PUT KROZ BARANJU

AIM, OSIJEK, 4.1.1997. Direktor osjeckog "Panturista", Stjepan Frigan, ocito je dobro procijenio zanimanje koje je vladalo za prvu voznju na novouspostavljenoj autobusnoj liniji Osijek - Mohac, pa je za prvi dan (19. prosinca) odlucio pripremiti dva velika autobusa. Tog jutra, oba su bila gotovo puna: egzoticnost putovanja preko Baranje, putem kojim se nije moglo vise od pet godina; besplatna voznja prvog dana; te mogucnost da dio prognanika, nakon toliko vremena, vidi svoja mjesta iz kojih su nasilno morali otici potkraj ljeta 1991., privukli su osamdesetak ljudi na put koji je mnogima od njih licio na pravu avanturu. Iako je mirna reintegracija istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, sada vec u poodmakloj fazi, u kojoj je odlazak na podrucje pod kontrolom UNTAES-a u velikoj mjeri detabuiziran, mnogima koji po prvi put tamo odlaze jos se uvijek cini da se izlazu prilicnoj opasnosti. Vidjelo se to, spomenutog jutra i na osjeckom autobusnom kolodvoru, kada je zabrinuta rodbina dosla ispratiti nekolicinu starijih putnika, dugo im masuci prilikom odlaska kao da odlaze na put za kojeg nije sigurno hoce li se s njega i vratiti.

Jacquesu Kleinu, prijelaznom upravitelju UNTAES podrucja bilo je iznimno stalo da uspostavljanje komercijalne autobusne linije izmedju Osijeka i Mohaca - kao prvi opipljiv dokaz uspjesnosti njegove misije - prodje bez problema, jer je mirna reintegracija na najtvrdji otpor nailazila upravo u Baranji. Nekoliko ranijih "dogadjanja naroda", kojima su bile sprijecene pojedine Kleinove inicijative za brze otvaranje i omeksavanje tog podrucja, nagnale su ga da dva "Panturistova" autobusa, vec na nadzornoj tocki UNTAES-a, na Biljskoj cesti, cim se prijedje novosagradjeni dravski most, docekaju do zuba naoruzani pripadnici pakistanskog bataljuna. Rasporedjeni u cetiri vozila, s vidno postavljenim mitraljezima, Pakistanci su se stavili na celo i zacelje autobusnog mini-konvoja, spremni da interveniraju dodje li do incidenta. Pokazat ce se, na srecu, da je njihov oprez bio pretjeran.

Malobrojni stanovnici Bilja koji su se tog jutra zatekli na ulicama prvog mjesta kroz kojeg su prosla dva autobusa s velikom oznakom "Croatia" i hrvatskim registarskim tablicama, promatrali su u cudu prizor za kojeg su do jucer mislili da je nemoguc. Nece biti pretjerano ako se kaze da ih je pojava "Panturistovih" autobusa - iako najavljena i na belomanastirskoj televiziji - sokirala mozda i vise nego sto bi to ucinio neki svemirski brod da se kojim slucajem spustio u njihovo selo. Vecina ih je ostala zatecena i "bez teksta"; neki su srdacno mahali iz svojih dvorista; drugi u cudu stali pokazajuci prolaznicima nevjerojatan prizor; a tek bi poneki prkosno pokazivali tri uzdignuta prsta kao odgovor na jos jednu Kleinovu "provokaciju". Slicne scene ponavljale su se cijelim putem, podjednako u Mecama, Dardi, Svajcarnici, Novom Cemincu, Belom Manastiru, Knezevu i drugim mjestima kojima prolazi nekoc prometna cesta od Osijeka do madjarske granice.

Ako je za stanovnike Baranje pojava "Panturistovih" autobusa predstavljala prvorazredan sok, jednako je sokirana bila i vecina putnika u oba autobusa. Cirilicne table s oznakama mjesta, nazivi ulica poput "Ulica JNA", "Ulica Vojvode Putnika" ili "Ulica Kneza Milosa", kao i cirilicni napisi na najvecem broju prodavaonica, izazivali su reakcije koje - da ih je cuo - sigurno ne bi ohrabrile generala Kleina u njegovoj optimistickoj viziji buduceg suzivota Hrvata i Srba na tom prostoru.

Redom voznje novouspostavljene autobusne linije bilo je planirano da na podrucju UNTAES-a autobusi prime putnike na stanicama u Dardi i Belom Manastriu, u dva najveca naselja kojima prolazi cesta. Zbog predostroznosti i lakseg osiguranja putnika, predvidjeno je da "Panturistovi" autobusi ne staju na mjesnim kolodvorima, vec u vojarnama UNTAES-a - sjedistu pakistanskog bataljuna u dvorcu u Dardi i sjedistu belgijskog bataljuna u nekadasnjoj vojarni JNA u Belom Manastiru. Kad su autobusi zastali u Dardi, usao je samo jedan putnik, postariji dobro raspolozeni Madjar, kojeg je odmah prepoznalo nekoliko putnika u autobusu, njegovih nekadasnjih sumjestana. Pripadnik mjesovite policije, koji se tokom cijelog puta, od ulaska u podrucje UNTAES-a do granice s Madjarskom, nalazio u autobusu, pregledao mu je dokumente, kako bi se uvjerio da novopridosli putnik ima hrvatsku putovnicu. Lukavi je Klein, da bi podstakao uzimanje hrvatskih dokumenata u Baranji, propisao da granicni prijelaz kod Udvara - sto se stanovnika UNTAES podrucja tice - mogu prijeci samo oni koji posjeduju hrvatske putovnice.

Dva vozila pakistanskih vojnika na celu kolone diktirala su prilicno spor tempo kretanja, pa su putnici u autobusu - a vecina su bili baranjski prognanici - imali jedinstvenu priliku da pazljivo vide i fotoaparatom snime svoje kuce i kuce drugih prognanika. Nekolicina ih je bila vrlo uzbudjena kad su autobusi prosli pored njihovih kuca u kojima sada stanuju neki drugi ljudi. Ono sto se dalo zamijetiti kroz prozor autobusa ostavlja dojam opce zapustenosti Baranje. Iako je razmjerno malo miniranih i porusenih kuca, godine rata i izoliranosti ostavili su duboke tragove u nekoc bogatoj Baranji. Zapustene kuce, prazna seoska dvorista i stanovnici koji se ocito nisu snasli ili nisu imali volje zapoceti novi zivot u okruzju kojem ne pripadaju, stvorili su sumornu sliku zapustenih sela u kojima je stanje privremenosti, nesigurnosti i neizgledne buducnosti sto ce biti s tim podrucjem i kome ce ono napokon pripasti, isparilo svaku zelju da se nesto radi i dugorocno stvara. Neka su sela poluprazna, s pustim dvoristima i spustenim roletama na prozorima, polja su neobradjena, a na mjestima nekadasnjih suma sada su krcevine.

Iako cesta kojom su se od Osijeka do Mohaca kretali "Panturistovi" autobusi nije prolazila kroz srediste Belog Manastira, jedine prave urbane baranjske sredine, prometna zivost i nesto vise ljudi na njegovim prilazima, nagovjestili su da se mozda tek ondje zivi bar priblizno kao i nekoc. U sjedistu belgijskog bataljuna, gdje autobusi zastaju po drugi put na svom putu kroz Baranju, ulazi desetak putnika. Autobuse docekuje i ispraca mnostvo ljudi - vecina njih prica kako su, nakon poprilicnog zakasnjenja u odnosu na red voznje, vec pomislili da je i danas, nakon nekoliko dosadasnjih odgadjanja, ponovno otkazano uvodjenje redovne dnevne "Panturistove" linije kroz Baranju.

Od Belog Manastira do Udvara, gdje je granicni prijelaz s Republikom Madjarskom tek je desetak kilometara. Prijelazna policija UNTAES-a svakom ce putniku u putovnicu udariti zig "Knezevo", sto hrvatska policija na prijelazu kod Donjeg Miholjca

• gdje se dnevno, zbog velike guzve izazvane sopingom ceka i po nekoliko sati na ulazak u Madjarsku - nikada ne cini. Upravo ce taj zig, s datumom prijelaza, mnogima biti suvenir i potvrda da su medju prvima prosli tim granicnim prijelazom. Madjarski granicni policajci koji se, za razliku od svojih prezaposlenih kolega na Dravaszabolcsu ili Barcsu, neopisivo dosadjuju, ocito su bili posve nepripremljeni za dolazak tako velike skupine putnika. Cekalo se poprilicno da dva policajca obave kontrolu, pa se u Mohac stiglo s gotovo sat i pol zakasnjenja. Na radost nekoliko fotoreportera koji su zeljeli ovjekovjeciti taj dogadjaj, ali i mohackim trgovaca koji sada, otvaranjem redovne autobusne linije prema Osijeku, ocekuju bolje dane u svojim, gotovo posve zamrlim radnjama.

Na povratku, ponavljale su se slike s dolaska, ali je bilo ocito da je iznenadjenih manje nego sto ih je bilo tog jutra. Kao da je bilo i vise onih koji su mahali putnicima u dva velika "Panturistova" autobusa, potvrdjujuci staru izreku kako je svakog cuda za tri dana dosta.

DRAGO HEDL