DOSTOJANSTVO U BIJELOM SATORU

Zivot u izbjeglickim centrima

Banjaluka. 2.januara (AIM)

U Republici Srpskoj tokom zime ostace 69 prihvatnih centara, u kojima se prema zvanicnim podacima nalazi 9.500 osoba. Na podrucju koje pokriva Regionalna kancelarija Komeserijata za izbeglice i humanitarnu pomoc Republike Srpske, na 17 Banjaluckih opstina, nalazi se 14 prihvatnih centara.

U Banjaluci i Prijedoru ima ih sest, a po jedan se nalaze u Laktasima i Celincu. U njima je smjesteno ukupno 1332 izbjeglih i raseljenih lica, uglavnom starijih i onih o kojima nema ko da brine iz uze porodice. Oni su najveci problem jer ne mogu da se brinu sami o sebi, a u RS nema objekata u kojima bi se mogli zbrinuti. U Komesarijatu za izbjeglice najavljuju da su u toku pripreme da se raspuste tri prihvatna centra, a izbjegla lica koja u njima borave smjeste u uslovnije objekte.

Pokusaj da se posjeti prihvatni centar u Osnovnoj skoli "Ivan Goran Kovacic" u Banjaluci novinaru AIM onemogucio je upravnik Centra uz upozorenje da je za svaku posjetu potrebno posebno odobrenje Ministarstva za izbjeglice. Bezuspjesno pokusavajuci da dobije bilo kakvo obrazlozenje, novinar se morao zadovoljiti citanjem pokazanog natpisa "Zabranjuje se ulaz posjetiocima i humaitarnim organizacijama bez odobrenja Ministarstva za izbjeglice". Tragom upravnikovog upozorenja saznajemo da je Ministarstvo za izbjeglice nedavno zaista donijelo odluku da se zabrani posjeta izbjeglickim centrima bez posebnog odobrenja Ministarstva. Dragan Kekic, komesar Komesarijata za izbjeglice RS, u razgovoru za "Glas srpski", kaze da je osnovni razlog donosenja naredbe o zabrani posjeta prihvatnim centrima zastita dostojanstva izbjeglih i raseljenih lica. Zvuci kao poslednji cinizam, ali je istinito! Za tesko stanje izbjeglica Kekic optuzuje medjunarodne humanitarne organizacije: "Meseci prolaze, oni i dalje samo pitaju, mi odgovaramo, a prihvatni centri kao ukleta mesta i dalje postoje". Priznajuci da su drzavni fondovi prazni, Kekic priznaje i da je sa UNHCR-om potpisan sporazum o odrzavanju prihvatnih centara tokom zime, ne propustajuci da naglasi kako se ne zeli pomoc koja ponizava.

Nekoliko izbjeglica koje smo zatekli kraj kapije nisu krili ogorcenje zbog takvog tretmana. "Niko nije zainteresovan za nas i nasu sudbinu. Niko nas ne obilazi, ne pita nas kako nam je, sta nam treba. Spavamo u svlacionicama i fiskulturnoj sali...", negoduje mladic cetrdesetih godina. Ljuti se i na novinare, jer, kaze, ne pisu o obicnim ljudima. Od njih saznajemo da se u blizini nalazi baraka sa izbjeglicama, koja je bila u sastavu prihvatnog centra O.S."Ivan Goran Kovacic", da bi je nakon par mjeseci jednostavno 'zaboravili'. Izbjeglice koje su u njoj nasle smjestaj danas ne pripadaju nikom. Da u ovim napustenim prostorijama Mjesne zajednice Budzak 3. zive ljudi, lako je zakljuciti po traktoru, tom simbolu nesrecnika, parkiranom uz sami zid. Porodice Medic, Kondic, Agbaba, Glusac i Stupar izbjegle su iz Sanskog Mosta i Krupe na Uni u septembru 1995.godine. U barake su smjestene u oktobru iste godine. Bile su nekoliko mjeseci u sastavu prihvatnog centra, a onda su im zabranili da nose hranu u barake. Receno im je da oni koji su van kruga prihvatnog centra ne mogu da koriste hranu iz Centra.

Sada se hrane u javnoj kuhinji koja je otvorena pri mjesnoj zajednici. U kuhinji imaju jedan obrok dnevno. Jedan hljeb se, kazu, dijeli na tri osobe. "Najvise idemo zbog hljeba. Ostalo ne lici na hranu. Ne znamo sta nam kuvaju, samo voda i poneka makarona. Stvarno nas ponizavaju...", negoduje zena u crnini. "Nas 20 spava u pet kancelarija. Svaka prostorija prokisnjava. Prostorije od devet kvadratnih metara prepravili smo u sobe, a od ostavljenih kancelarijskih ormara napravili smo krevete. Duseke smo dobil od Auto- moto drustva", ukljucuje se u razgovor njena komsinica iz istog sela. Iste prostorije sa vodom ovi ljudi koriste za kupanje, pranje posudja i pranje vesa.

Sa njima su i djeca. Cetvoro ih ide u osnovnu skolu, a po jedno u srednju i na fakultet. "Prosle godine smo dobili za djecu sveske. Ove godine nema nista. Djeca nemaju ni knjige ni sveske", prica majka najmladjeg osnovca.

Mnogo je nesrece, tuge i nezadovoljstva medju ovim ljudima. Ne kriju osjecaj napustenosti i odbacenost. "Trazili smo posao. Niko nece da nas primi, kazu 'prestari ste'. Isli smo nekoliko puta kod Mikanovica u Komeserijat za izbjeglice, ali nam na kapiji ne daju uci. Jebem ti takvu vlast...", gubi strpljenje covjeculjak u godinama.

Ljudi iz barake zavide izbjeglicama u prihvatnim centrima jer ovi imaju krevete, sporete, dva topla obroka dnevno i svaki mjesec higijenski paket. Ljuti su i na Sipovljane i Mrkonjicane za koje kazu da nece da se vrate svojim kucama i u Banjaluci drze zauzetih po nekoliko kuca. Culi su da ce IFOR-a u saradnji sa Britanskom agencijom za razvoj prekomorskih zemalja (ODA) napraviti sest prihvatnih centara na podruciju Prijedora i nadaju se da ce tamo dobiti smjestaj i zivjeti u ljudskim uslovima.

Na kraju su nam, kao vlastitu utjehu, priznali da ima izbjeglica koji zive u jos gorim uslovima i ispricali da u Banjaluci i danas pod satorom zivi porodica Djurdjevic. Nismo povjerovali da u snjeznoj vijavici usred grada jos uvijek neko zivi u satorima sve dok po prici sagovornika nismo stigli u naselje Paprikovac, i uz samu zgradu mjesne zajednice, pod satorom zatekli porodici Djurdjevic. Petoro odraslih i troje male dece, na ocigled sugradjana, zive u bijelom satoru UNHCR-a zivotom nezamislivim za mirnodopske uslove u ovom podneblju. Izbegli su iz Drvara u Mrkonjic Grad u kolektivni smjestaj, odakle u poznatom egzodusu mjestana ovog kraja, u maju mjesecu stizu u Banjaluku. Bez rodbine i poznanika, za utociste dobijaju sator. Spavaju na tankom sloju kartona bacenom po zemlji. Dvoje najmladjih je iz bolnice vraceno sa dijagnozom upale pluca. Nisu ih zadrzali u bolnici jer nemaju novac da plate troskove lijecenja. Otac Mirko je ocajan:" Dobili smo rjesenje za kucu i stan, ali u njoj vec neko stanuje i ne zeli da izadje. Milicija nece da ih iseli jer su im poznanici". Mirko kaze da ne zna sta ce sa decom, a supruga dodaje da ce se na kraju obratiti katolickom biskupu Komarici. "Mozda cemo tamo naci malo ljudskosti", kaze ocajna zena.

Napustamo ljude u satoru i pitamo se o kakvom to dostojanstvu brine ministar za izbjeglice?!

Drzava obecava da ce uskoro pokusati jedan broj porodica smjestiti u privatni smjestaj, a samce, starije osobe i lica bez staranja zadrzati u prihvatnim centrima. Drugi korak ce biti organizacija rada prihvatnih centara uz pomoc UNHCR-a. Do tada ce ljudi u ovakvim i slicnim prihvatnim centrima zivjeti i umirati ispod svakog ljudskog dostojanstva.

(AIM) Sasa Cotar