NEVOLJE ULICNIH PRODAVACA

Siva ekonomija

Banjaluka, 20.januara (AIM)

Godinu dana nakon rata siva ekonomija u Republici Srpskoj ima sva obiljezja "drzavne ekonomije". To se moze vidjeti na svakom koraku u bilo kojem gradu. U Banjaluci se na svakoj raskrsnici, na sporednim ulicama i na periferiji, mogu vidjeti ljudi sa vikend stolicima ili inprovizovanim pultovima na kojima je izlozena roba za svakodnevnu upotrebu. Ponegdje medju robom stoji flasa rakije, namijenjena prodaji na casicu onima koji to vole s nogu i da ih niko ne vidi. To, kazu prodavci, za sada ide najbolje.

Ulicna prodaja prvo je krenula sa cigaretama. Prvih nekoliko mjeseci rata one su bile najtrazenija roba. Nestasica prouzrokovana embargom na Drini, zatvorenoscu komunikacija i nedostatkom sirovina u banjaluckoj Tvornici duvana omogucila je "sivoekonomasima" da se razmasu. Na "crnom trzistu" mogle su se naci cigarete ciji je proizvodjac bila sarajevska tvornica, ili Fabrika duvana u Rovinju. Za prve se govorilo da poticu iz opljackanog banjaluckog skladiste ove tvornice za vrijeme aprilskih zbivanja, a za druge da se donose sa ratista u zapadnoj Slavoniji.

Iako ova "ekonomska forma", po misljenju ekonomista, predstavlja trend "koji varira na granici ilegalnog i legalnog", zakonodavac je jasan: siva ekonomija predstavlja zakonom zabranjenu djelatnost i najcesce se tretira kao jedan od oblika nedozvoljene trgovine. Ipak, drzava ima razumijevanja za ovaj najzastupljeniji oblik prezivljavanja stanovnistva i takvu nedozvoljenu djelatnost tolerise. Povremeni upadi policije i inspektora na pijace pijacni prodavci vide kao "treniranje strogoce", kako bi se onima koji njihov posao ne odobravaju stavilo do znanja da drzava postuje zakon.

Roba koju nude ulicni prodavaci je daleko jeftinija nego u "drzavnim" prodajnim objektima. Zbog toga ovakav nacin trgovine dobija i podrsku od obicnih ljudi, pa guzve oko tezgi sa tom robom nisu nikakva novost. Prodavci zadovoljno trljaju ruke, ali priznaju da ne prolaze bez problema.

"Ma, ne interesuje mene ta siva ekonomija, nego daj ti meni da ja zivim", izjavljuje jedna starija gospodja iza tezge prepune cigareta, cokolada, zileta, hemijskih olovka, pa i zenskih carapa. Na njenoj tezgi dominira mini satelistska antena sa pijace u Porebricama. Priznaje da nabavlja robu iz Federacije i prica kako je poslednji put prilikom nabavke robe "pala" na granici. "Ovo sto stoji na tezgi valjda ce uspjeti pokriti troskove", kaze. Njena koleginica, koja prodaje odjecu (jakne, carape, gace i majice), bila je nepovjerljiva: "Sve bi bilo dobro da nam ne prave probleme..." Na koga se to odnosi, nije zeljela odgovoriti. Upuceni kazu da je u pitanju jedna vrsta "pokroviteljstva" i da samo manji broj prodavaca radi "za sebe".

Nemir medju ulicne prodavce u poslednje vrijeme unose povremeni upadi inspekcijskih kontrola. Pronadjena roba se plijeni i podnose prekrsajne prijave. Jedan stariji prodavac se povjerava i kaze da i oni imaju svoju dojavnu sluzbu pa robu uspiju sakriti. "Bila sam mirna dok je trajao rat...Policiji ubacis koju steku cigaereta, i nema problema", prica starija zena koja vec nekoliko godina prodaje ovu vrstu robe i koju mnogi ovdje smatraju "doajenom". Prema njenim rijecima, sve je teze opstati, jer "prodavaca ima vise nego kupaca".

Porijeklo robe na pijacama i kod ulicnih prodavaca je razlicito. Najvise robe je iz Subotice i iz Tuzi. Roba se doprema soping-turama, koje svesrdno organizuju ovdasnji vlasnici autobusa. Po nekakvoj internoj raspodjeli Subotica je predvidjena za nabavku odjece i slicnih proizvoda, dok se u Tuzima mahom nabavljaju cigarete i tehnicka roba. Na kvalitet robe se jos niko nije pozalio. Ako nesto nije dobro, nije ni skupo. Dogadja se da je pojedinoj robi odavno istekao rok trajanja, ali se i ona iskoristi.

Novinar AIM zatekao se jednog dana na medjuentitetskoj liniji u svojstvu transportnog pomocnika na teretnom vozilu jednog od banjaluckih trgovaca na "veliko". Na dogovorenom mjestu sacekao nas je mladic srednjih godina i odmah poceo da pozuruje da se utovar robe sto prije obavi. "Ekipa" je u rekordnom vremenu napunila nas kamion sa cigaretama, vocem i kutijama nepoznatog sadrzaja. Vozac kamiona je "ortaku" sa druge strane predao svezanj konvertibilnih novcanica i posao je okoncan. Pripadnici IFOR-a su trgovinu samo mirno posmatrali.

"Gazda" koji nam je i omogucio prisustvo medjuentiteskoj trgovini uz obaveznu anonimnost, pomalo razocarano tvrdi da ga je "ovaj put lose prosao". Razmislja o novom poslu i kaze: "Sledeci put cu mu uvaliti nasih cigareta". Kazem mu da je posao prilicno rizican, a on odgovara: "Bio si u Porebricama...Amerikanci su tamo omogucili da se trguje. Zasto da ne? Dobro i jednima i drugima. Kada bi vlasti ovo na neki nacin odobrile, imale bi i one nekakvog cara".

Na putevima vise nema punktova i kontrola. Ulicni prodavci mogu se vidjeti i pored magistralnog puta. Siva ekonomija je stvarnost. Drzava ne moze da je sprijeci, a ne zna da je legalizuje.

(AIM) Miso Vidovic

x y

y y