BUVLJACI PERSPEKTIVE

Medjuentitetska trgovina

Banjaluka, 3.januar 1996. (AIM)

Selo Do u Hercegovini, smjesteno na medjuentitetskoj liniji razgranicenja izmedju Brekovica i Stoca, mjesto je u kome svake nedelje trguju hercegovacki Srbi i Hrvati. Pijacni plac uz rijeku Bregavu vec zauzima nekoliko stotina duznih metara. Na njemu su sa obje strane linije razgranicenja "sklepane" prodavnice, kafane, "fri-sopovi", u kojima, nema nikakvih nacionalnih obiljezja. Sagradjeni su uglavnom od daske, "zastakljeni" su "Iforovim" najlonom, a ima i onih koji su pokriveni satorskim krilima i ponjavama.

Po nazivima novosagradjenih objekata vidljivo je da je novi zanatski centar sagradjen na "ho-ruk". Krcma u kojoj se nakon duzeg vremena sastaju hercegovacki Srbi sa rodbinom i prijateljima iz Republike Hrvatske i Federacije BiH zove se "Ko ceka - doceka". Tu su i lokali neobicnog naziva: "Kamen na kamen", "Hotel Dejton", iz kojeg, uzgred budi receno, udara promaja sa svih strana, zatim "Cerga", "Kontejner", "Sansa"...

Na ovom srpsko-hrvatskom buvljaku u prometu je svega desetak artikala. Hrvati Srbima nude "Zastavina" vozila, zestoka pica, juzno voce i cokolade, a Srbi Hrvatima meso, sir, kajmak i duvan. Dobro ocuvan "Zastavin" "stojadin", ili "jugo", moze se kupiti za 8OO do hiljadu maraka. Svake nedelje se, u prosjeku, na ovoj pijaci pazari desetak limuzina. "Zastavini kamioni mogu se kupiti za cetiri do pet hiljada maraka. Na srpsko-hrvarskoj pijaci prodaje se i lakokvarljiva roba - narocito meso. Nedjeljom se ovde mogu susresti trgovci i privatni ugostitelji iz Dubrovnika, Imotskog i Medjugorja, oni koji su se prije izbijanja rata mesom snadbijevali na isocnim pijacama u opstinama srpske Hercegovine.

"Ukoliko se u narednom periodu ne uspostavi stopostotna sloboda kretanja ljudi i roba, ukoliko bar u vrijeme ljetne sezone ne budemo mogli da posjecujemo pijace u istcnoj hercegovini, bicemo prisiljeni da uvozimo meso", kaze Bogdan Markovic, privatni ugostitelj iz Dubrovnika. "Ovdje se, da se razumijemo, ne politici, niko nije dosao da vrijedja drugu naciju, nego da zaradi koji gros, da prezivi. Rat i podjele koje su donijele nacionalisticke stranke ovdje niko ne spominje. I sami vidite da pod istim krovom, pa cak i za istim stolom, kao u neka sretnija vremena, sjede ljudi iz Hrvatske, Federacije BiH i Republike Srpske zajedno".

Uzalud cete na ovom mjestu traziti da kupite zivu stoku. Srpska racunica kaze da je isplativije prodavati zivo i peceno meso. Pecenje se prodaje po 25 DM po kilogramu, dok je zivo meso, ovcije i svinjsko, 12 maraka. Jedne nedelje je, kazu, izvjesni Radovic iz Bilece prodao 2O pecenih ovaca i vec naredne sedmice umjesto cobana, sto je bio, postao vlasnik privatne radnje.

"Bog da blagoslovi one koji su nase politicare natjerali da potpisu ovakav sporazum o miru i one koji su ovuda iscrtali granice", kaze Branko Samardzic, jedan od redovnih posjetilaca pijace. "I prije rata ovdje se tesko zivjelo, onda nas je to zlo dotuklo i od nas stvorilo tesku bijedu, ali se pomalo "vadimo" zahvaljujuci svercu i trgovini. Ako ovdje ostane pijacni plac, mislim da ne bi bilo stanovnika Dola i okolnih sela koji ne bi pristao da, ako treba, drzavi placa pausal za ovakav vid trgovine. Dobro i drzavi, dobro i nama".

Srpska vlast, izvjesno je, ne gleda blagonaklono na uspostavljanje trgovinskih odnosa izmedju dva entiteta. Doduse, na dijelu granice prema Stocu i tokom rata cvijetala je trgovina. Prodavalo se sve i svasta. Na ovom dijelu fronta stolacki Hrvati cesto su se oglusavali o naredbe predpostavljene komande - nisu nasrtali na polozaje srpskih jedinica. Tako su i u vrijeme najzesce bitke u Hercegovini, u ovom kraju nazvane Mitrovdanskom ofanzivom, stolacki Hrvati po polozajima srpskih snaga pucali - corcima. Sa njihove desne i lijeve strane i zemlja je gorjela. Trgovina je, ocito, ucinila svoje i spasla glave ratnicima - i srpskim i hrvatskim.

Najnepozeljniji gosti u Dolu svakako su "specijalci" iz trebinjskog Centra javne bezbjednosti. Nije rijetkost da, kada ih ugledaju, neki Srbi bjeze na teritoriju Federacije BiH, gdje obicno ostaju dok se "specijala" ne povuce.

"Meni "specijala" ne moze nista! Poreski sam obveznik, redovno izmirujem dug prema drzavi, imam odobrenje za mobilnu trgovinu... Ulaz robe je pokriven odgovarajucim papirima. Sve je, dakle, legalno. Samo ne znam da li mi je ducan, koji sam nazvao hotelom, lociran na srpskom ili muslimanski-hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine. Pravac izmedju dvije narandzaste kucice "sijece" moju radnju. Mislim da bi i nadlezne sluzbe stolacke opstine iz Federacije biH mogle da traze svoj dio poreza", kaze vlasnik radnje "Hotel Dejton".

U pogranicnim mjestima ipak su vidne posljedice uspostave trgovine i "platnog prometa" sa susjednim entitetom - opravljaju se i prosiruju kuce, nicu nove radnje, voze se automobili. Samo u posljednjih pet-sest mjeseci, narocito od kako je posrestvom medjunarodnih organizacija uspostavljene stalne autobuske linije na relaciji Nevesinje - Mostar, u najzapadnijoj opstini srpske Hercegovine otvoreno je desetak novih mesnica. Svjeze meso je na cijeni u Mostaru, prevoz besplatan - idealna kombinacija za dobru zaradu.

(AIM) Radmilo SIPOVAC

xy