PREBIJANJE GRADJANA BEOGRADA

Vreme dugih pendreka

Pre dva dana policija je bez ikakvog razloga nasrnula na gradjane Beograda:epilog pendrecenja i gazenja ljudi je prema zvanicnim podacima iz Urgentnog centra osamnaestoro povredjenih. Bezdusno su pretuceni novinari, snimatelji, starci, tinejdzeri, zene, muskarci a batine je dobila i jedna dvanaestogodisnja devojcica.Dva dana ranije ubijen je demonstrant Predrag Saracevic,pod za sada nerazjasnjenim okolnostima

AIM, Beograd, 28. 12. 1996.

Sta to radi policija? Mozga direktno prikopcanog na drzavnu TV pitali su mnogi obozavatelji djela- a o liku da se ne govori-predsjednika Srbije Slobodana Milosevica, prije nego sto je MUP Srbije poceo pendreciti po Beogradu? Kako je moguce da policija tolerira"huliganske i vandalske demonstracije sacice ostrascenih desnicara i zavedenih studenata"? Zar u zatvorima nema mjesta za narecene kad masu njemackim i americkim zastavama po dvadest minuta zvizde ljubljenom Slobi i svakodnevnom setnjom glavnim beogradskim ulicama po scenarijima mrskih svjetskih mocnika remete gradski promet? Kako to da kolovodje -" osvjedoceni veleizdajnici, strani placenici i kriminalno sumnjivi lideri" koalicije "Zajedno" Vuk Draskovic, Vesna Pesic i Zoran Djindjic - nisu stavljeni van zakona, pa da im na licu mjesta moze presuditi svaki glasac JUL i SPS iz Surdulice ili Zagubice?

Sto radi policija - prije nego sto su osjetili pendreke - pitalo se i vise stotina hiljada gradjana koji zahtjevaju priznavanje rezultata lokalnih izbora od 17. novembra. Mnogi od njih poslije iskustava demonstracija od 9. marta 1991. i 1. juna 1993., sumnjaju da MUP Srbije postoji zarad iceg drugog sem da pendreci porezne obveznike svaki put kad se pobune zbog represije i lopovluka rezima. Doista, sto je trideset pet i pol dana radila policija prije nego sto je pocela mlatiti gradjane umjesto da ih stiti?

ZAGRIJAVANJE

Na znanje i ravnanje svima,kako saznajemo, nije stajala besposlena i skrstenih ruku. Preslusavani su sati i sati snimljenih telefonskih i drugih razgovara "bezbjednosno interesantnih", provedene besane noci nad mapama kretanja istih, odrzano je bezbroj sastanaka sa stalnim ili povremenim suradnicima i informatorima... Policija je, zatim, snimala demonstranate (sto sluzbena lica, sto kacenjem kamera na bandere) i selektirala istovrsni materijal snimatelja drzavnih medija: koliko za formiranja "baze podataka", toliko i za krunske dokaza za hapsenja ljudi koji su na zgrade drzavne TV i "Politike" pored jaja bacali i kamenje. Dio tih snimaka, potom, posluzilo je pomentim kucama za tvrdnje o "sacicama huligana", a kad je vec rijec o medijima, Drzavna je bezbjednost pokrenula i svoj dezinformativni tjednik "Fles" - politicku prornografiju do sada nevidjenu na ovim prostorima.

Policija je intervenirala i cim je Miloseviceva sujeta dospjela na dnevni red: Dejan Bultovic koji je nosio lutku predsjednika Srbije u robijaskom odjelu, egzemplarno je uhapsen, pretucen na najbrutalniji nacin i onda osudjen na dvadeset i pet dana zatvora - kao zbog remecenja prometa. Isto tako da bracni par Milosevic - Markovic ne bi zacuo studentske pistaljke i skandiranje "Bando crvena" ispod prozora, pobrinuo se kordon policije u dva navrata.

To je, cini se, sve sto su policijski analiticari svjetovali da se preduzima. Oni su racunali na tradicinalnu neslogu opozicionih lidera, na propagandu i zastrasivanje drzavnih medija, na zamor i defetizam gradjana i studenta uslijed nepopustanja rezima, na hladnocu, trosnu obucu... Pored toga, vlasti su primile jasne i nedvosmislena upozorenja medjunarodne zajednice, SAD prije svega da ce ih smatrati odgovornim za nasilje, a Milosevic je jos koliko - toliko pokusavao zadrzati privid ozbiljnog partnera i covjeka koji postuje vlastita pravila igre.

KONTRA I REKONTRA

Medjutim, situacija se prerasla u krizu. Demonstracije ne samo da nisu malalaksale, nego su se intenzivirale; sto je bilo hladnije gradjani su va trenije zahtjevali postovanje svoje volje; nepopustljivost rezima pocela je drmati same njegove temlje, a lideri kolacije "Zajedno" nikad bolje nisu stajali da bi sebi mogli dopustiti ikakve javne sukobe. Nesto se moralo uciniti. Vlast je odlucila da to nesto budu kontra-mitinzi. Na njima je, najprije, organizirano i po pravilu sluzbe trebalo izraziti ljubav do groba Slobodanu Milosevicu, a potom na revolucionarni nacin uz asistenciju i logisticku podrsku policije, razjuriti "sacice desnicara" koji se okupljaju u vise od cetrdeset gradova Srbije . Kontra - mitinzi, zapoceti u najdubljoj i najucmalijoj provinciji, jos su nekako i prolazili. U Kragujevcu i Valjevu, autobusima dovezene kontramitingase su od revolta pet puta brojnijih mjestana, jedva spasili policijski kordoni. Naime, ni najveci strucnjaci Drzavne bezbjednosti nisu bili u stanju da ista organiziraju od nekoliko hiljada sludjenih penzionera i radnika direktno dovedih iz tvornica.

Tada se odustalo od kontara - mitinaga po pobunjenim gradovima u Srbiji. Policija mada izuzetno brojna, nije imala efektiva da na zeljeni nacin kontrolira situaciju. Odluceno je zato da se udari pravo u glavu - tj u Beograd: SPS je krenula u logisticku operciju dovozenja kontramitingasa autobusima i vlakovima iz cijele drzave, a policijski funkcioneri u opertivno proradjivanje udara. U opticaju su,po nama dostupim izvorima, bile dvije varijante. Prva: oragnizirani obozavaoci Milosevicevog lika i djela u nastupu pravednog gnjeva rastjeravaju i razbijaju beogradske demonstrante tako da se cijeli svijet moze uvjeriti kako citava Srbija stoji iza svog predsjednika. I druga: dolazi do velikih sukoba gradjana, oni traju neko vrijeme, a onda poslije policijske intervencije, Milosevic kao simbol jedinstava nacije, radi sprecavnja gradjanskog rata uvodi vanredno stanje.

Obje varijante pokazale su se kao jalove. Sezdesetak hiljada kontramitingasa, sa placenim dnevnicama i podjeljenim pastetama, bili su sve vise, nego stranacka vojska spremna da se tuce. Dok su prolazili kroz svojevrsnog "toplog zeca" Beogradjana i bili zasipani jajima, petaradama i kiselim kupusom, postalo im je jasno da se stvarnost u glavnom gradu i te kako razlikuje od one koju im servira na drzavnoj TV. A potom, lideri i obezbedjenje koalicije "Zajedno" i "Studentskog protesta 96" ucinili su sve da masu od preko dvije stotine pedeset hiljada ljudi odvoje od kontamitingasa. Ipak, sat vremena prije pocetka kontra - mitinga, kordon policije morao je krenuti pendrecima na hiljade razljucenih gradjana da bi on uopse mogao poceti. Postupili su relativno profesionalno i primjenili minimum sile.

VOLJA ZA MOC

Premda nosioci rezima tvrde da je kontra - mitingu prisustvovalo vise od 500 000 ljudi, jasno je da su i oni shvatili da je sve bio potpun fijasko i jeziva blamaza. Nisu bila rijetka ni pitanja da li Drzavna bezbjednost govori Milosevicu i samo ono sto zeli cuti. U svakom slucaju, rezim je kontara - mitingom javno razgacen. Milosevica, Markovicevu i njihove, zahvatio je bijes ocajnika. Vise se nije imalo sto kriti, niti pred kim pravdati - mnoge od njihovih pristalice, koji su po definiciji uz onoga tko ima silu, poceli su se kolebati.

Dan poslije kontra - mitinga, policija je javnim saopcenjem zaprijetila demonstrantima da ce buduce setnje sprijeciti . I zaista, nekoliko hiljada policajaca u punoj opremi za razbijanje demonstracija i sa dugima automatskim oruzjem blokiralo je promet u centru Beograda, cije je obezbjedjivanje upravo bio povod za njihovu intervenciju. Studentima je setnja, istina, bila dopustena, ali ne i gradjanima koji su se na poziv lidera kolacije "Zajedno" okupili na Trgu Republike. Odmah su se mogle primjeti dvije stvari. Po okoncanju mitinga, kordoni u glavnim i u sporednim ulicama provocirali su gradjane onemogucujuci im povratak kuci i drugo: kada je jedan broj okupljenih pokusao proci Terazijama cim se policija pocela povlaciti, pendreci su proradili odmah. Ipak, cinilo se da ce sve ostati u granicama normnalnog.

A onda je, poslije drugog dana okupljanja okruzenog policijom, pala noc dugih pendreka. Nakon okonacanog mitinaga, gradjani su se uz peripetije kao i proslog dana poceli razilaziti...Ispred Skupstine grada u Ulici Srpskih vladara, najprije su se na prolaznike stustila osmorica civila sa drvenim palicama i pocela ih mlatiti. Iskocili su iz dva bijela atomobila i batinali gradjane pred policajacima koji su sve to mirno promatrali. Kada se uvidjeli da ce gradjani krenuti na njih pobjegli su. Vod policije kada se konacno priblizio, izgledao je kao njihova zastitnica, a ne kao netko tko bi im se suprostavio.

Slicno, sa mnogo tezim posljedicama odvijalo se kod hotela Moskve na Terazijama. Tu je 27. decembra, naime, nekoliko stotina Beogradjana zarobljeno izmedju dva kordona u karnevalskoj atmosferi na zeleno svjetlo semafora prelazilo ulicu, a na crveno se vracalo i skandiralo "vratite nam zeleno." Po okocanju drugog mitinga usred policije, zapocelo je isto. Tarajalo nekoliko minuta, a onda se na demonstrante i prolaznike ustremilo vise desetina policajaca i grupa civila (kao se ustanovilo, takodjer policajaca) sa pendrecima. Mlatili su krvnicki i bezdusno: novinare, snimatelje, strace, tinejdzere, muskarce, zene, a batine je dobila i jedna dvanestogodisnja djevojcica. Poznato je da je barem osamnaet osoba moralo zatraziti ljecnicku pomoc u Uregentnom centru.

Razilazenje demosntarnata licilo je na kakav visokobudzetni horor film. Dok su se gradjani u kolonama po snijegu provlacili izmedju policijske zive ograde uz trotoarte (dvojica na duzni metar), uz njih su polako prolazili dzipovi i marice.

RAZVOJ

MUP Srbije broji vise od osamdeset hiljada pripadnika, izuzetno je dobro opremljen i u nekoliko posljednjih godina pretvoren je u placenicku stranacku vojsku. Ideja pendrecenja u Beogradu jeste nasilno slamanja demonstracija. U to se ime destak hiljada policajaca, mahom iz provincije, mrzne se vec treci dan po ulicama. Nitko ih ne dira i kako priznaju pojedinci, slabo su placeni, a kad ih povuku, dijele im po konzervu u autobusima. Premda na ulice izlaze narajcani, dijelom i zbog toga sto su se njihovi sugradjani iz unutrasnjosti na kontra-mitingu proveli onako kako su se proveli, nakon duzeg kontakta sa gradjanima, a posebno sa studentima (kada im je onemogucena setnja i kada su bili sabijeni u Knez Mihajlovu, koracali su ispred kordona sa rukama na glavi poput zatvorenika), opustaju se, komuniciraju, smiju dosjetkama demonstranata. U tom kontekstu, sva sila koju olicavaju postaje besmislene i smijesna, sve se vise uklapaju u dogadjaje kao kulisa koja malo koga zanima i plasi.

Da se to ne bi desilo, dogodilo se pendrecenje na Terazijama. Nije bilo nikavog povoda na premlacivanja: ono je naredjeno da bi se, pored zastrasivanja, stvorila i sto vise produbila tenzija izmedju dva tabora - gradjana i policije.

Slicno je i sa batinasima u civilu. Pored narecenog, njihov cilj je verovatno uvodejenje potpune pometnje: nitko ne zna u gomili demonstranata tko su i kad ce napasti. Jednom rjecju, upotrebljeni su kao i paravojne formacije u ratu - za izazivanje incidenta i najprljavije zlocine. Nije slucajno da se uveliko prica da su batinasi pred Skupstinom grada bili ljudi Zeljka Razanatovica Arkana.

I jos nesto: nasilje policije nije ograniceno samo na mjesta demonstracija. Na Slaviji su, primjerice, dva mladica, na dan kada nije bilo protestnog okupljanja zbog sahrane demonstranta Predraga Starcevica ubijenog pod nerazjasnjim okolnostima 24. decembra, brutalno uvucena u policijsku maricu zato sto su nekoliko puta puhnuli u pistaljke.

Razvoj dogadjaja tesko je procjeniti. Ozbiljno uznemireni, ali ne i zaplaseni, gradjani su dosad pokazali mudrost, strpljivost i istrajnost, mada su rekcije na batinase, pogotovo u civilu - nepredvidive. Takodjer, ogorecnje policijskim nasiljem izuzetno se rasirilo i na mnoge koji su bili ravnodusni prema protestima. Na drugoj strani je Milosevic kome racinalnost nije karakteristika, cija se piramida vlasti koleba i kruni i koga vec napustaju poputcici. Izvjesno je da aktualni rezim u takvim okolnostima nece prezati ni od cega, ali je izvjesno i da u Srbiji malo sto moze ostati po starom, pa i policija cija je pretorijanska lojalnost srbijanskom predsjedniku do sada bila neupitna.

(AIM) Filip Svarm