HEROIN PO CEPTER-RECEPTU

AIM, Skopje, 08.01.1997

Proslog decembra, u razmaku od samo cetiri dana, troje mladih Skopljanaca, od kojih dvoje spadaju u kategoriji maloljetnika, umrlo je pod dejstvom narkotika. I ranije se ovdje desavalo da poneki neoprezni ili samoubilacki raspolozeni narkoman zavrsi kao zrtva paklenog "overdouza", ali u ovom slucaju, s obzirom na pomenuti cetvorodnevni interval, bilo je vise nego janso da nije u pitanju "standradno" predoziranje. Mada rezultati policijske istrage jos nisu objelodanjeni, mediji su iz medicinskih izvora dokucili kako se radi o muckom masovnom troavnju djece prljavim heroinom. Na trzistu se, naime, pojavila mjesavina ove opasne droge sa cementom, sto je prouzrokovalo promptne smrti troje nesretnika, a na klinikama se nalazi jos nekolicina ovisnika koji su prezivjeli prvi udar. "Oplemenjivanje" heroina praskastim materijama, racunajuci i cement, nije novina u ovdasnjoj dilerskoj praksi. I ranije su preprodavaci zeleci uvecati vlastiti car, u ogranicenim kolicinama u drogu mjesali cement, gips i razne pudere, pa je vise nego zanimljivo pitanje kako se to i zasto na makedonskom narko-pazaru ovaj apokalipticki miks pojavio u smrtonosnim omjerima.

Kratkotrajna "panika u parku droge", osim ocekivanog ocaja roditelja djece-ovisnika, uglavnom je prosla. Nije se, medjutim, mogao steci utisak o bilo kakvoj "panici" medju nadleznim organima, niti pak u ovdasnjoj javnosti, osim ukoliko se pod tim ne podrazumijeva zgrazanje nekolicine sto je primijetila neku povezanost izmedju triju osmrtnica koje su jedna za drugom osvanule u novinama. A razloga za paniku, ocigledno, ima. Skopjem su se, naime, odmah pojavile spekulacije kako je decembraski pomor ovdasnje djece rezultat obracuna dviju narko-mafija, pralticno jedna smisljena diverzija kojom se konkurenti pokusavaju istisnuti sa trzista. Ma koliko sovjek bio rezervisan prema spekulacijama, u ovome trenutku morao bi se osjetiti beskrajno zabrinutim pred cinjenicom da u relativno malom gradu kakvo je Skopje, ili pak jednom naizgled patuljastom trzistu dvomilionske drzave tradicionalnog svjetonazora, postoji prostor za konkurentsku borbu heroinskih importera. Jedan od rijetkih ovdasnjih zvanicnika koji je izgleda do kraja procijenio pogubnost droge i potrebu da se ovome istinskom zlu stnae za vrat je predsjednik drzave Kiro Gligorov. Gligorov je, naime, u svojoj novogidisnjoj poruci izmedju silnih strateskih obaveza drzave u vezi sa vlastitom medjunarodnom promocijom i ucvrscivanjem unutarnje stabilnosti, apostrofirao borbu protiv narkomanije.

Ova iznenadna ekskluzivnost na makedonskoj listi prioriteta, ukoliko naravno to nuzno podrazumjeva i "akciono jedinstvo" madleznih organa, bezmalo pa epidemiskim, razmjerima kojima se ova opacina siri Makedonijom. Zvuci nevjerovatno, ali u ovoj zemlji je prije samo cetvrt vjeka bilo zabiljezeno samo 11 ovisnika. Na kraju prosle decenije nije ih bilo ni pedeset. Danas, prema razlicitim izvorima, ima izmedju 1.300 i 1.500 narkomana pod medicinskom kontrolom, ali se procenjuje da ih je barem deset puta vise. Ovdje nema toliko efikasne sluzbe koja bi sa velikim stepenom izvjesnosti mogla garantovati broj "djankija", ali jedno je sigurno da je taj broj petocifren i, sto je najgore, i najpesimistickije prognoze svakim danom zastarjevaju.

Jednostavno, Makedonija koja se i ranije nalazila na jednoj od heroinskih magistrala od istoka prema zapadu, postala je zrtvom tog puta. Zbog nekih ranijih poremecaja na trasama droge, s jedne strane, te zbog velike frekfentnosti i otvorenost makedonskih granica, sa druge, ovdje se iznenada pojavila kolicina narkotika koju zagranicni distributeri nisu mogli apsorbovati, pa je ostala u zemlji. Velika kolicina finoga praha potpuno je poremetila ranije odnose na trzisstu, pa se heroin na makedonskim ulicama pojavio u smijesno malim cijenama od tridesetak maraka po polugramskom pakovanju. Jedan proslogodisnji simpozij u Ohridu na kojem je stotinjak evropskih strucnajka debatovalo o "krivicno-pravnoj regulativi" u vezi sa nelegalnom trgovinom narkoticima, ako nista drugo pamtice se po tome sto je sugerisao evidentnu uzrocno-posljedicnu vezu izmedju ekonomskih procesa i zloupotrebu droge i definirao da narko-bum na ovim prostorima koincidira sa drustvenim promjenama zapocetim pocetkom ovoga desetljeca. Izgleda da je u Makedoniji doslo do jedne naizgled cudne kooperacije izmedju pojedinacnog osjecaja bespomocnosti u egzistencijalnom bezizlazu i logicne potrebe da se od svega pobjegne, te jednog potpuno oprecnog, dakle aktivistickog, pokusaja da se taj bezizlaz prevazidje brzom i dobrom zaradom. Droga se zato sa jednakom strascu uziva i preprodaje, pa je jedna od specifika makedonskog narko-trzista u tome sto je vecina ucesnika u dvostrukoj ulozi, ujedno su i dileri i korisnici. Dobri poznavaoci prilika tvrde da osim setvorice-petorice bosova, svi drugi u ovome biznisu koji se cijeni na petnaesetak miliona maraka, uzivaju dragu. Jednostavno receno, narkomani dobijaju besplatne doze u mjeri u kojoj nalaze nove zrtve. Nesto slicno Envej-lancu trgovine ili prodaji Cepter- posudja. Ekspanzija je dakle zagarantovana.

Makedonija, po svmeu sudeci, pladja danak nerazmjeri izmedju otvorenosti svojih granica i nedostatka drugih zastitnih mehanizama. Isto tako, ocigledan je potpuno neselektivni pristup prema takozvanim lakim i teskim drogama koji, potpomognut relativnom ujednacenosti cijena marihuane i heroina, na primjer, rezultira preskakanje svih stepenica i prekonocno padanje potencijalnih ovisnika u ralje najtezih opijata, prije svih sveprisutnog heroina. Makedonska vlada donijela je, doduse, prosle godine dokument pod nazivom Nacionalni program za suzbijanje droge i tgovine opojnim sredstvima, ali taj program se, najvecim dijelom, odnosi na prevenciju i ulogu obrazovnih institucija. Tesko je ocekivati da bi se njime, u ovakvim okolnostima, moglo bitnije popraviti stanje. Makedoniji je potrebna jedna odlucna i kompleksna akcija za radikalno presjecanje narko-kanala i za cjelosnu kontrolu trzista opojnim sredstvima. Ukoliko to ne uradi odmah, kasnije bi moglo biti kasno. Ili bi, barem glasine kako joj nije u intrresu dobile na vjerodostojnosti. Pise: BUDO VUKOBRAT