao jedan segment demokratskih poredaka visestranacki izbori u bivsim socijalistickim zemljama, osim mozda Ceske, iskoristeni su kao sredstvo za jacanje drugih, nedemokratskih pojava. Imali smo situaciju gdje je trebalo podrzati tzv. nacionalisticke snage za rusenje socijalistickog poretka. Snagama koje su to obavile nije bilo stalo do demokracije. Njima je, konkretno u Jugoslaviji, bilo stalo do stvaranja nacionalnih drzava, a u istocnom bloku do osamostaljenja od Moskve. Tamo, medjutim, bar u nekim zemljama dolazi do prilagodjavanja. Ponavljanje izbora na kraju ce i napraviti nekakav demokratski poredak. Pitanje je samo koliko ce to dugo trajati. Na djelu je nesto sto bismo mogli nazvati grubom pedagogijom.

AIM: Kod nas je, medjutim, sve pojurilo u nekrofilni pseudopovijesni smijer?

HODZIC: Kad je rijec o Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, stvar je nesto drukcija. Tu se otislo dublje, krenulo se u potragu za identitetima. Jasno je da ce se pri tome, iz same logike pokreta koji poduzimaju tu akciju, prije uzeti ono sto je pri ruci, odnosno romanticna prtljaga i njeno stoljetno "obogacivanje", nego da se nesto zbiljski ucini sa sobom. U Hrvatskoj i Bosni (a tamo posebno u Republici Srpskoj i teritoriju pod kontrolom HVO- a) zaista su izvrsene duboke nacionalne revolucije. Valjalo je, koristeci se visestranackim izborima, doci do vlasti i onda preko organizirane sile, dakle drzave, ostvariti zeljeni identitet, odnosno izvrsiti duhovnu obnovu. Istovremeno, u toj fantazmi, samo je drzava centralni dio te obnove.

AIM: A drzave su odvajkada u nasem balkanskom kodu po definiciji male. Sto se tada dogadja?

HODZIC: Da, male su, i zbog toga ne mogu izici iz sistema u kojem su stvorene, a stvorene su iz sistema medjunarodnih odnosa. Ono sto ih je stvaralo odrzava ih i kontrolira. Kada bi medjutim mogli apstrahirati vanjske okolnosti sve bi se ovo zavrsilo u nekom obliku samounistenja, jer rijec je o sadomazohistickim pokretima, koji ne unistavaju samo onog Drugog, vec i sami sebi. Njihova konstrukcija drustva, iz koje djeluje, izrazito je redukcionisticka, pa je pogubna za svako kompleksno drustvo.

AIM: Koji je u tom smislu njihov ideal drustva? Posijelo i kamena s ramena? Toljage, dionice i reckanje nozica?

HODZIC: Njihov ideal je jednostavno drustvo: prije selo nego grad, prije stalesko nego moderno klasno drustvo. Otuda ta upotreba tradicionalne nazadne kulture i njenih rituala.

AIM: U Hrvatskoj to ide i ici ce sporije nego u Srbiji. Koji su razlozi?

HODZIC: Upravo zato sto se u Hrvatskoj pojavljuje vladajuca ocjena, koja nije bez ikakvog osnova - i u tome je "kvaka" - da je hrvatska nacionalna ideja, vodjena strankom na vlasti, vodjom i narodom koji ih je slijedio, pobijedila - vojno, diplomatski, politicki, kulturno, dakle svakojako. Jos se govori da je izvrseno i ekonomsko cudo. Iz te pozicije, koja je fakticno lazna, a i dalje se gradi, mnogo je teze doci ne samo do rjesavanja problema, vec i do postavljanja valjanih pitanja. Ni jedno valjano pitanje ne moze se postaviti iz te pobjednicke situacije.

AIM: A Srbija, sto je sa Srbijom? HODZIC: U Srbiji je stvar drugacija. Imaju oko 700 tisuca izbjeglica, neizvjesno je oko Kosova, privredno su skoro unisteni, u svijetu su sotonizirani i tako dalje. Ta politika ocito nema dobre rezultate, a posebno su losi s obzirom na pocetne ciljeve, stvaranje tzv. Velike Srbije. Ako je tako, a mislim da je tako, onda je veca sansa da se iz te situacije pocinju postavljati pitanja. Doduse, nece se postaviti pitanje o nacionalizmu iz kojeg se sve ovo razvilo, ali ce se postaviti pitanje vlasti, koja ce se tako okriviti za sve promasaje, iako je i srpska vlast slijedila nacionalisticki motiv ulazeci u citavu pricu.

AIM: Znaci li to da tema kritike po prirodi stvari ne moze biti njezin nacionalizam vec nesto "interno"?

HODZIC: Da, to jest da je ta vlast autoritarna, da tezi diktaturi, da je autisticka, da svakodnevno nanosi stetu narodu, da ne moze ostvariti uspjesnu vezu prema vani i slicno. A to doista i jest tako. Otuda nove politicke inicijative u Srbiji, ukoliko postanu dominantne, htjeli to njeni akteri ili ne, nece moci stvarati novu ratnu situaciju, agresivni nacionalizam, autizam i tako dalje, vec ce morati teziti, kako bi oznacili promjenu, otvorenosti i suradnji s drugima. U svakom slucaju morat ce igrati novu ulogu.

AIM: Ima li Hrvatska sansu da postavi ono pravo pitanje? HODZIC: Za sada ne, mada ima i tu mogucnosti, prije svega u vezi s teritorijalnim aspiracijama. Ta stvar s Bosnom jos nije dovrsena. Nije sasvim izvjesno da ce teritorij pod kontrolom HVO- a i ostati pod tom kontrolom. Odnosno, ako Federacija BiH jednom stane na svoje noge, tada ce se postaviti pitanje i hrvatskih ratnih ciljeva. Onda ce se vidjeti da je ratni cilj 1990. godine, Hrvatska u povijesnim i prirodnim granicama, bio nerealistican. Ako se, medjutim, ta Federacija ne ostvari, pa Hrvatska zadrzi te prostore pod svojom neposrednom kontrolom, tada se, po mom misljenju aspiracije povecavaju. Dubravko Horvatic tvrdi nedavno u "Hrvatskom slovu" da su, ne samo Hercegovina, vec i Srijem i Backa hrvatske zemlje, pa pita ministra obrane Gojka Suska: "Kad cemo mi imati mogucnost da dodjemo do toga da domovina bude u drzavi?". Prica o suvremenoj Hrvatskoj vec sada je tuzna. Kakva bi tek bila kad bi nastavila slijediti volju ljudi koji postavljaju ovakva i slicna pitanja.

AIM: Koliko su pokretacke vrijednosti nacionalne revolucije danas rasirene? To jest moze li se nakon sedam godina reci da je nacionalizam u Hrvatskoj odlucio ostati.

HODZIC: Rezultati istrazivanja koje je provedeno 1996. pokazuju da su te vrijednosti do te mjere rasirene u Hrvatskoj da glavni nositelji slobodno mogu reci da su pobijedili. Naime, tri cetvrtine stanovnistva prihvaca vrijednosti s kojima je zapocela vladajuca stranka, a drugi u takmicarskom entuzijazmu prihvatili. U Hrvatskoj stoga mozemo govoriti o radikalnom nacionalizmu, ili sto bi Umberto Ecco rekao, o prafasizmu. Rijec je o vrijednostima koje su pogodne za izgradnju totalitarnih poredaka. A to su tlo, zajednicko porijeklo i etnos kao osnova solidarnosti.

ALEN ANIC