POREBRICE - MEDjUENTITETSKA TRZNICA

VLAST U KLIN, NAROD U PLOCU

AIM, TUZLA, 30.12.1996.

Narodi se reintegriraju da prezive, a vlasti se dezintegriraju da nadzive narode, porucuju obicni Bosanci ciju je egzistenciju rat u Bosni i Hercegovini sveo na koricu kruha.

Porebrice kod Brckog

• Navalite gospodo i kad pada snijeg mora se jesti! Jelo se i kad su padale zive glave! Uz nas cete lakse prezivjeti nego uz vlast, jer smo najjeftiniji! Izvikuje jedan od prodavaca
  sereta pored improvizirane tezge na medjuentitetskoj trznici u Porebricama - mjestu u zoni separacije izmedju Republike Srpske i Federacije.

Posjetioci prilaze tezgama. Puno ih je, male, nacickane kao razna ministarstva u bosanskim entitetima, kantoniam, zupanijama i drugim upravnim jedinicima.

Kafa - 60 kg samo 340 DEM, 50 kg soli - 13 DEM, razno voce po pola marke, dzemperi zimski od 6 do 15 DEM.Tesko je naci skuplje. Jedan prodavac ubjedjuje musteriju: "Uzmi, neces se pokajati gospodjo! Isti ovakav u butiku kosta cetiri puta skuplje.Samo su mu stavili svoju etiketu.Znam to jer sam im prodao na veliko".

Nakon kraceg dogovaranja sa muzem gospodja kupuje - dva. Odlaze zadovoljni, prodavac na isti nacin ubjedjuje druge promatrace standa.U principu ista je situacija na svim prodajnim mjestima u Porebrici. Svi koji ovdje dodju po pravilu se vracaju zadovoljni.

U Porebricama - po tvrdnjama prodavaca - ima oko 800 standova. Vecina ih je kraca od dva metra. Dovoljno za ovdasnje prilike. Mnostvo je improviziranih ugostiteljskih objekata. Najcesce su to adaptirane kamp prikolice, a od nedavno postoji i "Bar", ili "Pic-bar" kako ga zovu mladji momci.

" Jebote, jos malo, pa ce ovo postati grad! Svako vece u "pic-baru je puno. Dolaze i "sforovci". Neko vece jedan - izgleda mi Japanac - iza pola noci ljubi zensku, a neki mu frajeri pokusavaju izvuci pistolj. Kad je osjetio, trze se zestoko i kao da je zaboravio "naplatiti" napojnicu, prica nam Sumedin Sakic (44) prognanik iz Brckog, koji na ovom mjestu svakodnevno taksira.

Nekoliko stotina osoba raznih nacionalnosti ovdje je svakodnevno "zaposleno". Svi se poznaju, preko njih se vrsi razmjena svega sto se u sadasnjim okolnostima moze i ne moze - od dokumentacije, do trampe imovine na jednom, odnosno drugom entitetu. O politici ne zele govoriti otvoreno, ali imaju "kljuceve" za vecinu politickih prepreka kojima vlasti u entitetima ometaju kontakt ili povratak prognanih i raseljenih.

• Nemoj samo ime da mi pises. Napisi Lamela - seoski lopov. Rodjen sam izmedju Broda i Dervente u selu Luzanima.Zivim trenutno u Loznici. Zovu me Lamela, jer sam trgovac specijalista za rezervne dijevove. Prodajem sve vrste lamela po najjeftinijim cijenama na svijetu. To je moja politika. Vlast me je zajebala, pa sada ovako prezivljavam, a da mi nesto dadu mozda bi ih i hvalio, uz smijesak nam govori korpulentni dobricina, koji se kasnije predstavio kao Nedeljko Maric (36).

O politici niko ne zeli da prica. Umjesto toga kazuju kako zarko zele da se vrate na svoja imanja, da napuste tudja I omoguce pravim vlasnicima povratak. Vecina ih vjeruje u povratak, ali razlicito procjenjuju vrijeme povratka.

• Kako covjece da se ne bih zelio vratiti. Zivim u Bijeljini. Zivim izbjeglicki. Osjecam se stranac tamo gdje sam sada. Placam sobu 50 DEM. Sreca, nisam ozenjen, ali roditelji su mi u Bratuncu. Zive od ono malo humanitarne pomoci. Nemaju nista. Bravar sam, a moram trgovati, bolje reci svercati da bih prezivio i malo pomogao roditeljima, koji placu kad god se vidimo. Nadam se i vjerujem da cu se vratiti u svoje Hadzice kod Sarajeva, te da ce se u Bijeljinu vratiti ljudi koji su tu zivjeli.Ovo ne moze vjecno trajati, tugaljivo nam je govorio Dusan Zuza (38), sin Vidosava.

Kad govore o vlastima, uglavnom uz pominjanje te imenice "prisivaju" trpne glagole (psovke) zbog svega sto je snaslo "postena covjeka". Za njih, najcesce nema distinkcije - vlast je uvijek ista. Zato i ne pominju imena, jer nije "bas pametno".

• Nemoj bolan. Sto nas pitas o politici. Mi je ne vodimo. Mi je ne volimo. Mi smo zbog politike najebali, svako na svoj nacin. Ne odlucujemo mi ni o saradnji, ni o reintegraciji, ni o povratku, ni o poslu... Mi ti covjece ni o cemu ne odlucujemo. Vecina nas je prije bolje zivjela, ili se makar bolje osjecala. Imali smo svoje poslove, stanove, neku vrstu sigurnosti. Sad nas vecina nema nista. Mi ovdje dolazimo da nesto zaradimo, da prezivimo. Eto, ovdje saradjujemo sa Muslimanima, sa Hrvatima, Ciganima i sa sobom Srbima, samo ako se to isplati. Mi obicni ljudi se odavno integrisemo da bi prezivili, a vlasti se svaka za se - srpska, muslimanska i hrvatska integrise sama sa sobom da bi nas nadzivili i zadrzali povlastice koje su u ratu stekli. Ovo ti govorim i ime ne pisi. Kad bi mi pisao ime, drugacije bi ti govorio, jer ja moram zivjeti i hocu da zivim s mirom. Sve sto ne valja u politici, pitaj politicare iz svih naroda - zasto je tako, objasnjava nam sustinu poslovne filozofije trgovaca iz Porebrica jedan prodavac i upozorava druge da ne kazu kako se zove.

U razgovoru sa prisutnim ima se dojam da ih nesto "zulja". Nesto sto ne zele reci. Ponesto se moze zakljuciti izmedju redova.

• Slusaj, od sve politike ja bih najvise volio da budem milicionar izmedju Brckog i Loncara. Makar jedan mjesec. Ne bi mi trebalo vise. Brale, ovi vasi iz Federacije nece da pricaju vama, a pitajte ih koliki je "usur" kad voze ovamo robu. Tako ti je i kod nas. Meni su skoro oduzeli robe u vrijednosti od petnaestak hiljada maraka i vratili su mi, ali, ja ti kazem volio bih da budem milicionar, bar mjesec dana, tvrdi "Lamela".

Na trznici u Porebricama su "reintegrirane" sve monete. Marka je osnovna, ali idu srpski, federativni dinari, kuna... Ovdje se sve mijenja po zvanicnom kursu, jer je Federacija, Republika Srpska i Orasje - gdje ide kuna - na dohvat ruke. Razni poslovi cvjetaju. "Biznismeni" sa Porebrica su specijalizirali mnoge seme.

• Ovdje su prvo dosli trgovci, ugostitelji i taksisti. Posto je zona separacije medju entitetima niko ne placa porez. Razne robe su znatno jeftinije nego u drzavnim prodavnicama, pa je svakodnevno sve vise kupaca. Posto je sloboda kretanja u Republici Srpskoj jos uvijek veoma ogranicena, a mnogi Srbi zaplaseni, mi taksisti medjusobno suradjujemo i prevozimo putnike po "svojim entitetima", ili im zavrsavamo neke administrativne poslove. Svako ima neki svoj interes, svako ima neke koristi. Nedavno sam vozio jednu Srpkinju iz Slovenije do njenih roditelja u okolini Tuzle. Jedva je krenula, a posle je muzu - koji ju je cekao u Porebricama - rekla, "steta sto i ti nisi isao. Nista nije istina od onog sto pricaju. Niko nas nije ni zaustavio, a kamoli maltretirao", prica nam Mehmedalija Hodzic (50) sin Uzeira prognanik iz Brckog.

Hodzic se jos ne usudjuje otici u Brcko, jer se i on plasi. Osim obavljanja taksi usluga, otvorio je i ugostiteljski objekat. Kod njega se svakodnevno okupljaju Srbi i Bosnjaci iz Brckog, Hrvati i drugi gradjani, gdje razmjenjuju informacije i kuju planove za povratak - svako na svoje imanje.

O zelji za povratkom slusali smo price Milene Pavlovic iz Banovica, koja je trenutno u Bijeljini, Slobodana Madjunica (33) iz Novog Travnika koji je trenutno smjesten u Janji, te od mnogih drugih gradjana raznih nacionalnosti. Oni po pravilu ne zele pricati o politici. Kada im se pomene povratak svojim domovima, kao po komandi prekidaju radnje koje obavljaju, ispitivacki posmatraju one koji pitaju i s cudjenjem postavljaju protupitanje - kako covjece mozete pitati, zelim li se vratiti?

VEHID JAHIC