NOVA HRVATSKA SUTNJA O KRLEZI

AIM, ZAGREB, 2.1.1997 Miroslav Krleza (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.), na petnaestu godisnjicu smrti, upleten je u jos jedan hrvatski paradoks: dva teksta (Zarka Paica i Zdravka Zime), na dvije elitne stranice, objavljuje rijecki "Novi list"; zagrebacki dnevnici "Vjesnik" i "Vecernji list" ne posvecuju mu istoga dana,

1. prosinca, cak ni nekoliko kurtoaznih redaka. Iako ih, osim grada u kojem je pisac proveo cijeli zivot i gdje je, uz nevidjenu partijsko-vojnu pompu, i pokopan, vezu i mnogo suptilnije, cak suradnicke veze, oba su se metropolska dnevnika, sudionicki, oglusila na obljetnicu smrti najznacajnijeg i najutjecajnijeg ovostoljetnog hrvatskog knjizevnika.

Kakve je prirode paradoks o kojem je rijec, jasno je vec iz recenica izvucenih u podnaslove u "Novom listu": "Vremena su takva da se Krlezu ne moze izricito zabranjivati, ali su takva da ga se moze sikanirati ili gurnuti u stranu. Nek' gospon Fric priceka, Hrvati sad imaju vaznijeg posla nego da razbijaju glave nad njegovim sumnjicavim poantama", pise Zdravko Zima, a slicno i Zarko Paic: "Kako god bilo, s Krlezom je uvijek bilo neprilika, pa je tako i danas. Sve dok se kultura koja toliko voli epitete uzvisenosti ne oslobodi vlastite udvoricke funkcije i svojeg najveceg apokalipticara i heretika, zanovijetala i dekadenta, kinika i cinika, vrati tamo gdje ga nikad nije ni smjestila. U imaginarni muzej. Za tako nesto potrebna je svijest o istinski slobodnoj kulturnoj politici. Sto je i petnaest godina nakon mestrove smrti - na vrbi svirala. Do daljnjeg."

Na drugoj strani - jos jedna rjecita "sutnja" one zvanicne, sluzbene Hrvatske, inace upravo zaljubljene u ritualiziranje i "obiljezavanje" svega i svacega. Rjecita i ocekivana. Jer, Krlezu se iz hrvatske knjizevnosti i povijesti doduse izbaciti ne moze, ali se zato na tisuce nacina moze dati do znanja da u velikoj milosti nije. Najjednostavnije je "propustiti", "ne uciniti", naprosto "zaboraviti" ili unedogled "odgoditi" one vazne poslove koje je svaka kultura duzna napraviti za djela i osobe Krlezina formata i znacenja.

Svojedobno, cinilo se sasvim dohvatljivim da ce se jedna od najpoznatijih zagrebackih adresa, (Krlezin) Gvozd 23, kuca s velikim vrtom na padini Tuskanca u kojoj su posljednjih 30 godina, u stanu na prvome katu, prozivjeli Bela i Miroslav Krleza, u potrebnoj mjeri preurediti i postati spomen na pisca, ujedno i mjesto gdje ce se proucavati njegov opus. Ta je institucija bila zamisljena poput mnogih koje su pravednije i zahvalnije zemlje od Hrvatske uredile u pocast svojim knjizevnicima (npr. Proustu, Balzacu, Dickensu, Tolstoju, Dostojevskom...), a poseban odbor trebao je brinuti da se prikupi novac i najsvrsishodnije potrosi. Nesto se i napravilo, skupilo i ponesto novca, a onda je jos jedan ovostoljetni uragan promijenio hrvatsku politicku sliku zaledivsi usput i neke vazne kulturne projekte. Danas, planovi o muzeju ili memorijalnom centru leze u prasini, a u zgradu su se, nakon imovinsko-pravnih zavrzlama i sudskih sporova, na kraju uselila predstavnistva dvaju poduzeca; jedno se bavi arhitektonskim projektiranjem a drugo distribucijom whiskyja na hrvatsko trziste! Po svemu sudeci, ni ta varijanta nije najgore sto se moglo dogoditi, jer su poduzetnici koji su iznajmili prostor na deset godina i u adaptaciju ulozili novac, tim cinom sprijecili jos veci kulturni skandal. U godinama neodrzavanoj kuci kroviste je pocelo prokisnjavati, a jedne su zime popucale i vodovodne cijevi, te je vlaga opasno zaprijetila i Krlezinoj ostavstini.

Rijec je o vrlo vrijednoj imovini koju je Krleza oporucno ostavio dugogodisnjem prijatelju i obiteljskom lijecniku dr. Kresimiru Vranesicu, sinu dr. Djure Vranesica, jedno vrijeme ministra zdravlja u vladi NDH, za kojeg je Krleza bio uvjeren da mu je spasio zivot, a on mu to nije mogao uzvratititi. Dr. Djuro Vranesic bio je uhapsen krajem 1945., najprije oslobodjen (jer su u njegovu korist svjedocili i Krleza osobno, Krsto Hegedusic, Vaso Bogdanov), a zatim od drugog suca osudjen na 20 godina, potom na smrt, te pogubljen u sijecnju 1946., unatoc svim Krlezinim nastojanjima da to sprijeci. Dr. Kresimir Vranesic bio je uz Belu i Miroslava Krlezu do njihovih posljednjih dana i upravo se iz pijeteta prema njima odrekao nasljedstva u korist sve dalje u buducnost protjeranog i sve neizvjesnijeg Memorijalnog centra.

Shvatljivo je da u Skupstini grada Zagreba izbjegavaju kao kugu novinare koji se dolaze raspitivati o sudbini Krlezine ostavstine, o stanju u kojoj je ona sada i o preuzetim obavezama koje Zagreb nije ispunio prema jednome od svojih najuglednijih gradjana. Posljednji izvjestaji koje su u prosinackim brojevima objavili tjednici "Globus" i "Nacional" odaju sliku nedopustivog nemara i nebrige, a nijedan navod dosad nije demantiran. Piscev je radni i zivotni ambijent zapusten i dijelom devastiran; ne zna se pouzdano sto je eventualno nestalo ili nepovratno unisteno...

Nisu se dosad culi prosvjedi Drustva hrvatskih knjizevnika, koje je smrcu Enesa Cengica i Andjelka Malinara naslijedilo i njihov postotak autorskih prava, pa sada raspolaze sa 70 posto (ostalih 30 posto pripada dr. Vranesicu), a ni Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja bi se, nakon Cengiceve smrti, trebala brinuti o knjizevnoj ostavstini, o izdavanju kritickog izdanja sabranih djela itd. Napokon, ne ocituje se, barem ne javno, ni "Francek" (ime pod kojim se tu i tamo u Krlezinim tekstovima spominje kucni prijatelj dr. Franjo Tudjman), prepustajuci da drzavni stav progovori kroz usta ministrice prosvjete Ljilje Vokic, koja Krlezu, kako rece, ne ubraja u svoje knjizevne favorite.

Takav odnos nedvojbeno svjedoci da je Krleza ocito svjesno gurnut u stranu. Aktualna ga vlast evidentno nije prepoznala kao paradigmu svoje kulturne politike; dozivljava ga odvise slozenim i konfliktnim, posve neupotrebljivim u kompromitantnim crno-bijelim igrama razvrstavanja Hrvata na "bad guys" i "good guys". Kao da se bas trudi potvrditi Krlezine prorocke rijeci iz 1973. o svojoj visestrukoj nepodobnosti: "Za Hrvate sam od pocetka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustasa, a za ustase opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malogradjane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga doslo, za partijce zato sto nisam dosao u partizane, za vojnike zato sto sam antimilitarist, a za antimilitariste sto sam boljsevik."

Pridodaju li se tom popisu jos i knjizevnicke sitne zavisti, k tome i osobni animoziteti, preostaje jos samo najvaznije: u Krlezine se tekstove danasnja Hrvatska ne moze zagledati ocekujuci da ce joj oni laskati poput onog glasovitog ogledala iz bajke da je "najljepsa na svijetu". Negdje u potaji vjerojatno nije bez utjecaja ni strepnja da Krlezini neobjavljeni rukopisi, po njegovoj izricitoj zelji, zapakirani i pohranjeni u Nacionalnoj i sveucilisnoj knjiznici na 20 godina od smrti (moci ce se, dakle, pregledati 2001. godine), sadrze i stogod intrigantno i subverzivno. Krleza je, doduse, u svojoj opsirnoj oporuci sastavljenoj 26. rujna 1981., samo tri mjeseca pred smrt, izricito spomenuo, predvidjevsi golemu radoznalost koja ce kopkati suvremenike, da "u materijalu koji ce se pohraniti na izlozeni nacin nema niceg memorijalnog. To nisu uspomene ni materijali koji sadrze bilo kakve tajne. Radi se o stvarima iskljucivo publicistickog karaktera i skicama raznih mojih rukopisa. Ovo smatram potrebnim navesti zbog toga da se ne bi javila pretjerano velika znatizelja ne krijem li ja nesto u tim rukopisima."

Ali, je li mu do kraja za vjerovati? Zato, kada je vec docekao petnaestu obljetnicu smrti cak i bez spomen-ploca na zgradama gdje je prozivio zivot, moze vjerojatno i dvadesetu, kada ce spasti i posljednji velovi sa osobe i opusa koji ce barem buducim narastajima pouzdano biti sifra na koju ce se odazivati hrvatska knjizevnost 20. stoljeca.

MERI STAJDUHAR