SDA U GRADjANSKOJ BOSNI

PISE LI IZETBEGOVIC POLITICKI TESTAMENT

AIM, SARAJEVO, 8.1. 1997. Polovinom ove godine odrzace se drugi kongres Stranke demokratske akcije Bosne i Hercegovine, na kojem ce, prema prvim najavama njenih lidera, biti izvrsen znacajan zaokret u politici stranke, koja vec punih sest godina sebi priskrbljuje pravo iskljucivog tumaca nacionalnih interesa Bosnjaka.

Na novogodisnoj konferenciji za novinare predsjednik SDA Alija Izetbegovic tu promjenu kursa sveo je na priblizavanje gradjanskoj orijentaciji i promjene unutar stranackog vrha. Izetbegovic je, istina, vec u startu nastojao amortizovati ocigledno krupne potrese, tvrdeci kako i nije rijec o znacajnijem skretanju sa sadasnjeg kursa stranke, jer, po njemu, SDA se nije nikad ni deklarisala kao iskljucivo nacionalna stranka. Time je vjerovatno zelio izbjeci moguci rascjep unutar SDA, a narocito sukob sa tvrdom stranackom strujom, koja u islamu vidi glavne odrednice svog politickog djelovanja.

No, bez obzira na Izetbegovicevo tumacenje, evidentno je da bi

1. godina mogla biti prelomna za SDA. Ako su namjere da se izvrsi transformacija iskrene, svakako da je naredno pitanje sta je to Izetbegovica bio ponukalo, ili mozda natjeralo da se odluci na tako korjenite reforme, pogotovo sto je SDA minulih godina, da je to zeljela, imala i dovoljno prostora i dovoljno moci za forsiranje gradjanske opcije. Medjutim, cinjenica je, da su demokratska nacela i, na rijecima, zalaganje za slobode svih vrsta nerijetko odudarala od poteza koji su vuceni u praksi.

Kada se pocetkom 1990. godine pojavila na politickoj sceni tadasnje Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, jedini kapital Stranke demokratske akcije bila je nekadasnja struktura organizacije "Mladi muslimani" i podrska Islamske vjerske zajednice. Ta dva struba bila su osnova za nacionalno osvjescivanje Muslimana i borbu za njihovu nacionalnu ravnopravnost. Iako u svom imenu nikada nije istakla nacionalni niti vjerski predznak, sto je umnogome posljedica i strogih zakonskih propisa u vrijeme kada je SDA osnivana, u prvom planu uvijek je bila muslimanska odrednica.

Ni u vrijeme svog nastanka, a ni kasnije, Stranka demokratske akcije nije imala precizno profiliran politicki program i njega su u mnogo vecoj mjeri odredjivali dogadjaji unutar nekadasnje Jugoslavije, a potom i Bosne i Hercegovine, nego neka precizna politicka linija koja je slijedjena. Tako siroko bazirana vremenom se razvijala vise kao politicki pokret, a manje kao stranka sa jasno zacrtanim ciljevima. Nastala kao svojevrsni odgovor narastajucem srpskom nacionalizmu, ciji talas se od Kosova sirio sve do Knina, ne zaobilazeci i Bosnu i Hercegovinu, SDA se dugo vremena njime hranila za vlastito jacanje. Mozda zvuci paradoksalno, ali cetnicka ikonografija podgrijavana od zvanicenog Beograda vise je ucinila na osvjescivanju Muslimana nego je tome doprinijela SDA. U takvoj situaciji, u strahu od novog genocida, Muslimani su se sve vise priblizavali i identifikovali sa SDA. Samo u takvim okolnostima, bez vecih posljedica po slabljenje svog utjecaja, SDA se mogla odreci prvo Adila Zulfikarpasica i Muhameda Filipovica, zatim Fikreta Abdica, i, na koncu samo privremeno, Harisa Silajdzica.

Medjutim, zavrsetak rata u Bosni i Hercegovini nametnutim mirom, pa i cinjenica da njime nije ostvareno ono osnovno, a to je jaka cjelovita Bosna i Hercegovina, bez cega, po tumacenju mnogih, nema ni uslova za opstanak sadasnje bosnjacke nacije, mogli bi biti prvim razlogom za transformaciju ove politicke stranke. Ako su strah od velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma bili osnovom za jacanje bosnjacke kohezije, pri cemu je bilo dozvoljeno koristenje islamskih nacela i folklora, u novim uslovima oni bi se mogli pretvoriti u svoju suprotnost. To vazi i za odnose unutar Bosne i Hercegovine, ali i za tretman koji bi politika SDA mogla imati u medjunarodnim okvirima. Naime, ako je iskljucivi i brutalni nacionalizam SDS bio razlogom za ujedinjenje Bosnjaka, sada bi se mogao desiti obrnuti proces. Prevladavanje islamske struje unutar SDA postaje glavnom branom demokratskim promjenama unutar srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Radovan Karadzic, a tom tezom obilato se koristio i Franjo Tudjman kada je zelio zigosati rezim u Sarajevu, nerijetko se nazivao prvim borcem protiv prodora islamskog funamentalizma u Evropu. I jednom i drugom, okretanjem ka gradjanskoj opciji SDA bi izbila znacajan adut iz ruku.

S druge strane, ukoliko se zeli zadrzati podrska medjunarodne zajednice, a narocito Vasingtona, cija rijec je postala presudna u svjetskim okvirima, SDA se mora odreci ocigledne podrske islamskih zemalja. Prvenstveno to vazi za Iran.

Dakle, zagovaranje gradjanske opcije je vise posljedica realnosti nego stvarnih zelja unutar SDA. Ali, sigurno je da ovaj put nece biti dovoljno samo deklarativno izjasnjavanje, vec ce ono morati biti praceno i konkretnim potezima u praksi. A u tom slucaju bice neminovan unutarstranacki sukob sa tvrdom, desno orijentisanom strujom. Konkretno, Izetbegovic bi mogao biti prisiljen da se kao neprikosnoveni lider odrekne nekih svojih stranackih saputnika i prvih saradnika. To bi mogao biti veci lom nego je to bio razlaz sa Abdicem ili Silajdzicem. Abdic nije nikada ni imao presudnu rijec unutar stranke, a sa Silajdzicem je to ocito bilo samo formalno.

No, sudeci po potezima koji su upravo vuku iz SDA, Izetbegovic priprema dobru zaledjinu i za takvu mogucnost. Unutar stranke podrska bi mu mogla biti generacija mladjih kadrova, na koje se on sve vise oslanja, a mogli bi to biti i dojucerasnji komunisti koji su tokom rata obukli dres SDA. Odredjeni potezi cine se i van stranke, sa ciljem da se esdeaovka forma nacionalnog pokreta zamijeni osnivanjem fronta za Bosnu i Hercegovinu. SDA i Izetbegovic bi, uz tesanje SDA u oblik klasicne politicke stranke, sacuvali dominantan utjecaj unutar bosnjackog korpusa, pa stvorili i pretpostavku za sirenje te platforme na pripadnike drugih naroda koji su spremni boriti se za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Za sada podrska ideji fronta za BiH dolazi iz manje znacajnij politickih stranaka, kao sto su Liberalana i Gradjanska demokratska stranka, koje su nagradjene i ministarskim mjestima u federalnoj vladi. Najjaci adut koji je SDA dobila je povratak Harisa Silajdzica i njegovo pribilizavanje Izetbegovicu. Osim toga, indikativno je i stajaliste Izvrsnog odbora SDA kako bi Srpskog gradjansko vijece trebalo prerasti u politicku stranku, postajuci tako glavnim rivalom SDS. Slican proces vec se odigrao unutar hrvatskog naroda, gdje je iz Hrvatskog nacionalnog vijeca iznjedrena Hrvatska seljacka stranka.

Nije mali broj poznavalaca prilika u Sarajevu koji u najnovijim potezima Izetbegovica prepoznaju i njegov politicki testament. Po njima, on se definitivno odlucio za Silajdzica kao nasljednika na mjestu nacionalnog lidera, ostavljajuci mu u amanet upravo ono zbog cega se Silajdzic onomad i "razisao" sa SDA. A to je gradjanski profilirana stranka i organizacija sa sirokom platformom, dovoljno otvorenom za sve narode ili njene pripadnike, koji su za cjelovitu BiH. Da li ce ta nakana biti i dovoljna zavisi podosta i od reakcija iz SDS i HDZ, partnera iz vlasti, ali i od SDA, odnosno od njene spremnosti da istraje na promjenama. SEJAD LUCKIN