SVAKOM VLASTITI KRS

AIM, Skopje, 15.01.1996

Sest metaka ispaljeno je jedne zimske noci na porodicnu kucu vladike Nauma, mitropolita nadleznog za Strumicku eparhiju Makedonske pravoslavne crkve. Iz rezultata istrage tesko je naslutiti da li je u pitanju pokucaj atentata ili tek puka prijetnja, ali su istreli na vladikinu kucu prakticki razglasili jedan neprijatni sukob izmedju crkve i dijela pastve koji, sjriven od ociju javnosti, tinja vec mjesecima.

Makedonska pravoslavna crkva do sada inace nije imala nesporazuma sa svojim svjetovnim okruzenjem. Od kako je proglasila autokefalnost prije tridesetak godina, ali i ranije, uvijek ke njegovala veoma prisne odnose s vlastitom drzavom i imala nepodijeljenu podrsku medju narodom, cak i u vremenima kad se na duhovna pitanja gledalo drugacijom dioptrijom. Ovaj put, medjutim, naisla je na prepreku pri pokusaju da u vlastitim njedrima ozivi tradiciju monastva koja je prekinuta svojevremenim gubljenjem nezavisnosti i padnajem MPC pod nadleznost tudjih egzarhija. Tridesetak mladih ljudi upuceno je, naime, na put iskusenja ili su vec zamonaseni u strumickim manastirima Vodoca i Beljusa, pa se zato na meti oruzanog napada nasao vladika strumicki Naum, mada ocigledno odgovornost nije iskljucivo njegova.

Gnjevni roditelji koji su danima protestovali pred dverima Svetog arhijerejskog sinoda jednostavno se ne mogu pomiriti sa cinejnicom kako su njihova djeca, u najljepsim godinama, upuceni da se, u ime trazenja duhovnoga mira i potpunog predavanja sluzbi bozijoj, odreknu nekih ovozemaljskih iskustava i uzitaka. Crkveni velikodostojnici zato se optuzuju da su zaveli mlade duhovnike i nepravilno ih regrutovali u monaski red, preskacuci u proceduri zaredjenja saglasnost roditelja. Pri tome je, na racun privatnog zivota nekih svetih ljudi iz crkvene nomenklature, izneseno niz neprijatnih optuzbi, prije svega u vezi sa njihovim krsenjem celibata koji su kao hirotonisane glave duzni prakticirati. Ovo naravno nije prvi i jedini put da se u dokonim govorkanjima poteze pitanje dosljednosti i moralne "legitimnosti" nekih arhijereja, ali se na problem uglavnom gledalo sa prikrivenim simpatijama prema sitnim ljudskim slabostima.

Bilo kako bilo, roditeljska briga za buducnost vlastite djece nadjacala je "prirodnu" vezu "naroda i crkve" i, po svemu sudeci, unijela nesto nemira u redovima crkvene hijerarhije. Pod pristiskom monaskih roditelja odrzano je dvodnevno zasjedanje Svetog sinoda ali se, prema saopstenju objavljenom u medijima, ne moze naslutiti nikakva promjena u stavovima duhovne nomenklature u odnosu na sudbinu mladih isposnika i monaha. Sinod se, uglavnom, drzi cinjenicom kako se u proceduri zamonasenja do kraja postuje iskazana volja kandidata za posvecenje i kako se ta ista volja u nekoliko nivoa provjerava. Svoje samopouzdanje u vezi sa tim gradi na cinejnici da se, mada su u pitanju dvadesetogodisnjaci, radi o punoljetnim licima te da bilo kakva prisila prilikom "regrutovanja" ne dolazi u obzir. Pomenuti vladika Naum, poslije svega, poziva roditelje buducih monaha da "iznutra razumiju svoju djecu" i da "ponesu njihov krst".

Ocigledno, u toj potrebi da roditelji "ponesu njihov krst" lezi kljuc citavog nesporazuma. Sudeci prema izjavama nekolicine "monaskih majki", one se apriori ne protive putu sto su ga djeca izabrali. U piatnju je samo roditeljska briga zbog naglih odluka i prekidanja normalnog razvoja procesa. Roditelji su, naime, sigurni da bi bilo mnogo korisnije ukoliko bi njihova djeca zavrsila zapocete fakultetet i onda kako "gotovi ljudi" dosli kuci da se u domacinskoj atmosferi oko svega zajednicki dogovore. Tako bi, uz volju buducih monaha, bila obezbedjena i roditeljski blagoslov. Jedan broj roditelja, pak , sa svoje strane je sigurno da bi buduci monasi, ukoliko bi znali pred kakva sve iskusenja i probleme njihova odluka stavlja porodicu, posve drugacije razmisljali. Posebno je delikatna situacija u porodicama iz kojih su, za dozivotnu vjernost bogu, regrutovani sinovi - jedinci.

Mada je oko ovog provokativnog nesporazuma postignuto "akciono jedinstvo" u okviru Svetog sinoda, izgleda da medju makedonskim arhijerejima ima razlicitih tumacenja procedure zamonasenja. Skopski "Dnevnik" koji je sa naglasenom upornoscu pratio citav slucaj donio je izjave dvojice mitropolita, gospodina Kirila - vladike kumanovsko-poloskog i gospodina Timoteja - vladike Ohridskog koji, pozivajuci se i na vlastito monasko iskustvo, smatraju da je, prilikom upucivanja na "podvig kojim se ispituje cijela nasa vjera", "humano i hristijanski" pribaviti saglasnost roditelja. Pomenuta novina, zbog svog insistiranja na citavom slucaju dobila je packu sa samog vrha crkovne hijerarhije kako sije "razdor medju vladikama", a nisu je postedjele ni neke kolege sto su pretplaceni da brane "makedonsku kauzu".

Bili bi, naravno, posve pogresno slucaj sa makedonskim monasima dramatizovati i davati razmjere koji mu realno ne pripadaju. Problem je, medjutim, veoma delikatan samom cinjenicom sto je delikatna i pozicija Makedonske pravoslavne crkve. Mada ima "apostolsko porijeklo" i jedna je od najstarijih na ovome prostoru, vremenom je izgubila samostalnost, a autokefaliju od Srpske pravoslavne srkve, proglasenu prije tacno trideset godina, jos joj niko od sestrinskih crkava nije priznao. Put konacne afirmacije u pravoslavnom svijetu najvise prijeci Pecka patrijarsija, ali uz punu saglasnost nekih drugih crkvenih hijerarhija koje se ocigledno boje sirenja virusa secesije i u vlastitim duhovnim drzavama. Makedonskoj crkvi je izuzetno stalo da u procesu priznanja i uspostave normalnih odnosa sa svim pravoslavnim crkvama sacuva apsolutnu vjerodostojnost, a njeni su poglavari svjesni da se u tom smislu mogu zloupotrebiti i najsitniji slucajevi. Pise: BUDO VUKOBRAT